0 komentara 23

Lomljivost i (ne)znanje

Jedna od stvari koje me okupiraju i inspiriraju je ljudska krhkost. To da smo u biti jako osjetljiva i nježna bića. Činjenica jest i to sam već pisao u jednom postu od ima već nekoliko, da svi možemo biti slomljeni. Zapravo, sve nas se može dovest do točke da više ne možemo podnijeti život. Recimo, može nas se mučiti i dovesti do točke da izdamo neku dragu osobu il tome slično. Priroda se može okrutno poigrati s nama, npr može se desit potres i može nam cijela familija poginuti, možemo se slomiti u ratu, možemo dobiti neku nepodnošljivu bolest i tako nešto. Sad pitanje je da li se krhkost i lomljivost odnosi na sve ljude? Postoje li neki ljudi koji mogu podnijeti ama baš sve što im život donese? Ne znam, meni zvuči nevjerovatno da postoje, ali ako postoje, onda ova priča pada u vodu. Da bi nastavio poantu iz posta, meni izgleda da smo svi lomljivi i da nas se može slomiti. Ako je to istina, kakve to implikacije ima na život? Kakvo je mjesto ovaj svijet u kojem nemaš tu osnovnu sigurnost da znaš da ćeš biti dobro, da možeš biti dobro šta god se desilo? S obzirom da mi u sebi tu sigurnost nemamo, to implicira postojanje nečega ili nekoga ko nam tu sigurnost može dati. Nek bude da je to nešto ili neko Bog. Jer, logika na neki način nalaže da mora postojati nekakva apsolutna sigurnost. A sad, pitanje je kakav je ovo svijet i kakav je ovo život u kojem takva sigurnost ne postoji? Spomenuo sam Boga, e sad, pitanje je šta je točno Bog? Mi kao ljudi, to teško možemo znati. Isto kao što teško možemo saznati tajne života, tako i pitanje šta je ovo sve što nas okružuje, ovaj Svemir/Bog uglavnom ostaje neodgovoreno. Danas sam razmišljao da li sam ja manji od Boga? Manji u smislu da sam niže biće od Boga. I tu imam par stvari koje mogu komentirati. Prvo, mi smo i sami dio Boga, barem ja tako percepiram, što znači da smo i mi Bog. Kao takvi, vrijedimo puno, mada ne možemo se uspoređivati sa Svemirom/Bogom kao cjelokupnim bićem (ako je fakat Svemir živo biće koje je Bog). Druga stvar je što znanje nikad nije konačno, mi ljudi stalno saznajemo nove stvari, tako, iako sada ni približno ne možemo shvatiti Boga, jednom ćemo vjerovatno moći, pa bilo to jednom prije ili nakon smrti. Jednom ćemo spoznati sve što se treba znati. Na kraju, pitanje je koliko smo zapravo sami? Postoji Ljubav koja je tu za nas, postoji Bog/Svemir koji je tu za nas… Ali opet toliko je problema i toliko neobjašnjive patnje… Stvarno, ne znam kako objasniti ovaj udes koji snalazi ljude u ovom svijetu. Opet pitam, kakav je ovo svijet kad je moguće da te se potpuno osakati kao ljudsko biće? Kad je moguće da ti se oduzme sve, i da više ni sam sebe nemaš? A opet, kad bi svijet bio apsolutno sigurno mjesto, to bi poremetilo sve u njemu, i poremetilo bi i nas same… Možda nam svijet treba točno ovakav kakav jest. Zapravo, sigurno nam takav i treba. A sad, kako riješiti to pitanje mogućnosti da budemo slomljeni, ne znam… Možda nekad nađem odgovor na to pitanje, ali sumnjam da će to bit odgovor i mog razmišljanja, nego neka spoznaja koja će bacit svjetlo na tamu mog neznanja.

P.S. Znam za priču o svetom Lovri, koji je navodno kad je bio mučen tako što su ga pekli živog i on im je nakon nekog vremena rekao: “Okrenite me, gotov sam s ove strane”. Također, čitao sam o jednom tibetanskom budističkom redovniku koji je iz protesta protiv kineske okupacije kidao meso sa sebe usijanim željezom. Šta vi mislite o ovim stvarima? Je li moguće da postoji neko ko može izdržati fizičku bol tako da ga ne slomi. Isto važi i za psihološko mučenje.

23 Comments

    • Dobro Silence, kako ti npr gledaš na patnju, tipa djecu koja umiru od gladi i slično? Postoji li neka logika koja to može opravdati? Također, imaš li ikakav komentar na to da svi, pa uključujuć i tebe možemo biti slomljeni u životu, ako je činjenica da možemo?

      Btw nadopisao sam dio posta dok si ti komentirala, na kraju sam dodao P.S. pa moš pročitat.

      • Tek sad vidjela ps. dole. Mislim postojr oni u ratu komandiri i vojnici, mozda zatvorenici koji su bili izlozeni psihickom i fizickom nasilju, valjda cocjek kad se nahleda svacega u zivotu, prodje kroz zivot, ocelici, pa i na kraju dans svjedeno ti bude.

        Ne postoji pravda u svijetu, svijet je uvijek nepravedan bio, neko dobija na jednoj strani neko gubi. Tako je to.

        • Hmm, ja ne znam iskreno da iko može dovoljno očeličit da može podnijet sve. Al dobro, možda može.

          Pravde nema, gledano ovako, iz uobičajene perspektive, s tim se mogu složit. Mada ja vjerujem da neka vrsta pravde postoji, ali ta moja teorija uključuje metafizička uvjerenja, pa nema smisla da je opisujem u detalje.

          • Metafizika je vec pricanje i spekulacije u abstrakcijama,teorijama i nekim visim sferama i idealima, nazovi to kosmicka ili Bozija pravda. U fizickom svijetu nije bilo pravdnosti, pa i kad vidis sistem pravosudja je cesto korumpiran u svijetu, velike kompanije/korporacije uvijek imaju prednost tu, veliki igraci sa mnogo novca.

        • Znam da su metafizička objašnjenja stvar uvjerenja jednog pojedinca, zato ih ne pišem ovdje. Ali to što ih ne pišem ne znači da nisu točna, i ne znači da nisu stvarna. Ja nemam neka precizna metafizička uvjerenja, prosto vjerujem u život poslije smrti i da patnja koju ljudi, našim ljudskim očima trpe nepravedno, na kraju ima nekog smisla. A inače, slažem se sa tvojim viđenjem stanja u društvu.

        • Ne znam šta bi ti rekao Laura. Hodanje po žeravici može bit i tehnika, ljudi nauče brzo pretrčat da se ne opeku. Isto kao ovi što leže na čavlima, pitao bi se kako je to moguće, a u biti je stvar tehnike. Al dobro, možda postoje ljudi koji mogu postić taj nivo da mogu radit te stvari o kojima ovdje pričamo… Ne znam za sigurno, jer je puno neprovjerenih informacija o ovim stvarima, ali moguće je da neko može razvit te sposobnosti poput tolerancije na bol ili fizičke otpornosti na ozljede i slično. Ne znam. 🤷

          • Mislim općenoto nadilaženje tih osnovnih ljudskih stvari koje nas čine ljudima, vezivanje, patnja, a evo i fizička bol.
            Samim time što postoje ljudi koji ništa ne jedu, dokaz je da čovjek može biti nešto sasvim drugo nego što nas je većina i da ima više mentalne snage nego što nas većina koristi. Ima onaj bregeterijanac nad kojem su provedena ispitivanja i potvrdilo se da ništa nije lažirao. Evo ne mogu sada pronaći izvor, ali po meni ljudi posjeduju puno veći potencijal, a većina svakodnevno koristi samo taj neki maljušni dio. Evo prva ja.

        • Što se bretarijanaca tiče, ja sam gledao dokumentarac u kojem su jednu od većih propagatorica bretarijanstva testirali koliko može bez hrane i vode, i žena skoro umrla, morali prekinuti eksperiment. Također, onaj Indijac koji je navodno živio od sunca je snimljen da jede u restoranu. Tako da ne znam jesu li te stvari moguće. Opet, moguće da postoje ljudi koji to mogu, ali možda i ne postoje. Treba na te stvari gledati sa dozom skepse.

  1. Vjerujem u trajanje svijesti. Vjerujem da je svijest neuništiva, a njen glavni kvalitet je učenje.
    Fizikalno, nauka je u pravu. Svemir se širi. U mojoj postavci, svemir se širi, jer se svijest širi i neće prestati (a to je beskonačnost). Alat te beskonačnosti je učenje – ispucavanje svih mogućih mogućnosti u svim mogućm transformacijama energije i odvijanja svijesti (doživljaja i događaja). Mislim da je ljudska nauka (koliko nam je poznato, vjerovatno ima i nešto što nam je nepoznato od naučnih dostignuća u istoriji ljudskih civilizacija) osakaćena razmatranjem isključivo fizikalne stvarnosti. Mislim da u svemiru nisu tako postavljene razlike između fizikalne stvarnosti i svijesti kako mi to smatramo i kako to naše izumljene mjerne jedinice mjere.
    Mislim da se upravo zbog ovog alata – učenja svijesti konstatno multipliciraju, relativno autonomne svijesti sa mogućnošću izbora, a kako bi se “osiguralo” da sve moguće mogućnosti budu ispucane. Zato postoji i patnja i radost, i ispunjenost i ravnodušnost, jer svako (psihološko) stanje uzrokuje različit odabir izbora.

    Patnja više boli ako je čovjek takvog svjetonazora da vjeruje da je ona besmislena, odnosno da, na nivou principa, uopšte može biti besmislena. Sve se lakše podnosi ako svijest vjeruje da sve ima svoj smisao. No, postojanje i onih svijesti koje nisu kadre, bar u nekom vremenu, otkriti ovaj smisao je važna i, kao takva, logična da postoji. Ta (nestrpljiva) svijest dovodi do pravljenja drugačijih odluka – izbora i jedna je od garancija da će se ove moguće mogućnosti ispucavati na različite načine.

    • “Vjerujem u trajanje svijesti. Vjerujem da je svijest neuništiva, a njen glavni kvalitet je učenje.” Ovo potpisujem. Dodao bih i komentar da učenje mijenja samu svijest, da je mijenja i svako novo iskustvo. Slažem se također da je i nauka u krivu kad gleda samo fizikalnu stvarnost, ali pazi, nauka jednostavno tako operira. Neke duhovne stvari nisu baš mjerljive, ovise o individualnim iskustvima. Ja bi volio vidjeti dan kad će se nauka i duhovnost sroditi, ali ne znam kad bi to moglo biti, treba se još puno toga promijeniti da bi to bilo moguće. Sve je to na kraju uredu dok znamo da sve ima svoje mjesto, i nauka i duhovnost, dok se naukom ne nastoji anulirat duhovnost i dok se duhovna iskustva ne podvaljuju pod naučne činjenice. S tim da moram naglasit da su meni neka duhovna iskustva i istine iz sfere duhovnosti činjenice, ali to nisu naučne činjenice i ne treba ih trpati u nauku.

      Za drugi pasus, više manje se isto slažem. A kako na primjer ti Vasionko nalaziš smisao u patnji? Kako opravdat npr djecu vojnike ili djecu koju bande regrutuju i pretvore ih u monstrume? Ja vjerujem da ljudska patnja ima smisla, i smisao nekih ljudskih patnji mi je jasan, situacije kad patnja vodi rastu kao ličnosti npr. Ali kako opravdat ovo što se radi djeci vojnicima ili bandama, kako opravdati djecu koja dobiju rak i umru? Ja vjerujem da nekog smisla u toj patnji ima, ali ga ne vidim.

        • U vezi sa navedenim u P.S.-u: Ako postoji istinsko, temeljno uvjerenje da je tijelo samo fizikalno odijelo svijesti za upotrebu u ovom svijetu, mislim da je to moguće. Takvi slučajevi su, međutim, iznimno rijetki, takvo je moje mišljenje.
          Drugo, postoje i stidljiva istraživanja o mentalnim stanjima koja produkuju blokatore boli. Dokazano je da takva stanja postoje i da iskopčavaju centre za bol u mozgu. Tada se tijelo ponaša doslovno kao tkanina. Možeš je poderati, spaliti, hemijski razgraditi, ali ćeš to osjetiti kao da se to desilo tvom novom džemperu. Zanimljivo je da, postfestum, subjekte nad kojima su provođena takva istraživanja uglavnom primjenom hipnoze, uključujući i samohipnozu, više boli neestetika u kojoj se njihovo tijelo nalazi, nego bol kao fizička bol (centri u mozgu). Čovjek je generalno veoma osjetljiv na neestetsko, ružno, a tako je malo istraživanja o tome. Zato se, valjda, tako i sramimo starosti npr., kao civilizacija. Možda zato što i to govori o pravom mjestu nastanka naše svijesti – tamo gdje je lijepo i skladno.

      • “A kako na primjer ti Vasionko nalaziš smisao u patnji? Kako opravdat npr djecu vojnike ili djecu koju bande regrutuju i pretvore ih u monstrume? (…) kako opravdati djecu koja dobiju rak i umru? ”

        Podesnija mi je ovdje riječ -objasniti- nego -opravdati-. Opravdati aludira da se neko treba opravdati zašto takvo nešto uopšte postoji, možda čak i na nivou principa, a to bi onda bio Bog.
        Pitanje je kako nastaje bešćutnost? Uvjerena sam da bešćutnost svijesti koja ima relativnu autonomiju, što podrazumijeva pravo izbora, odabira, nastaje u dugom periodu ugodnosti, to bi se nazvalo dekadencijom. Takva svijest nema iskustvo patnje, zato i nema mogućnost da saosjeća. Npr., Marija Antoaneta; kada su gladni seljaci nahrupili pred dvor i kada su savjetnici i garda rekli da se neće dugo izdržati do proboja, šta je ona rekla? Pa, “nahranite ih kolačima”. Odomaćeno je na globalnom nivou da tu izjavu posmatramo kao primjer bešćutnosti, ali sam sigurna da je Marija Antoaneta zapravo zaista željela da se ti seljaci nahrane i to onim što je ona najviše voljela jesti – kolače. Ona nije imala iskustvo gladi i ne zna da kolači ne pomažu kada je čovjek zaista gladan, da ih šećer u tom stanju zna samo dodatno razdražiti, jer brzo sagorijeva.

        Etika nije samo pitanje upornosti u primjeni teorijskog dobrog, ona za relativno autonomne svijesti sa moći izbora pretpostavlja intimno iskustvo dobra, zla, patnje i radosti kako bi se sa stanjem subjekta izvan sebe uopšte mogla iskreno emocionalno (saosjećajno) povezati.

        Ta djeca nisu završila svoj put. Te svijesti nastavljaju svoje trajanje; možda kao specijalisti za patnju iz pozicije gotovo potpune nevinosti.
        Imala sam teško djetinjstvo. Ponekad, zbog drugačijeg, nelinearnog shvatanja vremena pomislim da sam mnoge svoje kasnije grijehove u odrasloj dobi već “otplatila” onda kada sam bila najnevinija.

        Sve što pišem su, maravno, koncepti, teorijska razglabanja. Ali, sa jasnim ciljem – da bismo obujmili, bar približno, ovako kolosalnu temu, moramo raširiti perspektive na mnogo različitih načina; gore, postrance i u dubinu, kroz sve dimenzije koje smo u stanju pojmiti, pa i izmaštati nove, zašto da ne?

        • Sviđa mi se ovo što pišeš za Mariju Antoanetu, da, vrlo vjerovatno je kontekst u koji si stavila tu situaciju adekvatan. Ona nije imala iskustvo patnje. Slično je u priči o Gautami Budi, koji je, ako je ta priča istinita, živio izoliran od patnje pa se frapirao kad se susreo s ljudskom patnjom, što ga je navelo da se posveti pronalasku “lijeka” za patnju. Što se djece tiče i ja mislim da ta djeca nisu završila svoj put. Gdje će ga nastaviti i kako – ne znam. Ali i ja vjerujem da ta patnja na kraju rađa nešto konstruktivno i nešto dobro. Ali me i dalje kopka činjenica da je takva patnja uopće moguća. Zanima me šta to govori o svijetu u kojem živimo. Što se bešćutnosti tiče, to je zanimljiva tema, ja nemam odgovor na to kako nastaje, ali zanimljivo je za razmatrati.

          Što se P.S. tiče, zanimljivo mi je to za ta istraživanja koja spominješ. Imaš link neki o nekom takvom istraživanju, blokiranja boli?

          • Sad kad razmislim bešćutnost može biti posljedica traume. Osoba zbog traumatskog iskustva s kojim se ne može suočit može postati vrlo bešćutna prema sebi, pa time i prema drugima. Također, u nekim situacijama bešćutnost može biti posljedica prevelike moći, npr to je slučaj kod nekih ljudi na pozicijama moći koji iz obijesti čine zlo, jer nemaju osjećaj za granice vlastite moći, pa ih testiraju na taj način. Moguće da u dubini sebe žele da ih neko zaustavi, da osjete svoje granice, jer granice nam svima trebaju.

  2. Nekako je pred mene izašla ta žena iz nekog romana, ako nije Murakami, nisam sad sigurna, ali ima živo sam je sebi u glavi zamislila, kao ona je izgubila sina i sad govori o njemu i toj boli sa osmjehom kao da priča o najobičnijem receptu, dok u isto vrijeme krši ruke s nekom maramicom sebi u krilu, ako ih i ne grebe, ne sjećam se. Ali hoću reći ona je to radila jer je u njihovoj kulturi bilo nepristojno afekte emocija pokazati. Ima i ta perspektiva, šta je prihvatljivo i šta se očekuje, a sta mi osjećamo i kojim intenzitetom.
    Danas kad dijete umre, to je tragedija. Prije je bila tragedija, ali žene nisu završvale u umobolnicama kao danas. Mojoj je nani troje umrlo, četvero ostalo živo, pranani 3 umrlo, 9 preživjelo. Nikad ja, a upamtila sam ih obje, nisam na njima vidjela očaj. S druge strane, moja tetka, meni najdraža, je izgubila kćer i mi smo svi gledali kako ona za njom svjesno odlazi, ona je prosto odlučila prestat živjet. Tragedija i generalno emocija je individualna i nije isto svima ali šta presudi pa su drugi otporniji, opet je individualno, mislim i opet, danas su ljudi emotivno osvješteniji.
    U vezi P.S. ne znam 🙂

    • Da, u svakom slučaju je individiualno šta neko može a šta ne može podnijet. Tako je Mist. Btw, lipo te je vidit na bloggeru ❤ Što se tematike tiče, znam da su prije djeca puno češće umirala, moja baka je izgubila troje djece u dosta dok su bili dosta mali. Al danas smo navikli da imamo manje djece koja dosta požive, pa se puno više vežemo za njih, te u skladu s tim, više patimo kad umru. Tako da razumijem reakciju tvoje tetke… A sad ko kako pokazuje emocije, to je već druga stvar, mene u ovoj temi zanima šta ljudi osjećaju, a ne šta pokazuju. Navrati češće Mist. 🙂

Leave a Reply