0 komentara 6

Smrt

Danas mi nešto pa na pamet naš odnos prema smrti. Povod tome je bilo jedna smrtovnica na kojoj je pisalo “tragično preminula”. O tom ću malo poslje, a temu ću načet na samom pojmu smrti. Jedina sigurna stvar na svitu, jedino što znamo je to da ćemo umrit. I to je jedna velika otvorena rupa koja zjapi i usisava nas sve unutra. Mi ljudi kao bića smo u specifičnoj poziciji, svjesni smo svoje smrtnosti, ali i dalje ne znamo šta se dešava nakon smrti. Na tu temu smo izgradili glomazne i impresivne teorije, ali one su samo, ko što i rekoh – teorije. Niko zapravo ne zna šta se dešava nakon smrti i dešava li se išta. Međutim, smrt je esencijalan dio života i mi smo prema njoj izgradili odnos. Postoji kultura smrti, ili radije da kažem kulture smrti, jer nisu svugdi iste. Ali poanta je jedna, svi se opraštamo od člana naše zajednice koji umre. U biti tim ritualom, npr kopanjem ili kremiranjem, mi nastavljamo odnos sa tom osobom koja je umrla, mi ju ispraćamo u to putovanje na koje ide, a to je putovanje prema izlasku iz naših života. Smrti klasificiramo na razne načine, “tragična smrt”, “prirodna smrt” i slično, ali to nema veze sa prirodom smrti. Smrt je smrt, jednostavno umreš i gotovo, a to da li je npr. neka smrt tragična il ne, to ovisi o našem odnosu prema preminuloj osobi. Ako nismo očekivali smrt i ako se desila na neki izrazito nesretan način, onda smo u velikom šoku i takva smrt nam je tragična. Ako je umrla osoba bila bolesna duže vrimena i ako smo znali da će umrit, onda smo se stigli pripremit, pa je to “prirodna smrt”. Mada, u suštini, svaka je smrt prirodna. Da nema smrti, život bi bija užasan, tako da smrt je nešto što daje smisao samom životu. Da nema smrti, ne bi bilo ni života. Ipak, strah od smrti je jedan od naših korijenskih strahova. Tek smo se pojavili na ovom svitu i znanje da možemo umrit predstavlja prijetnju, jer svi želimo što više živit. Izuzimam sad suicidalne ljude i slično. I oni žele živit u suštini, samo ne mogu dalje živit tako kako do sad žive. Strah od smrti može bit paralizirajući, ali s druge strane, on je zdrav. On nas opominje da iskoristimo život dok ga imamo, jer jednom će nam bit uzet. Također, zanimljivo je što je svit postavljen baš tako, da se svi rađamo i umiremo. Po kojim pravilima se život razvio toliko da bude takav? Život je u principu igra, ali ta igra nije bezopasna. Meni najbitnije je to što nas smrt uči da volimo. Da cjenimo ljude, jer jednom ih neće bit. Da budemo zahvalni na nečijem društvu, jer jednom će neminovno otić. Smrt je naša učiteljica i triba se prema njoj odnosit sa poštovanjem.

6 Comments

  1. Dobar tekst, samo bi se ja nadovezala na jedam fenomen u našoj kulturi gdje se ljudi uglavnom boje smrti, ali ipak žive kao da nikad neće umrijet, tj. nemaju osjećaja da sve tako prolazno i da trebaju uživati u svakom trenutku. Pri tome “uživati” ne mislim sad na nekakav puki hedonizam nego da cijenimo svaki trenutak, a uglavnom ih većini potratimo jer smo u nekoj kolotečini održavanja

    • Oćeš reć da ljudi kod nas žive nesvjesno i rutinski, koliko san ja svatija. To je tako, jbg, lakše je ić linijom manjeg otpora, pa ljudi i idu. Al i mi “osviješteni” nismo imuni na takvo životarenje, tako da i mi moramo svakodnevno radit na sebi, barem ja moram, sad ne znam za tebe. 🙂

Leave a Reply