Imao sam iskustvo u kojem sam imao osjećaj da ne postoji slučajnost. I vjerovatno još uvijek mislim da je tako. Al kad se gleda prostim okom, ono, onim što nam se da vidjeti, svijet je kaotično mjesto i mjesto puno patnje. Nick Cave je rekao da smo stalno na rubu katastrofe i da nismo u kontroli. I doista, tako izgleda kad se stvari sagledaju. Pa ipak, ja sam imao iskustvo kad sam imao osjećaj da sve vibrira, privlači jedno drugo i slično. Te dvije perspektive su u sukobu. Bilo kako bilo, ono što mi možemo znat je da je Cave u pravu. Danas su potresi opalili po Turskoj i Siriji. Ko nam garantira da sutra se to neće desiti baš nama? Religije nastoje uvesti neki red u taj kaos, ukrotiti tu divljinu nepreglednih uzroka i posljedica i uvalit je u jedan jedinstveni sveobuhvatni sistem, ali to slabo polazi za rukom ikome, pa i religijama. Međutim, ja znam da u dubini, duboko ispod svega šta se dešava postoji neka logika. Ali ne znam koja ni kakva. Moguće je da ta logika se odvija ne mareći za nas, pa nam tako “slučajno” poruši gradove potresom, poplavama, požarima itd. Patnju uzrokovanu ljudskom rukom ne računam, mada i tu, djeca koja završe u bandama i paravojskama nisu izabrala da se rode tu gdje su se rodili pa da ih zapadne takva sudbina. Bilo kako bilo, ima li to neku svoju logiku, postoji li nešto kao karma i slično, ne znamo, pa preostaje da neko u to vjeruje a neko ne.