Jedna kontroverzna tema, a ja ću dat svoje mišljenje o njoj. Prije svega da naglasim, da podržavam pravo na pobačaj do određenog miseca trudnoće. Nisam siguran do kojeg miseca, jer nisan znanstvenik da znan koliko je fetus ili embrio u utrobi razvijen. Život nastaje začećem, to je biološki dokazana činjenica. Sad, o pobačaju se vode prijepori, na jednom kraju spektra su oni za zabranu pobačaja u ime života nerođenog diteta i tvrde da je pobačaj ubojstvo, a na drugom kraju spektra su ljudi kojima je pobačaj rutinska stvar, koji to gledaju kao npr ubijanje neke ptice, recimo goluba, jer je dite u utrobi u tom momentu toliko razvijeno, kao npr golub. Sad, ja mislin da ni jedni ni drugi nisu upravu. Za prve, ne može se reć da je jednako ubijanje jednog fetusa kao i ubijanju formiranog bića. Ipak je fetus – fetus, a ne formirano ljudsko biće. Za druge, ne možeš reć da je ubijanje fetusa kao ubijanje goluba, jer iako fetus može bit na nivou razvoja jednog goluba, to je fetus čovika, to je buduće ljudsko biće, koje je već živo. Tako da, ne mislin da je pobačaj moralno neutralan čin, ali nije ni zločin. Činjenica je da će se jednom začeto ljudsko biće formirat u čovika. To se ne može ignorirat. A sad, u nekim situacijama ako žena odluči da iz ovih ili onih razloga ne želi rodit to dite, ima pravo na pobačaj do određenog roka. Nakon tog roka više ne može obavit pobačaj, jer je dite u utrobi npr u 6. misecu već gotovo pa sposobno da priživi van maternice. Užasno mi je da neki ljudi gledaju pobačaj kao nešto nonšalantno, ali također, suosjećam sa svim ženama (a i muškarcima) koje su se odlučile na pobačaj, jer je to teška i bolna odluka. Što se mog stava tiče, ja ne znam bi li, i kad bi bija za pobačaj. Možda postoje situacije kad bi odabra pobačaj kao opciju. Ali bila bi mi to teška i bolna odluka. Moguće nešto što bi me mučilo cili život. Barem za sad tako izgleda. Kako god, ovo što se dešava u Americi sad, di je iz ustava ukinuto pravo na pobačaj, je katastrofa. Mislin da žena mora imat na to pravo. A sa savjesti nek se svak nosi kako najbolje zna. 🙂
23 Comments
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
U SAD-u je donesena odluka na saveznom nivou da će svaka država pojedinačno donositi/donijeti odluku da li je abortus dozvoljen ili ne i do kojeg roka. Informiši se, to je odluka, što znači da abortus nije automatski zabranjen u svim državama.
Situacija je sada izjednačena sa smrtnom kaznom – u nekim državama je dozvoljena i primjenjuje se, u nekim nije.
Znam da je u SAD-u tako kako ti govoriš, ali meni je problem što je to i dozvoljeno svakoj državi pojedinačno da odlučuje. Mislin da pobačaj triba bit ustavno pravo, to je bila poanta moje opaske o SAD-u.
Priča nije toliko jednostavna.
Ustavi svih zemalja članica UN-a trebali bi biti usaglašeni sa Opštom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.
Ljudska prava se smiju kršiti isključivo kada izuzetak i posljedica koja proističe iz tog izuzetka predstavlja ili može predstavljati veći benefit po jedinke kojih se taj izuzetak direktno tiče.
Prvo ljudsko pravo je pravo na život; nema kardinalnijeg prava od toga – tu su saglasni svi teoretičari, kao i praktičari. Ali kada je riječ o rođenju djeteta za koje postoje svi medicinski dokazi da bi bilo značajno osujećeno da u punini uživa svoje pravo na život, izuzetak se podrazumijeva.
Sve ovisi od kojeg momenta mi posmatramo da je taj fetus, embrio, čovik sa pravima. Dok je u ranoj fazi nema prava, i to je po meni ok. Ali nakon neke granice triba imat prava, tipa nakon dva miseca recimo.
Ma u državama gdje je strogo zabranjen žene nađu način, neki ilegalni… a ne u Americi… zabraniće u Teksasu, one u auto i u Kaliforniju… mora politika biti svjesna zdravstvenog rizika, jer odluka je licna od kad je ljudi, nema ko šta tu da misli. Bilo je i u Bosni (vjerujem i sad da ima) podruma za djevojčice koje nisu znale kako roditeljima da kažu.
I to je istina romanoff. Pobačaji su pokušavani i za njih metode postoje od davnina. Zabrana ne rješava problem. Bolje to zakonski regulisat do kad je dozvoljeno i to je to.
Naravno da ne. Zabrana je ogroman rizik koji se većinski kao bumerang vrati roditeljima radikalnih stavova preko, nažalost, djece. Nije samo država tu kriva, jer smo svi prvo pojedinci sa vlastitim životnim sranjima, pa tek onda dio zajednice. Ne znam po kantonima kako je, u Sarajevu te opcije nisu ni poslijeratne, nego su tu prisutne cijelo stoljeće. Pokriva ih zdravstveno osiguranje, besplatno je, na nivou sekundarne zdravstvene zaštite, odeš u dom zdravlja s knjižicom i rijesis problem. Privatne poliklinike su raspolozene uz simbolicnu naknadu. Sterilni instrumenti, doktor ginekolog, sestra koja asistira, sva sredstva za slučaj belaja… To sve za normalne ljude. Za maloljetnu djecu radikalnih roditelja su uvijek postojali podrumi, nekakvo skupljanje para među rajom da se ne sazna i rijetko rezultira prijavom nadležnim organima u slučaju problema, zbog nekakvog stida… ne znam, imam ove dvije djevojčice stalno oko sebe, vole me jer pričamo o svemu. Neka znaju da su svi problemi rješivi i da mi ih mogu kazati, pa ćemo dalje nedajboze.
Nemam šta dodat romanoff. Dobro je što si podrška tim curicama. Stvarno super od tebe. 🙂
Ne znam. Zena, ili par(m-z) treba da biraju, opet razumijem zena ako ne zeli dijete zbog nekih razloga sa muskarcem, treba da ima puno pravo na abortus.Opet kad skontas nema sredine, ili si pro-life ili pro-choice, znaci ili sj za pobacaj ili zabrana. Opet kazem lijepa norveska i slobode, besplatno je i do prvih 12 sedmica.Ali u americi se zahuktava.
Pa ja sam pro choice ali do nekog razumnog roka. Sad jel to 12 sedmica, ili manje, ne znam.
Kod nas je po zakonu do desete sedmice, a do dvadesete uz neke posebne razloge i komisiju, koliko znam. Normalan zakon, ko želi – ima pravo, ne mora razmišljati o podrumima, što gore Romanova reče, sve se sigurno riješi u bolničkim uslovima. U njih su zakoni čudni, šest ili sedam država nemaju uopšte gestacijskog limita za abortus, što je prestrašno, znači komotno možeš i u sedmom, osmom, devetom mjesecu pobaciti što je van svake pameti. I Amerikanci su svoju slobodu razvukli do krajnjih granica, odavno nisam vidjela ljude koji plaču i vrište jer žele nazad svoje pravo da ubijaju svoju djecu.
To za abortus u daljim mjesecima mi je baš užas. Fakat užas, to je ubijanje diteta. To se triba zabranit, i to strogo. Ali nisam za to ni da neke države zabrane abortus.
Ima jedna teška stvar koju sad donosi liberalizam zvani “antivakseri”, jerbo rubeola mora biti negativna, uz nadu u njena antitijela. Pozitivan nalaz na rubeolu je znak da je teoretska šansa roditi zdravo dijete na nivou statističke greške i praktično nemoguce… koliko je fer takvo dijete roditi? Životinje, recimo, znaju sta da rade s time, jer se vode biologijom, nama se uplela i sociologija pa je i to izbor pojedinca… i neka je. A i Durex 5 maraka, mladima pristupačniji alkohol
Jako kompleksno pitanje si povukla romanoff. To je u suštini pitanje eutanazije. Ja podržavam eutanaziju u situacijama kad čovik ne može ostvarit baš nikakvu satisfakciju u životu, tipa kad je rođen sa teškim defektima kod kojih nema pomoći. Medicina nekad samo produžuje patnju. Al svejedno, tek tako abortirat u osmom il devetom mjesecu nije ok, ustvari užasno je.
Ovo je dobar primjer koliko je ljudski način razmišljanja ograničen – navikli smo da stvari klasifikujemo po formi, međutim u realnosti sve teče iz jednog u drugo, i teško je odrediti granicu – kad ćelija postaje čovjek?
Ćelija zapravo i jeste čovjek, gledano po formi, samo je tek na početku rasta.
Međutim, jajna ćelija i spermatozoid pojedinačno nisu čovjek, ali kad se spoje, jesu. Da li je njihova pozicija u prostoru toliko značajna? Da li, samo zato jer je pokrenut mehanizam, mora taj mehanizam i da nastavi?
Jedini argument koji vidim za ovo je izum neke mistične “duše” koja nastaje prilikom tog prostornog preklapanja, što je potpuno neopovrgljivo i samim time beznačajno.
Vratimo se na to zašto je ubijanje ljudi uopće pogrešno – ako zanemarimo vjerske i moralne post-racionalizacije – ljudi u društvu su povezani, i smrt jednog čovjeka utiče na ostale. Zbog toga se zabranilo ubijanje – da se očuva red.
Međutim, fetus (oplođena jajna stanica) nema ličnost i nije povezan ni s kim – osim sa svojim domaćinom (domaćicom?). Ta domaćica je jedina osoba na koju će utjecati njegova smrt, ali i život.
Larko, kad se desi začeće, već je pokrenuto formiranje čovika. Zato kažem da pobačaj nije moralno neutralan čin. Nemoralan je, ali nekad je možda manje zlo. Možda. Al slažem se da domaćica, žena koja nosi taj plod triba moć prekinit trudnoću, ali do određenog vremenskog perioda.
Ne zamišljajte idealne uslove, jer nijedna žena ne uradi to iz hira i što smatra da je moralno, već što nema druge… šta je sa silovanim, sa žrtvama incesta, sa djecom od 15 godina kojima se omaklo na subotnjem derneku, sa nekim ko već jedva hrani dvoje, a ono i treće na putu, tek s onim što otkriju genetske promjene na plodu – pa ne znam da ima zakon koji može natjerati nekoga da se prihvati majčinstva… tu dolazi drugi dio… pristupačnost opcija, a ne mišljenja.
Nema idealnih uslova i nezahvalna je tema. Ali ja se ipak divim onim ženama koje pored poteškoća ipak zadrže dite. A one koje to ne urade, ne osuđujem.
Reko ja pro-choice, a vidim da se vecina slaze i dijelimo misljenja. Hvala lepo.
Ja bih zakonom zabranila da ijedan muškarac ovo i spomene 🙈🙈🙈🙈 što bi moja najbolja drugarica rekla “lako njima svršit”
Jes vala prsne ko majoneza i napuni i kapak 🤣 a vamo mi ocekuj 9 mjeseci muke i hormonske udare tokom i poslije trudnoce. Vidi sta nadjoh kontracepcija nekada i sada, zamisli metnes ovo u vegege kao zastita
https://rarehistoricalphotos.com/vintage-device-birth-control/
A vazda nešto za vegege do kondoma… nikad njih iskontrolisat moja ti… i sad drame, skupo im, a cude se što žene abortiraju… ono se za kondom nije sposobno snaći, a kamoli šta dalje… kad nadjes za osnovu snalazljivog, dalje je i ok s djetetom
Ok šališ se, ali muškarac ima istu i jednaku odgovornost što je napravio dijete ženi,btj što su zajedno napravili dijete, pa samin time se treba i pitat šta da bude s tim djetetom, prema dogovoru naravno sa ženom. Ovo se sve zapravo i događa, jer muškarci ne preuzimaju odgovornosti o posljedicama, tj.” što im je lako svršitc. A to da žene to ne rade iz hira je generaliziranje, vecina ih radi iz teskih zivotnih okolnosti koje si pobrojala, al ima i onih kojima to dođe ko pomoćno koncatrepcijsko sredstvo, nažalost. Sto ljudi, sto čudi. Uvijek bilo i uvijek ostalo.