beats by dre cheap

O kursu budizma u praksi

Kurs budizma mi je zanimljiv, sad san taman doša do pola. Zadnja lekcija je bila za nepostojanje ja, odnosno koncept: no self-a. Budizam uči kako u biti ne postoji ja koje traje u vremenu, sa dva argumenta. Jedan je, da su mentalna stanja, misli emocija i to sve, u konstantnoj promjeni. Ti u biti nikad nisi isti, niti jedne sekunde svog života. Da postoji stalno ja, ne bi se tako minja svaki sekund. Drugo je da nemaš kontrolu nad sadržajima uma. Tipa nemaš kontrolu nad svojom ljutnjom, kad si ljut ne moš sad sebi reć tipa: E neću bit ljut, sad ću bit sretan, ili biću tužan. Da su tvoji osjećaji ja, moga bi imat kontrolu nad njima. Po budizmu je ključna stvar ne vezat stvari za sebe. Žudnja i vezanje za ono što je nestalno su izvor patnje. Sad, vasionka je već spominjala to pitanje u prošlom postu, a i ovde u kursu su to spominjali, a to je, kako objasnit vezanost majke za dite, da li i njoj reć da se ne veže za dite, i kako, u situaciji kad dite pati, kako da roditelj ne pati? Ni ovaj profesor što je predava nije ima prave odgovore na to, nego je reka da bi triba pitat nekog ko je više u budizmu od njega, da mu na to odgovori. Ono što je reka je to da budizam zasigurno ne govori da mater ne triba volit dite, da je to apsurdno, ali kako izvest odvajanje je druga priča, reka je da mater more volit dite ali ne bit navezana na njega.

Sad, to može stat više ili manje. Meni tu čovik triba malo stat na loptu i promotrit situaciju. Npr u mom selu se ima oko godinu dana desila jedna, ajmo reć tu riječ: "Tragična" situacija. Dva momka mlada su poginila u automobilskoj nesrići. I ćaća jednog od njih dvojice se užasno teško nosi sa gubitkom sina, užasno pati. Šta bi tu on moga naučit iz budizma? Po meni, bi moga naučit par stvari. Jedna je da je smrt prirodna, pa i kad su mladi ljudi, dakle da ne krivi sudbinu, Boga, koga li već što mu je sin umra mlad. Ne kažen da ne mora tugovat zbog toga, nego da bude svjestan da svak umire kad mu vrime dođe i da nema nikakve nepravde u tome što je on umra mlad. Druga stvar koju bi moga primjenit je to da ne misli da mu je sinu sad loše. Po budizmu postoji reinkarnacija i njegovu sinu sad more bit i lipo. To dovodi do toga da u suštini, svaća da on pati radi sebe. Koliko god to moglo zvučat ružno, to je istina, svi mi u slučaju smrti bliske osobe patimo radi sebe. I zadnje što bi moga naučit je da će patnja, ako je ne potiskuje nego dozvoli sebi da je svom puninom osjeća, s vrimenom izblidit. Možda nikad neće proć skroz, ali oće popustit.

Sad ova doktrina "no self" je pomalo radikalna jer tvrdi da ne postojimo mi, u biti da smo mi samo struja svijesti. Međutim, kroz šta ta struja prolazi? Kad se oslobodimo patnje i doživimo nirvanu, šta je to što uživa tu nirvanu? Mora postojat nešto što ostaje. Ono što ostaje je po meni, svjesnost. Mogu to reć iz primjera kojeg san nedavno primjetija. Šetan i primjetin samo kako u meni postoje dva ja, jedan je ono, kao bazični ja, koji je prosto tu, kao datost, a drugi je ja koji razmišlja, stvara koncepte, planira itd. Taj drugi ja je odgovoran za sreću i patnju, za samsaru, što bi se reklo u budizmu. Moguće je da se taj drugi ja gleda kao nestalan, dok ovaj bazični ja ostaje i nakon što svatimo da ovog drugog ja nema, da ne postoji. Moguće da u nama postoji jedna bazična svjesnost, koja priživljava smrt, i fizičku, a preživljava i prosvitljenje, što je (valjda, nisan još doša do prosvitljenja u kursu) shvaćanje da mi nismo to ja. U svakom slučaju zanimljiv kurs, sad ću imat ispit pa ide druga polovica, jedva čekam...

Između zemlje i neba
http://samomojadomena.blogger.ba
04/04/2021 22:33