Postoje momenti u kojima ostane samo zahvalnost i ljubav. To su momenti istinske stvarnosti. Kako je lovica rekla, momenti povezanosti sa višim “ja”. Ti momenti se dese nenadano, kad se spontano oblaci opterećujućih misli razmaknu i sunce vječnosti nas obasja. To je stvarnost bez patnje, bez problema. Ali nama ljudima nije suđeno da trajno obitavamo u toj stvarnosti. Ali dođemo u kontakt s njom s vrimena na vrime, da se okrijepimo i da se sjetimo di nam je dom.
4 Comments
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
I onda, kao po navici najstarijoj ljudskoj, se pojavi ego i pita strasna pitanja i zaboravimo draž čiste ljubavi i predanosti…
Tako bude sinusoida… zato kažem, nije nam suđeno da živimo trajno u tom stanju. A opet, možda možemo prevazić ego? 🤔
Uhh, možemo, ali onda bismo bili anđeli/meleci vjerovatno 😁
Ili obični ljudi sa malo neuobičajenim stanjem uma. 😊