0 komentara 15

Psihologija mase

Zanimljivo je kako se mi ljudi lakše opredijelimo za nešto, neki izbor, neku odluku, ako znamo nekog ko je to već uradio. Evo banalan primjer, mislio sam prijateljici poslat link od serije “Yellowstone”, al kontam neće joj se svidit serija. Ev neki dan romanoff reče kako joj je to najbolja serija koju je pogledala, i ja kontam: poslaću prijateljici seriju, što da ne. Banalan primjer. Isto vridi za sve druge stvari, kad vidimo nekog da nešto radi, i mi ćemo se osjećat sigurnije ako krenemo to radit. Zato je dobro bit nekom inspiracija, svojim primjerom pokazat da se može drugačije. Kad neko npr baci smeće, sagnut se i pokupit ga, da osoba vidi. Dobro je i svojim primjerom pokazat da je bolje društvo moguće. Iz ove ljudske potrebe, da ljudi znaju nekog ko radi nešto što i oni žele radit su dobrim dijelom nastali influenseri. Oni pokazuju svojim primjerom šta rade i kako žive, i to druge ljude inspirira. Ista stvar vridi za razne selebritije i slično. Bit primjer dobrog i hrabrog ponašanja je hvale vrijedno i njime se može potaknut druge na isto. Ali također, ljudi u tuđem ponašanju vide i primjer za radit kojekakva sranja. Po meni svrha ovog fenomena i njegov korijen je to da se ne izdvajamo iz grupe, jer ako vidimo jednu osobu koja radi nešto što mi želimo, sigurniji smo da i mi to možemo, a da nas zbog tog “grupa” neće izbacit. To je vjerovatno nastalo u vremenima dok smo bili plemena, taj strah od izgona iz grupe, jer izgon je značio smrt. I preživio je do dan danas, i danas također ta logika nije bez osnove. Svima nam treba neka grupa kojoj ćemo pripadat, zato se u srednjoj školi odjećom svrstavamo u obožavatelje nekih bendova npr, zato što tražimo identitet, grupu koja je naša. I kad odrastemo treba nam ta grupa, samo što su metode kojima se vodimo sofisticiranije. A i lakše je, jer više manje svi možemo nać bar par ljudi kojima pripadamo.

15 Comments

  1. Svi smo više manke takvi. Rijetko tko nešto radi a da ga nije nimalo briga za mišljenje drugih ili grupe. Meni eto smetaju ti negativni oblici ponašanja gdje se nešto smatra normalno. Recimo kod nas u BiH većini ljudi bi bilo najnormalnije tražit kakvu vezu za posao, pitat ovog ili onog političara samo zatošto je iz njihovog sela i sl. I to tek tako najnormalnije pričaju. A onda skontaš da nam zato i jest ovako kako je

    • Slažem se da smo svi takvi, ali nismo svi jednako takvi, neki se više boje tuđeg mišljenja, a neki ipak manje. Ali svi imamo potrebu za bit u grupi kojoj pripadamo. To je stvar identiteta. A za ovo traženje veza je kod nas normalno, i davanje para doktorima i slično. Ko što kažeš, zato nam je kako nam je.

  2. “Postoje ljudi za primjer kakav treba biti i oni koji su primjer kakav ne treba biti.” Niko nije crno-bijel, pa se svi ogledamo jedni u drugima i međusobno utičemo jedni na druge jer je utjecaj neminovni ishod bilo kakve interakcije.

    Ali problem je sa nama (čitaj: konkretno sa mnom) koja slabo ulazim u interakcije s drugima, tako da se slabo i mijenjam, a to je, prema psiholozima, opasno i tu bih se složila s njima da imam usamljenički poremećaj visoko kotiran. Eto, nemojte biti kao ja.

  3. Kao neka vjerovatno totalna suprotnost vama mogu vam reći da se opustite. Meni ljudi masu stvari pošalju, linkova, preporuka, poziva… nikad nisam nikom rekla: “kretenu, što mi ovo šalješ!” Uvijek se ugodno zahvalim i kazem da mi se sviđa, šta god da je. Ne znači da ću pogledati ili koristiti, ali nema potrebe da zamjeram što mi je neko nešto stavio na tanjir. Moguće se toj drugarici ne svidi serija ili joj bude mrsko gledati, ali vjerujem da neće ući u dublju analizu samog čina slanja…

Leave a Reply