Nešto kontam kako smo mi ljudi bića odnosa i kako zapravo, kroz cijelu historiju gledamo kako da uredimo međusobne odnose. U biti kreiramo pravo. Prvi oblici prava, odnosno zakona su bili prakticirani kroz religiju. Religija je dugo bila pojava koja je pokrivala više polja, pa time i pravo. U suštini, ljudi ne mogu postojati jedni kraj drugih a da ne stupe u neki odnos. Tu je posebno zanimljiv rat, jer čak i u ratu postoje pravila, postoji neki uzajamni odnos. Jedino što čovjeku preostaje, kad ne može više bit u nekom odnosu je da ga prekine, a ako ga ne može prekinuti, ili to pak ne želi, onda jedino ostaje da uništi onog drugog, tipa činom genocida u ratu. No taj se čin smatra za najveće zlo. Još šta je zanimljivo u odnosima: fenomen prekida komunikacije, tipa kad ljudi koji su bili bliski se posvađaju pa ne pričaju. Takva situacija nosi svoju težinu i u biti pati čovjeka, pogotovo ako je osoba s kojom ne priča član obitelji npr., a pogotovo ako tu osobu viđamo često. Takav izostatak komunikacije može bit nepodnošljiv. Tako da, uzajamni odnosi su nam i potreba. I na nivou država može doći do prekida odnosa, što je jako teško za podnijeti jer je svijet danas međuovisan ko nikad prije. Vidimo kolika je kriza zbog sankcija Rusiji npr. Bilo kako bilo, mi ljudi ne možemo jedni bez drugih, pa kad je tako, hajde da se volimo što Lepa Brena veli. ?