Hod po rubu

12.02.2018.

Odgovor Vasionki (moja: 'drago mi je da se je desila', zbrkana ispovijest)

Ja sam imao iskustvo meditirajući kad sam baš osjetio kako sve što je u meni je fluidno i spojeno sa svime izvan mene. Još neka iskustva su me gurnila u taj osjećaj, recimo iskustvo osjećanja biljaka. To sam pokušao i mogu, osjetim biljku, potpuno kao ono što ona jest. To su iskustva koja nisu baš za riječi, jedino neko ko ima dovoljno bliskih iskustava more svatit. Da me pitaš šta san točno osjetija, dušu, psihu idt, reka bi: da, to, mada opet kad pričan ne bi to nazva ni jednim od tih imena, jer jednostavno san osjetija tu biljku. I bude totalno jasno što ta biljka izgleda kako izgleda, miriše kako miriše, totalno odgovara. To isto mi se desilo s mačkama, jedne večeri kad san potpuno probio svoj ego. To je bilo nešto... To se ne mere ni opisat. To je ludilo, čisto ludilo. To je za reć da san bija mačka, jedino to opisuje tu situaciju. I stvarno jesan bija ta mačka, sa dvi različite mi se desilo, i oba puta bez moje namjere da to uradin. Prvi put je bilo i vizualno, al je bitno da san ja svojon psihon uša u tu mačku i iskusija je potpuno, sam bija ona. To je šokantno, kad to doživiš, nema nazad. Uz to iskustvo san poslje, proba da vidin mogu li, inicirat iz tog stanja neku komunikaciju s mačkama. Prema jednoj san s ton namjeron usmjerija pažnju, i ona je odma krenula prema meni mjaučući. Kad san to vidija, malo san se pripa i ona je krenila se vrtit u krug oko mene. Tada san nekako skonta da je ta mačka došla ubit mače od moje mačke koju iman kući, i otiša san do njega i potpuno mirno mu u sebi reka da se ne boji, da mu spašavan život. Mače me bez glasa dočekalo i prepustilo se da ga nosin, a inače je bižalo od mene. Sutra san dva puta isto uradija s mačkama i odma bi, iako prethodno nisu se ni obazirale na mene, krenile prema meni mjaučući, i to mjaukanje nije obično mjaukanje, to triba baš doživit. Isto mi se desilo, kod prijatelja, poša prema njegovin mačkama i kako su me pogledale ono kao, di si ti poša, samo san se smrza i vratija nazad. To je bilo ko da je druga mačka pošla k njima, vratile su me pogledom. Neko vrime san bija u tom stanju, i osjeća san emocije drugih ljudi i vidija kako oni osjećaju moje. Npr pred jednin likon me je počela jamat panika, jer mi je bija strašan, i on je mahinalno počeja živčano tipkat po mobitelu, postaja je razdražljiv. Al to i nije ono što san tija reć u biti. Ovome je prethodija niz doživljaja kad san vidija, doslovno vidija, kako san ja centar svemira, kao i sve ostalo, i iz svega, mene, svega drugog, izlaze vibracije koje se šire na druge, oni ih lome prizmom kojom oni lome svjetlost, prerađuju, šalju dalje i tako. Svi smo u vezama, uronjeni u veze sa svemiron. Također san ima jedan san, lucidan, bija je otprilike vaki. Sanjan da san isprid kuće, bez tijela i prostornosti, nego baš kao da san ja prostor. Vidin šljivu i jasen isprid kuće mi, po razmaku između njih procjenjujen da se stvarno nalazin prid kućon. U tom momentu radin ono šta i inače u lucidnom snu, samo puštan radnju nek se odvija, a ja promatran. Al ovde ću bojin se stat, jer vidin da još uvik neman svoju unutarnju podršku da to ispričan. Ugl svijest mi se digla i pojavile su se, recimo veze, odnosi, strune iz svemira. Zračile su dobrodošlicom, ljubavlju, prihvaćannjem, sa osjećajem: oduvik si naš, čekamo te. Mada to i nije bija ni jedan od tih osjećaja, ovo što pišen su naši ljudski osjećaji kojima mogu približit šta san osjetija, al to se ni ne mere reć, moga bi ti samo prinit taj osjećaj direktno. Tada, kako mi se svijest dizala sa poda u zrak, samo san se pripa: Pa ne mogu ostavit zemlju! I pojavile mi se slike ćaće i matere. Dan poslje san odma viddija kako su se pokrenuli neki procesi, i kad san priča s ćaćon samo mi se pojavila bol rastanka, odvajanja. Isti osjećaj je bija kad san iša mistima di san se igra ko dite. Stvarnost i mi smo zapravo nerazdvojeni jedni od drugog. Mada je ovo sve što san doživija jedno opasno životno iskustvo, kreća san se, a i sad se krećen, na rubu propasti. Ovo s mačkama me umalo uvalilo u ludilo, par dana san gubija snagu, sve je curilo iz mene, vratile su me totalno prizemljene stvari, cipanje drva, zemljani okus pive i tako. Ovo nije sve šta se ima reć na to, pišen ti predugo al krenulo me, ovaj komentar možda uobličin u post. Tom iskustvu je prethodio jedan proces sa seksualnosti. Par dana sam, sve boreći se s nistagmusom vidio da moran pustit tu bolest iz svojih ruku, da moran bukvalno pustit sve. Zadnje na red je došla seksualnost. Ima san i san, u snu, soba crna, duboka, mirna. Ta soba je naš seksualni poriv. Unutra dvi ženske, ja ih gledan. U jednon momentu skidan masku klauna, i ispod nje se nalazi ozbiljan, zaigran, izazovan, po malo ono 'đavolski' 'horny' ( na engleskom znači napaljen i rogat, savršen spoj po meni). Gleda u njih dvi, a one meni: Aaaaa, ti bi nas jeba, e neš nas jebat. Nakon toga su išli procesi sa mastrubacijom, ima san tako jak seksualni nagon a nisan moga mastrubirat. To je kulminiralo tim doživljajem tu večer, kad mi je ego puko, a također ima san jednu večer kad mislin da san iskusija orgazam kad ta energija ne ode vani, nego unutra, i osjećaj je vrh. Cilu večer nisan ima potrebu išta reć, i to me jedino morilo, jer me je već biila uvatila moja standardna panika: Da će to uvik tako ostat. Bukvalno nisan ima potribe reć ni rič, usta su mi bila crta, a sve što san sluša i promatra je bilo... To se već ne mere opisat. Pišen kaotično, tako mi je došlo, jedino tako mogu pisat. Trenutno san kaos, pa ne mogu bolje uobličit. Nekad kad mognen će priča imat neki logičniji slijed. Ugl, svi ti procesi su vodili ka nečemu, a nakon te večeri kad se desilo to s mačkama, san doživija jedan trajan obrat. Ništa više nije čvrsto, sasvim mi je jasno, sve je praznina. Zato stvari i mogu teć jedno u drugo, tvoje emocije u moje itd, jer smo svi prazni. To iskustvo, sa seksualnom energijom i ta praznina koju san doživija, također imaju veze sa smrću. Kontemplira san smrt tih dana, razmišlja o onom uraganu u americi, i točno san osjetija smrt kako se kreće, praveći pokrete bez ikakva pokreta. To što san iskusija i jest smrt, jer je to smrt za moj ego. Kako je moj prijatelj koji je bija tu večer sa mnon reka: 'Smrt je poptuna svjesnost.' Iza toga san bija ono, čudan, energija u meni buknila, ja praktično nesposoban radit išta neautentnično, bukvalno ništa ja nisan odlučiva, nisan ima prostora za dvoumljenje, sve je moralo bit kako Moć (tako ja u stilu Kastanjedinog don Huana, nazivan to što me nosilo, neko bi možda reka i Bog, il nešto drugo) odluči. Iz tog stanja san izaša, naiša na sve ono u meni što je nesređeno. Energija se digla i izbacila svu naplavinu, i pretvorila me u golemi haos u kojem sve divlja potpuno slobodnno. Doša san do svog straha u sebi, do kontakta sa sobom koji se viiše ne mere ukidat potiskivanjem. To me je gurnilo u... ne usudin se to ni reć, al evo me, živ san, nadan se da ću još bit i da ću sa odmakon procesa koji se odvijaju, izać ko nešto, nešto, nešto što jesan.

P.S. Samo razmisli, svakim momentom uzdaha, udišeš u kemikalijama, emocije biljaka, životinja, ljudi... Kad san osjetija biljke tada san zapravo vidija kad, znaš onaj osjećaj kad si u šumi i kad ti je lipo? One su taj osjećaj. Sve što osjećaš je neko i nešto. Tih dana san tako gleda nebo, sa sviješću da je sve što gledan tamo neko i nešto, i dan kad san ga tako gleda san ima taj san, di san se diga u veze sa svemiron. Svaka kemikalija koju udahneš u šumi, nosi emocije trave, drveća, životinja, i tako. Pa i u gradu, sve je nešto, nikad ništa što osjećaš nije nešto ajmo reć, mrtvo. I tako i drugi osjećaju nas. :) Također da dodan, jer bitno je za reć, sve se ovo odvijalo uz moju stalnu borbu s nistagmuson. A te večeri, kad je bilo to s mačkama, san jasno vidija da se protiv nistagmusa ne triban borit, nego ga pustit da me vodi. I ono što je možda najbitnije, u tom stanju, stanju potpune praznina san vidija ljubav. Vidija san da je ljubav dublja od smrti. Gleda san sve oko sebe, i bija san prepun osjećaja: Šta more rodit vliku lipotu?! A ljubav san osjeća u sebi, i to je možda i najbitnije u tom doživljaju, mada ja najviše volin ovaj dio s mačkama, jer je uzbudljiv, a i jer volin mačke. :) I tu je bitna ta praznina, jer jedino kad si potpuno prazan od sebe možeš potpuno osjetit ono izvana, bilo biljku, mačku, ili svemir. I da, tek kad ovako doživiš recimo maćku, stvarno poznaješ mačke. Poznaješ ih jer si i ti bija mačka, i isto tako s ljudima, onoliko koliko ih moremo osjetit, al stvarno osjetit, toliko ih poznaješ.

12.02.2018.

Kronike mudraca Ivana Luburića

Mudrac Ivan Luburić jednog dana sretne jednog veoma nesigurnog čovjeka. Vidjevši ga, priupita: Nesigurni čovječe, šta te muči? Veoma sam nesiguran, odvrati nesigurni čovjek. Ivan Luburić će na to: Nesiguran? Jesi siguran?

10.02.2018.

Strah

Kao hod
(hod po ružama)
Tiho sam ti šapnuo:
Nestajem odavde

Tiho sam ti šapnuo
Da me nikad nisi ni imala

(Nikad, nikad, nisam ni bio tu)

I koga tražiš, na ovim zelenim livadama?
Koga tražiš u prašnjavim knjigama?
Koga tražiš dok se igraš klupkom sa mačkama?

Koga tražiš, a da ne nosi masku na licu
Pripijena, uz kožu
Crna
Ne da disat

Koga tražiš, otvori vrata, poviri
Uđi
U prostoriju sa drvenim stolom
porculanskom šalicom za čaj
stolicama, praznim

Koga tražiš, uđi
i vidi

Koga tražiš?

Pronaći ćeš
strah.

10.02.2018.

Šansa

Pod tananim maramama
prekriven, gotovo nevidljivim plahtama
čuči
i kuca

Hoću li hoću li? Hoću li ikada moći
Hoću li moći da uđem u tu sitnu prostorijicu
iza koje su kolone redova za čekanje
za kojom su pelikani raširenih krila
iz svojih žvalja ispustili ribu
Za kojom su kolone i kolone onih koji mole
uzalud
jer ne ulaze

Hoću li hoću li
i je li moguće
da je šansa propuštena?

(Da li ikad
propuštena?)

(Da li ikad
zauvijek?)

09.02.2018.

Iza mene +

Dobar dan dragi blože. Danas je drugi dan kako trošin novu terapiju lijekova i drago mi je da malo djeluju. Nistagmus mi se pogoršava od tipkanja, i dalje osjećan u sebi ogromnu napetost kad san u kući, ali je nekako.... lakše. Jučer san uzeja dozu ulja i čini mi se da me je ono gurnilo dublje u mene i iskustvo je bilo dobro, jako dobro. U nešto u sebi ne mogu uć, neman snage, ili volje da otvorin to nešto u sebi, to nešto u šta me moje ječanje vodi. Nema veze s mojima kući, ta veza se pojavi kad ja krenem bježat od toga i usmjerin se na njih da mi daju normalnost. Ne znan kako će se situacija odvijat, krećen se na vrlo tankim, tananim nitima po kojima se mora vrlo pažljivo hodat. Iman dojam da san jučer uša u jedan osjećaj u sebi, u stanje kakav san možda bija baš ko malo dite. I dobar je osjećajj bija, osjećat strah tako prisutan, ne kao nešto što me zarobljava, nego kao nešto što živi sa mnom. Bija je zanimljiv dan, nadan se još zanimljivih dana da je isprid mene. Jer ono iza mene... Još vreba.

+

Bio sam potpuno sam. Sam.
Magle su se kovitljale dole uz prikrajak brda. Kula je virila tek malo iznad oblaka.
Bio sam sam. Potpuno sam. Gol. U boli

Prtljag vojski koje se bore je i dalje bio iza mene. Ispred mene nije bilo ničeg. Baš ničeg. Praznina je bila opijajuća, mogao si u nju zuriti danima, i nikad nije bila ista, a opet je uvik ista.

Kosti su bolile i teško reagirale sa svim pritiskom na kojem su bile kroz sve prethodne dane. Ipak naziralo se je sunce koje je dizalo snagu u mom tijelu.

Pržio sam se na vatri i ne videći si oblika, prelijevao preko čitave prostorije. Svijet je iščezavao, izlazio dimom kroz prozore. Vrtim se i vrtim, gledam pazim, strujim... Kome da šapnem tajnu, kome tajno, da nikad nisam bio ovdje, a odavde, nikad nisam otišao?

08.02.2018.

Ponovo

Long time no see raja. Ev me ponovo, ovaj put ja sam na laptopu. Odakle da krenem ha? Javljeno mi je da postoji kroičan manjak kuknjave na ovom blog servisu pa sam se vratio da ga popunim haha. Šta se dešava? Zapravo svašta i ništa. Znate za priču o nistagmusu kojeg imam jel. Po medicini neizlječiv poremećaj. Pa pošto medicina tako kaže, ja sam rješio da ako su mogli Isus Krist, onaj budista osnivač reikija, današnji bioenergičari i brojni drugi ljudi da izlječe sebe, a i druge od neizlječivih bolesti, što ne bi i ja? Rješio sam tako i, nesvjestan šta će to sve povuć za sobom, ušao u tu priču. Vid me koristim standardni jezik, šta je ovo ba?

Reko, uša san u tu priču i moguće je da san dobija šta san tražija. Al nisan očekiva da će bit ovako. Zapravo, prethodnih par miseci su mi najteži period ikad u životu. A znate da je bilo teških. Priča nije laka za ispričat, šta se je odvilo i kako, nisan siguran jel mi ju se započinje u ovom postu. Moje tumačenje toga šta se je desilo je to da mi se vjerovatno probudila kundalini energija, šta li, jer sam došao u određena stanja uma iz kojih nema nazad. Nikad. Imao sam određena iskustva koja bi neko okarakterizirao kao paranormalna, neko reko, ja neću, jer vidin da je to normalno, samo što se očito dešava ritko. Opširnije ću u nekom od idućih postova. Samo ću natuknit da ta iskustva imaju veze sa smrću ega, osjećajem ljubavi, i naravno - mačkama. Ovo mačkama mi se najviše svidilo.

Nistagmus mi je zamjenilo nevoljno ječanje, prije kad bi mi se klimala glava od nečega, sada ječim, ili zujim, kako to već nazvat, i to nekontrolisano. I poriv za tim je gotovo konstantan, i to neće da stane na tome nego izbija u nešto jače, i vrisak, psovanje i tome slično, sve van moje svjesne kontrole. Od suzbijanja toga, pokušavanja puštanja da vidim šta će bit itd sam doslovno par miseci u paklu. A more i gore. Uvik more gore. Plus jest, simptomi nnistagmusa su mi se dosta umanjili, sami od sebe. U tijelu/psihi mi se odvio proces koji vjerovatno vodi ka iscjeljenju, ali na putu ka tome mi stoji strah i ko zna kakve traume u meni zakopane. Al dobra vijest je da mogu opet vamo i da su me danas psihijatrijski ljekovi bar malo smirili. Čujemo se idućih dana, pozdrav. :)

20.10.2017.

Pozdrav raja

Javljam vam se preko prijatelja i dalje ne mogu na laptop, ne mogu čak ni da mi netko čita šta pišete, klima mi se glava . Uglavnom tu sam, stvari su ok koliko mogu bit. Krivo mi je sto se ne mogu čut s niskim od vas, al ajde valjda će doć bolja vrimena. Pišem ovo samo da znate da sam ok, a ima i nekih doživljaja koji su nevjerovatni.  Ne znam bil o njima moga pisat čak i da mogu.
Sjetim vas se nekad. Imate puno pozdrava od mene...
Evo vam nesto malo (zapisano u glavi).

Da se izgubim

Da se izgubim
Uz koziji put
Okolo suhozidi
U šumskoj Hercegovini
Samo nebo i ja

Da se izgubim
I ne znam si ni ime
Ni dane, ni godine
Uz miris vriska i poljskih trava
Samo nebo i ja.

23.05.2017.

Sumrak

Srebrene niti iz utrobe svemira
Pružaju nježno svoju ljubav
Kroz okno sumraka

Noć se šulja
Dolazi putem sve sjajnijih zvijezda
Uvlači se u prostor između misli
Ispunjava unutrašnjost, vulgarnu i rastvorenih prozora
Kao pučina

Sve diše
I pjeva
I slavi
Dolazi noć!

Mirno pružam svoje pipke
Da se preklapaju i isprepliću
Sa ticalima svemira
Neka me nose do jutra!

Neka me pregaze
Neka me poraze
Neka me popiju

Mačka hoda balkonom,
Doji,
Kao što ja dojim nebo
I kao što noć siše moja slova.
Ptice cvrkuću i razbijaju svoje zvukove o
Gorostasne skute noći!
Sa strahopoštivanjem se naklanjam tajni bivanjav
Što pleše tajno, tanano, tako tanko
Da je nevidljiva
najvećoj tajni, toliko nevidljivoj
Da je potpuno očita.

Napadna, čak i nasrće
Dok ćuvari vrata sa svojim haljama prate noć
U novi pohod
Kao poplava
Dok se povuče
U novo besanje
Sunčevu, vulgarno materijalnu
Strasnu
Trezvenost
I zdrvozagotovost.

08.05.2017.

Rat

Živ san, za one koje zanima ta informacija. Mada san ima nekoliko potpuno isključen s neta. Zanimljivo je stanje, za jednu modernu osobu, da se nalazi u situaciji da uopće ne mere koristit ništa od tehnoloških uređaja o kojima smo postali praktično i ovisni. Sam ne bi zna koliko je to točno da se ne nalazin di se nalazin. Dane provodin bižeć od sebe i nadanjen da će se nešto prominit. U sigurnoj san zoni, kod kuće, uljuljkan u situaciju sa minimalnim smetnjama mom zdravstvenom stanju. Iman osjećaj da odumiren. S druge strane iman osjećaj da odrastan. Barem se nadan, nema druge nade, nego da odrastan. Ulaskon na blog nakon nekog vrimena, živnu stvari... Živne taj kreativni, senzibilni dija mene, fluidni, govorljivi. Taj dija mene koji san volija i kojeg i sad volin i koji je jako dugo bija praktično jedino što san bija. Uz napade panike i ostale smetnje koje san nastoja uspješno odstranit. A i one su bile ja, mada mi se taj ja manje sviđa. Al ko da je bitno na kraju šta ti se u sebi sviđa il ne sviđa, ko da išta time minjaš? Moga bi kukat o tome šta mogu i šta ne mogu, izlagat teškoćžće oko obaveza koje iman. Smmetnje svjetala su ozbiljne, tako da ozbiljno dovode u pitanje nastavak mojih ambiccija koje san ima, jednostavno jer stalno nešto smeta. Ali neću o tome dubinjat. Time samo uranjan sam sebe u položaj bespomoćnosti. Vrime koje provodin i način na koji ga provodin nije ništa obećavajuće. A sve u svemu mi se sviđa. Čovik, se iznad svega, ne želi minjat. I pakao, ako je poznat, već dovoljno opipan, omirisan, osjećen pakao, je bolji od promjene. Iznadd svega čovik se boji nečeg novog. Moj pevi blog koji san na ovom servisu otvorija zva se je strah od nepoznatog. Znakovito. Sati prolaze, minute šute, sam san se navika tom tupilu i sve u svemu ne smeta mi toliko. Smeta mi ovaj dija mene koji se buni. Koji oće normalan život. Koji oće nešto što nije odlaganje ustajanja dok se god more jer je dan previše dug da ga istrpiš, nešto više od ispijanja kava kojima gledan ubit vrime i čitanja Kastanjede i sanjarenja, uživljavanja u bajne mogućnosti koje ljudska svijest, čovik, mi, ja, mogu dosegnit. Puno se je lakše nadat i iščekivat nego radit nešto. Sve u svemu, najteže mi pada dosada obaveza koje iman, i strah od izlaganja riziku koji sa sobom nosi ikakav život van ustaljene, prohodane rutine. A pisa san poeziju, sićan se, baš o ljudima koji se prepuštaju rutini, i o svoj besciljnosti i promašenosti takvog života. I ovo sad što pišen više je stvar navike. Ja koji ovo pišen hlapi, hlapi sve više i više svakin npvin slovon koje otkucan. I to je dobro, i to me veseli. Činjenica je da ja triban ishlapit i nestat. Stvar je u tome što ja mogu da nestanen na više načina, neki su dobri za mene a neki ne, ali i to opet ovisi o kojem meni pričamo, jer onom meni koji želi da uništi svijest o sebi potpuno i zatoči se u tamnicu iz koje nema ama baš ni jednog mogućeg poteza koji bi uzdrma moju unutarnju praliziranost, voljnu paraliziranost, šaku komfora koju držin čvrsto stisnutu, a ona se već u rukama pritvorila u prašinu, i sipi, sipi ko pješčani sat, samo što kad čitava izađe iz moje ruke, neće ostat ništa da okrenen nazad, jer će prašina otić u nepovrat. Tom meni svakako, odgovara bilo šta, osim neke promjene. Da li je moguće da čovik proživi život a ostane isti? Sam se mogu osvjedočit o sudbinama ljudi koji su sebi nekad, negdi u sebi stavili blokadu. Tomo Pilatić, jedan pijanac iz mog sela, tako hoda, pijan, bala mu visi, odrpan i neureda, agresivno se svađajuć sam sa sobon, sa fantomskin neprijateljima u glavi mu. Gledajuć ga jednon, jasno san vidija da njemu i nije toliko loše. On je stavija blokadu poprilično plitko u sebi. On vjerovatno nikad nije uša dovoljno u bol koji osjeća, nije otiša do dna, nego je u samom početku bola, pri prvom otporu, agresivno se usprotivija, počeja psovat i svađat se sa samim sobom, i tako kako je to uradija, radi evo, godinama. Pitanje je i kakve ko boli ima, i kakve je ko snove ima. Snovi, ta tanka, suptilna stvar, taj prekrasni model od ideja, emocija, riječi, to remek djelo uma, remek djelo uma kao samog master remek djela. Postojanje je više nego što izgleda, s jedne strane, no ono nije onako kako mi mislimo da je više nego što izgleda, s druge strane. Goddine teku, i idu, i zastrašujuće je kako se vrata s godinama polako zatvaraju i sužavaju. Život nas more zatvorit ko klopka i potpuno nas ugušit, ako se ne trgnemo i ne krenemo borit.

Od svega šta Don Huan oči Kastanedu, u svim knjigama koje opisivaju njegovo učenje, najbitnije je bit ratnik. Ratnik je osoba koja sve prihvaća kao izazov, sam život prihvaća kao izazov. Običnom čoviku su sve stvari koje mu se dešavaju ili prokletstvo ili blagoslov. Ratniku je to sve međutim, izazov. Ratnik je strateg i promišlja pomno svoja djela, ratnik uvijek procjenjuje svoj strah i rizik, i nikad se ne prepušta svojim osjećanjima, bilo da je to nekontrolisan strah ili pak izliv užitka. Ratnik je uvik spreman na borbu i uvik je u sadašnjosti, prošlost za ratnika ne postoji i ona nije važna. Ratnik u svom životu bira put srca, i uvik se pita, ima li ovaj put srca? Jednom kad izabere put, za ratnika se kapija zatvara i za njega nema više nazad. Ratnik ima nepokolebljivu namjeru, što znači djelo koje ratnik čini i čini uporno i uporno, iznova i iznova, dok samo po sebi ne postane sila u ratnikovoj ličnosti. Ratnik je iznad svega, uvik svjestan svoje smrti. Ratniku je smrt najbliskiji prijatelj, ratnik zna, osjeća to cijelim svojim bićem, da upravo zbog smrti čitava magija života ima smisla. Ratniku je život neobjašnjiva misterija i čudo koje je neiscrpno, samo po sebi se nikad ne okončava, i ratnik nikad ne prestaje da mu se čudi. Put ratnika čovik ne bira sam, prije bi se reklo da taj put bira čovika, ili pak da se izabiru uzajamnim djelovanjem. Don Huan bi možda reka da čovika za taj put bira moć. Ratnik u svom životu računa jedino na sebe, i ako čeka, čeka jedino na svoju volju, koja je neobjašniva sila, koja jednom kad se razvije u ratniku, omogućuje mu da čini nezamislive podvige a da sam ni ne primjećuje da ih čini. Čovik, kad se jednom zaputi na stazu znanja, ne preostaje mu nikakav drugi izbor doli da živi ko ratnik. Drugog izbora čovik nema, ako želi da preživi. O čovik, jednom zapućen na stazu znanja, se nikad ne mere vratit nazad, za njega svit koji je napustija više ne postoji, a pred njim se nalazi nezamislivo i nespoznatljivo nepoznato, i vječnost. Jedino kao ratnik, čovik more da živi u tim uvjetima. Od svih citata koji su me se dojmili u Kastanedinim knjigama, dok opisuje svoje učenje kod Don Huana, najviše mi se sviđa ovaj. Ne sićan se kako je točno iša citat, nepravilno ću ga citirat, međutim, mislin da je to ok za ovu prigodu: "Ratnik ništ ne uzima zdravo za gotovo i cijeli svoj život doživljava kao jedan beskrajan izazov. Ratnik svim svojim srcem vodi svaku svoju bitku, i čak i ako je to njegova zadnja bitka, ako zna da je ta bitka izgubljena i da ga u njoj čeka njegova vlastita smrt, ratnik se i dalje svom snagom bori, i znajući da mu je volja bez mane, ratnik se u toj bitci smeje, smeje"

23.04.2017.

Marš za znanost

Prije par dana održan je mrš diljem svijeta u svrhu podrške znanstvenom mišljenju i 'donošenju odluka temeljenih na činjenicama'. Svjetski marš za znanost, kako je nazvan. U načelu, mislin da je to dobra stvar, ja sam podržavan znanost i znanstveno mišljenje, točnije, mislin da je to jedini način kako možeš donosit ispravne odluke. Znanost podrazumjeva otvorenost, kritičko mišljenje, i iskrenu znatiželju. Zato mislin da svak ko iole razmišlja, treba podržavat znanost. Dosta toga što je navedeno u skupu je hvale vrijedno, poput naglaska na sekularnim vrijednostima, zaštite okoliša i tako. Međutim navedene su i neke druge, poprilično upitne stvari. Između ostalog, organizatori skupa zalažu se za odbacivanje pseudoznanstvenog mišljenja poput toga da cjepiva uzrokuju bolesti, ili da globalno zatopljenje nije uzrokovano ljudskim djelovanjem. Navedeno, su navodno, pseudoznanstvene zablude, iako postoje znastvenici,i to popriličan broj njih, koji izražavaju sumnju u cjepiva zbog supstanci koje sadrže, i koji su svojim istraživanjima iznijeli tezu da globalno zatopljenje ne uzrokuje ljudsko djelovanje, nego promjene na suncu. Dakle, navedeno iznose znanstvenici. I onda u maršu za znanost nas pozivaju da prihvatimo 'činjenice' i odbacimo ove zablude. Kad te pozivaju da tezu koja nikad nije dokazana prihvatiš kao činjenicu, znaš da nemaš posla sa znanosti. :) I to je problem koji vidin sa ovin skupon, i razlog zbog kojeg, i da san moga, ne bi sudjelova u njemu. Navedeni stav nije znanost nego scijentizam. Za one koji ne znaju, scijentizam je dogmatično virovanje u sve šta je mainstream u znanosti i odbacivanje svega ostalog. U svrhu stvarnog znanstvenog mišljenja, mislin da se triba ukazat na problem scijentizma u znanstvenim krugovima i među ljudima i pozvat na pravo znanstveno mišljenje, što znači otvorenost prema svim znanstvenim istraživanjima i svim izvorima znanja, a ne samo nekima koji nama odgovaraju iz ovih ili onih razloga. Umjesto da se poziva na 'prihvatanje činjenica', mislin da je puno korisnije pozvat na otvorenost i kritično mišljenje i na zdravu i korisnu debatu o stvarima koje nisu nesumnjivo dokazane.


Noviji postovi | Stariji postovi