0 komentara 2

O sebi i svemu

Postoje momenti kada mi se otvore prozori u jedan svijet koji nastaje duboko iz mene. Imam taj dio sebe koji je u biti dijete i nekako moram omogućit da se to dijete izrazi… Ja sam to dijete i ne znam kako se oslobodit, a ovu ličnost koju imam, sam izgradio tako da gušim to dijete u sebi, odnosno sebe. Kao da sam nekad davno bio ugrožen, ili se bar osjećao tako, i stisnuo se i zgrčio i izgradio ličnost da me štiti, a da ja ostanem stisnut u kut, tamo gdje je “sigurno”. A cijena te sigurnosti je da taj dio mene ne živi nego čeka da opasnost prođe. A opasnost su, izgleda, drugi ljudi. I tako ja živim u kutu čekajući spas… Al doduše i borim se da se oslobodim. Uz ovo, kad sam imao svoj doživljaj da je sve što postoji ljubav, otvorio sam prostor u te duboke sfere… Izgleda da su u praksi te sfere povezane s mojim potisnutim djetetom. Nekad uletim u neke osjećaje koji su nevjerovatni, to su osjećaji svijeta oko mene ali dubina i atmosfera tih osjećaja se ne može izreći. Nešto poput doživljaja vječnosti. U biti, ja nisam spreman za otvoriti te sfere, isto kao što nisam spreman osloboditi svoje zarobljeno dijete, zarobljenog mene. Kako god, jasno mi je koji je recept za pravu spoznaju, a to je da postavljaš prava pitanja i da se ne zadovoljavaš objašnjenjima, nego da ideš do iskustva nečeg što te zanima. Također je bitno živjeti život znatiželjno, i biti otvoren za sve što se može spoznati i doživjeti. Ok je imat teorije o svijetu, ali bitno je znat da su one teorije, a da se znanje dostiže iskustvom. Na kraju, koga zanima, al stvarno zanima, spoznaće. Pozdrav vam. 🙂

2 Comments

Leave a Reply