beats by dre cheap

O sreći i nesreći

Princip ljudske sreće, odnosno nesreće ili bolje reć patnje je u budizmu dobro opisan. Međutim to se more vidit i iz svakodnevnih aktivnosti. Recimo pijenje koka kole. U suštini, pijenje velike količine kole ima isti patern kao drogiranje. Ja, kao osoba koja inače ne pije kolu to sad ovih dana, pošto je puno kole u kući, mogu vidit. Popijen čašu i lipo mi. Ali blago vuče da je pijen još. Popijen još malo. Pa još. Ubrzo se nađen u situaciji di bi je moga pit mahinalno, ali nikad je ne može bit dosta, uvik traži još. I nakon nekog vrimena, samo hvataš taj prvi osjećaj kad ti je bilo baš lipo, jer te ne zadovoljava kasnije ko u početku. Na iston principu počiva tipa ovisnost o heroinu. Uzmeš prvih par puta i super je osjećaj. Ali to nije prirodno stanje i ne moš u njemu bit non stop. I kasnije uzimaš još, češće i više, ali nikako nema zadovoljstva. To su stvari koje se u budizmu uzimaju kao "unwholesome acts" ili "necjelovita djela". To znači djela koja su počinjena pod uticajem loše karme ili krivih motivacija i krivih uvjerenja. Djela koja su učinjena u krivoj percepciji stvari. Necjelovita djela nikad ne mogu dat ispunjenje. Jer ih ne radimo mi istinski, što se kaže "iz duše", drugin riječima, nisu cjelovita djela koja radimo istinski našim bićem, tj djela koja su učinjena u ispravnom svaćanju i iz ispravnih pobuda, iz istinske porive našeg bića.

Na principu na kojem postoje ovisnosti o koli ili heroinu, možemo izgradit i ovisnosti o raznim drugin stvarima. Možemo se hvatat za trenutke sreće i grabit ih da ih zadržimo, a ona neminovno prolaze, kao što prolazi sve i "dobro" i "loše". Stavljan pod navodnike jer nekad ne znamo šta je za nas dobro a šta loše. Možemo halapljivo čeznit za nekim prošlim trenucima kad smo bili sretni, ili čeznit za raznim entuzijastičnim iskustvima koja bi nas mogla čekat. Sa tog vlaka iz diznilenda, sa konstantnim usponima i padovima, nema lakog silaska. Jedno je ključno ako oćemo nać trajnu sreću, a to je svjesnost. I ispravno ponašanje. Kako je to divno Lao Ce reka u Tao Te Chingu, o tome kako se mudrac ponaša, kaže: Stvari mu dolaze a on ih ne odbija, stvari mu odlaze a on ih ne zadržava. Ali ovo što Lao Ce priča ne može na silu, takve stvari moraju čoviku leć prirodno. Mada je velika mudrost u njima. Ja se zadnjih dana učin da ne minjan ljudima percepciju. Da pustin da misle šta misle i osjećaju šta osjećaju, bez da ih ja pokušavan razuvjerit, davat lažne utjehe i slično. Jedno je kad se fakat ima šta reć nekome, da mu može koristit, ali ovde mislin na situacije kad nekome ne moš olakšat ničim, nego ga jednostavno moraš pustit da odpati svoju bol koju ima... Teško je oduprit se porivu da druge spašavamo... A istovremeno i želji da neko drugi spasi nas.

Ključna stvar u ciloj priči je: Prihvaćanje. Šta god se desi, prihvaćanje te situacije minja cilu priču. Tada možemo na stvari gledat cjelovito, i samim time djelovat cjelovito. Znan po sebi, kad počnem tonit u neka loša stanja, i kad krenem to prihvaćat, ono reknem sebi "evo tonem i ok je, nek potonem", paradoksalno, prestanem tonit i taj proces se prekine. Prihvaćanje je ljekovito. To i Ljubav i zahvalnost. Staću ovdje sa primjerima, da mi se ne odulji post na kilometar pisanja. Uglavnom mislin da je dovoljno rečeno. Samo ću reć, da Ljubav dođe prirodno sa prihvaćanjem, a zahvalnost dođe prirodno, a može se i vježbat, svjesnim podsjećanjem sebe na sve šta imaš a uzimaš zdravo za gotovo.

Između zemlje i neba
http://samomojadomena.blogger.ba
01/05/2021 12:47