Postoji jedna osoba koja mi je značila puno u školskim danima. Bio mi je najbolji prijatelj, pa i ne baš tako malo vremena, zasigurno nekoliko godina. S njim sam otkrivao muziku, otkrivao seksualnost. Sjećam se, kad smo bili u osmom razredu osnovne, kako smo išli do jednog kioska gledat porno magazine i gejmerske magazine, petkom, kad ne bi imali zadnji sat i imali bi oko sat slobodnog vremena. Sjećam se živo kako smo slušali Korn, U2, Metaliku, od njega sam dobio svoj prvi CD, bio je to Black Album od Metalike i i sad se sjećam kako sam obožavao taj CD i posebno Enter Sandman, bila mi je najdraža pjesma.

Kad sam pošao u peti razred, iz područne škole iz mog sela smo pošli u drugo selo u školu i tu su nas izmješali sa još par razreda, a ja sam bio ranjivo dijete i nisam se baš znao obraniti od nasilnika. Jedan dan mi je došao i rekao: “Ako te iko bude dirao, ja ću te zaštitit”. To je bio početak našeg prijateljstva. Kako su godine prolazile, ja sam se vozio do njegovog sela sa biciklom i kod njeg bi se družili. Nekad bi ostao spavat kod njega i sjećam se da bi pričali do sitnih noćnih sati, ne mogu se točno sjetit o čemu smo pričali, ali znam da nam je baš značilo. On bi nekad došao s biciklom i kod mene i tako smo se družili.

Kad je osnovna škola završila i kad smo krenuli u srednju, on je pošao u obližnji grad u Hrvatsku u školu, jer je porijeklom bio iz Hrvatske i mater mu se odlučila tamo vratit, a ja sam ostao u BiH. Tada su nam se životni putevi razišli. I dalje sam ga nekad viđao, al ne često kao prije. U trećem srednje su se on i njegovi vratili u grad di mu je mater živila (otac mu je inače poginuo u ratu). Povremeno smo se čuli mobitelom i pričali jedno drugom dogodovštine satima. Onda je nakon škole otišao u Kanadu i tu smo izgubili svaki kontakt.

I bilo je to tako dok ga jednog dana nisam našao na fejsu i kontaktirao ga! Bilo je to u mojim ranim dvadesetima. On je bio entuzijastičan oko našeg ponovnog uspostavljanja kontakta i dogovorili smo se čuti Skajpom. Rekao mi je da se ženi i htio mi kupiti kartu za Kanadu da mu dođem na vjenčanje. Međutim, ja sam tada bio u teškoj fazi, taman sam se bio vratio kući zbog anksioznosti koju nisam mogao trpit i nije mi bilo ugodno dijelit to s njim. Bilo me je sram. Tako da ga nikad nisam nazvao na Skajp i otada je prošlo oko 10 godina (ko bi rekao koliko vremena!), i sada kad bih ga i našao i kontaktirao, ne znam iskreno o čemu bi pričali.

Ljudi se kroz vrijeme razviju na različite načine i ja mislim da nas dvojica ne bi više bili kompatibilni za druženje (sudim po nekim crticama koje smo podijelili kad smo se zadnji put čuli a i po njegovom i mom karakteru još otprije). A i ne znam kako bih ga kontaktirao, obrisao je fejs, al čuo sam od jednog školskog kolege da ima instagram. Možda nekad kad se ja još promijenim ću biti otvoreniji za novi kontakt s njim, ali gledajući iz sadašnje perspektive, čisto sumnjam. Zvuči kao tužna priča, ali nije, život nas razdvoji od nekih ljudi i spoji sa nekim drugima. To jednostavno tako ide. Bilo kako bilo, imali smo predivno prijateljstvo koje nikad neću zaboravit. A ako se nekad nastavi, neka bude tako!