beats by dre cheap

Ja

Već tjedan dana loše spavan. Dešavalo mi se i prije i činilo mi se da ima veze s meditacijom, da mi nekako mozak ne reagira dobro na emocije i stanja u koja uđe. Malo delikatna stvar u toj priči jer ja jako često dolazim u slična stanja normalno ovako, razmišljajuć, promatrajuć stvari, dešavaju mi se ti momenti koji su meditativni, ajmoo ih tako nazvat. Pogotovo kad slušan muziku il pišen poeziju (a često je oboje istovremeno). I onda od straha da neću spavat se sav zgrčin i bukvalno impluls u meni prekida i siječe emocije i misli koje pomislin da bi se zaštitija od tog, jer ih doživljavan ko nešto što mi more pogoršat sstanje. Primjetija san i da mi tad oči više rade nistagmoidne pokrete, tako da ima neko uporište u tome, al jebiga, žiot u kojem nemaš slobodu da misliš šta ti se misli il osjećaš šta ti se osjeća i nije život.... Zakomplicira san, i još to dodatno pojačavan pisanjen, to mi je jedan od mehanizama kojin si olakšavan strah i sav stres koji me praati oko ovog stanja. Mada san doša do točke kad mislin da je vrime da s tin prestanen... S ulaženjen i u kakvu dubiozu i to oslanjanje na druge i nadu da ću kroz razgovor il pričanje, pisanje, razrješit nešto. Možda se stvar rješava tako što odlučiš i prestaneš s pričom.

Postoje tu i neka dublja pitanja. Poput onog jel priroda stvari dobra il loša? Jel potpuno ovisi od naše perspektive? Jel istina da se moreš možda oslonit na sebe, na ono nešto u sebi ili neku višu, dublju silu i fakat znat da će sve bit dobro. Oće li na kraju sve bit dobro? Da li je moguće da kolko god da bude loše, opet bude dobro? Je li neminovno da loše faze prođu, ili moremo u njima zaglavit beskonačno? Instinkt mi kaže da ništa nije beskonačno. Mada predavanje svojim slabostima izgleda kao da traje vječno, pa makar trajalo i samo jedan dan. Osjećaj je ko vječnost. Gledan dobar video danas, predavanje, thanks to Loliti ovdje, jer san priko njenog linka naletija na lika, o tome kako su psiha i tijelo zapravo jedno, i kako nema odvojenosti ni segmentiranja... Znači, ako iman tjelesne probleme, rezultat su krivog djelovanja moje psihe... I mijenjanjem sebe mogu mijenjat i njih. Ili pak živit s njima. Palo mi je napamet i neku večer da mi bolest more bit učiteljica. Mada teško je to tako gledat kad tjedan dana loše spavaš i imaš hrpu smetnji... Ili se ipak more. Možda da san izabra tišinu umisto ovog monologa, možda bi i naučija... Iman osjećaj da me život uči da iman samo sebe i da svoje probleme mogu rješit jedino ja. Da nema druge, ni drugih, mada jasno, mogu bit tu kao pomoć i podrška. Lekcija koju ne učin... Al naučiću već kad tad, moraću. :)

Hod po rubu
http://samomojadomena.blogger.ba
17/03/2017 21:01