beats by dre cheap

Odgovor Vasionki (moja: 'drago mi je da se je desila', zbrkana ispovijest)

Ja sam imao iskustvo meditirajući kad sam baš osjetio kako sve što je u meni je fluidno i spojeno sa svime izvan mene. Još neka iskustva su me gurnila u taj osjećaj, recimo iskustvo osjećanja biljaka. To sam pokušao i mogu, osjetim biljku, potpuno kao ono što ona jest. To su iskustva koja nisu baš za riječi, jedino neko ko ima dovoljno bliskih iskustava more svatit. Da me pitaš šta san točno osjetija, dušu, psihu idt, reka bi: da, to, mada opet kad pričan ne bi to nazva ni jednim od tih imena, jer jednostavno san osjetija tu biljku. I bude totalno jasno što ta biljka izgleda kako izgleda, miriše kako miriše, totalno odgovara. To isto mi se desilo s mačkama, jedne večeri kad san potpuno probio svoj ego. To je bilo nešto... To se ne mere ni opisat. To je ludilo, čisto ludilo. To je za reć da san bija mačka, jedino to opisuje tu situaciju. I stvarno jesan bija ta mačka, sa dvi različite mi se desilo, i oba puta bez moje namjere da to uradin. Prvi put je bilo i vizualno, al je bitno da san ja svojon psihon uša u tu mačku i iskusija je potpuno, sam bija ona. To je šokantno, kad to doživiš, nema nazad. Uz to iskustvo san poslje, proba da vidin mogu li, inicirat iz tog stanja neku komunikaciju s mačkama. Prema jednoj san s ton namjeron usmjerija pažnju, i ona je odma krenula prema meni mjaučući. Kad san to vidija, malo san se pripa i ona je krenila se vrtit u krug oko mene. Tada san nekako skonta da je ta mačka došla ubit mače od moje mačke koju iman kući, i otiša san do njega i potpuno mirno mu u sebi reka da se ne boji, da mu spašavan život. Mače me bez glasa dočekalo i prepustilo se da ga nosin, a inače je bižalo od mene. Sutra san dva puta isto uradija s mačkama i odma bi, iako prethodno nisu se ni obazirale na mene, krenile prema meni mjaučući, i to mjaukanje nije obično mjaukanje, to triba baš doživit. Isto mi se desilo, kod prijatelja, poša prema njegovin mačkama i kako su me pogledale ono kao, di si ti poša, samo san se smrza i vratija nazad. To je bilo ko da je druga mačka pošla k njima, vratile su me pogledom. Neko vrime san bija u tom stanju, i osjeća san emocije drugih ljudi i vidija kako oni osjećaju moje. Npr pred jednin likon me je počela jamat panika, jer mi je bija strašan, i on je mahinalno počeja živčano tipkat po mobitelu, postaja je razdražljiv. Al to i nije ono što san tija reć u biti. Ovome je prethodija niz doživljaja kad san vidija, doslovno vidija, kako san ja centar svemira, kao i sve ostalo, i iz svega, mene, svega drugog, izlaze vibracije koje se šire na druge, oni ih lome prizmom kojom oni lome svjetlost, prerađuju, šalju dalje i tako. Svi smo u vezama, uronjeni u veze sa svemiron. Također san ima jedan san, lucidan, bija je otprilike vaki. Sanjan da san isprid kuće, bez tijela i prostornosti, nego baš kao da san ja prostor. Vidin šljivu i jasen isprid kuće mi, po razmaku između njih procjenjujen da se stvarno nalazin prid kućon. U tom momentu radin ono šta i inače u lucidnom snu, samo puštan radnju nek se odvija, a ja promatran. Al ovde ću bojin se stat, jer vidin da još uvik neman svoju unutarnju podršku da to ispričan. Ugl svijest mi se digla i pojavile su se, recimo veze, odnosi, strune iz svemira. Zračile su dobrodošlicom, ljubavlju, prihvaćannjem, sa osjećajem: oduvik si naš, čekamo te. Mada to i nije bija ni jedan od tih osjećaja, ovo što pišen su naši ljudski osjećaji kojima mogu približit šta san osjetija, al to se ni ne mere reć, moga bi ti samo prinit taj osjećaj direktno. Tada, kako mi se svijest dizala sa poda u zrak, samo san se pripa: Pa ne mogu ostavit zemlju! I pojavile mi se slike ćaće i matere. Dan poslje san odma viddija kako su se pokrenuli neki procesi, i kad san priča s ćaćon samo mi se pojavila bol rastanka, odvajanja. Isti osjećaj je bija kad san iša mistima di san se igra ko dite. Stvarnost i mi smo zapravo nerazdvojeni jedni od drugog. Mada je ovo sve što san doživija jedno opasno životno iskustvo, kreća san se, a i sad se krećen, na rubu propasti. Ovo s mačkama me umalo uvalilo u ludilo, par dana san gubija snagu, sve je curilo iz mene, vratile su me totalno prizemljene stvari, cipanje drva, zemljani okus pive i tako. Ovo nije sve šta se ima reć na to, pišen ti predugo al krenulo me, ovaj komentar možda uobličin u post. Tom iskustvu je prethodio jedan proces sa seksualnosti. Par dana sam, sve boreći se s nistagmusom vidio da moran pustit tu bolest iz svojih ruku, da moran bukvalno pustit sve. Zadnje na red je došla seksualnost. Ima san i san, u snu, soba crna, duboka, mirna. Ta soba je naš seksualni poriv. Unutra dvi ženske, ja ih gledan. U jednon momentu skidan masku klauna, i ispod nje se nalazi ozbiljan, zaigran, izazovan, po malo ono 'đavolski' 'horny' ( na engleskom znači napaljen i rogat, savršen spoj po meni). Gleda u njih dvi, a one meni: Aaaaa, ti bi nas jeba, e neš nas jebat. Nakon toga su išli procesi sa mastrubacijom, ima san tako jak seksualni nagon a nisan moga mastrubirat. To je kulminiralo tim doživljajem tu večer, kad mi je ego puko, a također ima san jednu večer kad mislin da san iskusija orgazam kad ta energija ne ode vani, nego unutra, i osjećaj je vrh. Cilu večer nisan ima potrebu išta reć, i to me jedino morilo, jer me je već biila uvatila moja standardna panika: Da će to uvik tako ostat. Bukvalno nisan ima potribe reć ni rič, usta su mi bila crta, a sve što san sluša i promatra je bilo... To se već ne mere opisat. Pišen kaotično, tako mi je došlo, jedino tako mogu pisat. Trenutno san kaos, pa ne mogu bolje uobličit. Nekad kad mognen će priča imat neki logičniji slijed. Ugl, svi ti procesi su vodili ka nečemu, a nakon te večeri kad se desilo to s mačkama, san doživija jedan trajan obrat. Ništa više nije čvrsto, sasvim mi je jasno, sve je praznina. Zato stvari i mogu teć jedno u drugo, tvoje emocije u moje itd, jer smo svi prazni. To iskustvo, sa seksualnom energijom i ta praznina koju san doživija, također imaju veze sa smrću. Kontemplira san smrt tih dana, razmišlja o onom uraganu u americi, i točno san osjetija smrt kako se kreće, praveći pokrete bez ikakva pokreta. To što san iskusija i jest smrt, jer je to smrt za moj ego. Kako je moj prijatelj koji je bija tu večer sa mnon reka: 'Smrt je poptuna svjesnost.' Iza toga san bija ono, čudan, energija u meni buknila, ja praktično nesposoban radit išta neautentnično, bukvalno ništa ja nisan odlučiva, nisan ima prostora za dvoumljenje, sve je moralo bit kako Moć (tako ja u stilu Kastanjedinog don Huana, nazivan to što me nosilo, neko bi možda reka i Bog, il nešto drugo) odluči. Iz tog stanja san izaša, naiša na sve ono u meni što je nesređeno. Energija se digla i izbacila svu naplavinu, i pretvorila me u golemi haos u kojem sve divlja potpuno slobodnno. Doša san do svog straha u sebi, do kontakta sa sobom koji se viiše ne mere ukidat potiskivanjem. To me je gurnilo u... ne usudin se to ni reć, al evo me, živ san, nadan se da ću još bit i da ću sa odmakon procesa koji se odvijaju, izać ko nešto, nešto, nešto što jesan.

P.S. Samo razmisli, svakim momentom uzdaha, udišeš u kemikalijama, emocije biljaka, životinja, ljudi... Kad san osjetija biljke tada san zapravo vidija kad, znaš onaj osjećaj kad si u šumi i kad ti je lipo? One su taj osjećaj. Sve što osjećaš je neko i nešto. Tih dana san tako gleda nebo, sa sviješću da je sve što gledan tamo neko i nešto, i dan kad san ga tako gleda san ima taj san, di san se diga u veze sa svemiron. Svaka kemikalija koju udahneš u šumi, nosi emocije trave, drveća, životinja, i tako. Pa i u gradu, sve je nešto, nikad ništa što osjećaš nije nešto ajmo reć, mrtvo. I tako i drugi osjećaju nas. :) Također da dodan, jer bitno je za reć, sve se ovo odvijalo uz moju stalnu borbu s nistagmuson. A te večeri, kad je bilo to s mačkama, san jasno vidija da se protiv nistagmusa ne triban borit, nego ga pustit da me vodi. I ono što je možda najbitnije, u tom stanju, stanju potpune praznina san vidija ljubav. Vidija san da je ljubav dublja od smrti. Gleda san sve oko sebe, i bija san prepun osjećaja: Šta more rodit vliku lipotu?! A ljubav san osjeća u sebi, i to je možda i najbitnije u tom doživljaju, mada ja najviše volin ovaj dio s mačkama, jer je uzbudljiv, a i jer volin mačke. :) I tu je bitna ta praznina, jer jedino kad si potpuno prazan od sebe možeš potpuno osjetit ono izvana, bilo biljku, mačku, ili svemir. I da, tek kad ovako doživiš recimo maćku, stvarno poznaješ mačke. Poznaješ ih jer si i ti bija mačka, i isto tako s ljudima, onoliko koliko ih moremo osjetit, al stvarno osjetit, toliko ih poznaješ.

Hod po rubu
http://samomojadomena.blogger.ba
12/02/2018 20:38