Čitam Spinozu i inspiriralo me nešto što je rekao. Naime piše kako žudnja kao emocija nije u našoj kontroli. Navodi primjer djeteta koje je prvi put čulo neki zvuk, recimo zvuk zvona i taj mu je zvuk ugodan. S obzirom da je to prvo ugodno iskustvo koje dijete ima, može li ono odlučiti da neće slušati taj zvuk? Jasno, ne može. Ovo je pitanje uvod u pitanje slobodne volje, koju, ako ju posmatramo ovako, nemamo. U biti, čovjek se sastoji od nakupljenih iskustava i vjerovatno kad ih nakupi dovoljno, počinje na njima stvarati svoju ličnost. Međutim mene zanima kako je nastala prva odvojenost? I zašto je nastala? I jesmo li mi uistinu odvojeni od ostatka stvarnosti onako kako na prvu izgleda? Da li čovjek kada ima neko iskustvo, recimo kad sluša pticu kad pjeva, je odvojen od te ptice? U biti momenat doživljaja onog “drugog” nas spaja s tim “drugim”. Ovo me baca na budiste koji tvrde da je naš um varljiv i da odvojenost ne postoji. Ako i postoji, opet nije stvarna u suštini. Recimo moj um, po budistima nema esenciju, nego je nešto što nas vara da je stvarno, dok je um zapravo kao uzburkano more i jedan čas smo jedno raspoloženje, a drugi čas drugo. Iako su sadržaji uma promjenjivi, ja moram primjetit, da posjedovanje uma nije promjenjivo, um uvijek imamo. Također, mi kao osobe smo relativni. Ja sam u biti skup karakteristika koje se mijenjaju, ali može me se bit svjestan jedino u poređenju sa drugima, koji su isto skupovi karakteristika koje se mijenjaju. Da nismo odvojeni, kao bića, ne bi mogli bit svjesni sebe. A opet da nemamo mogućnost sjedinjenja s drugima, ne bi ih mogli percipirati i doživjeti. Tako smo istovremeno i jedinstvo ali i odvojeni, što je paradoks, a ko što već više puta rekoh, paradoksi se pojave u našem umu, kad ne shvaćamo stvarnost adekvatno. Ipak, iz paradoksa se najviše uči.