Hod po rubu

08.05.2019.

Pisanje

Manje pišem po ovom blogu u zadnje vrime. A to je zato što i nemam o čemu da pišem. Zapeja san u svojoj 'situaciji' i ne mičem se iz nje, iako kako vrime odmiče sve me jače i jače tjera u kut. A kroz zid se ne može, jedino okrenit se i pravo kroz strah je opcija. Ili poludit u pokušaju probijanja zida. Pišem još jednu knjigu, kako relativno brzo pišem, sad ima nekih 85 stranica. Biće to kratki roman, nisan odvaja poglavlja, tako da će kad se sve završi imat oko sto strana. Što mi je drago, cilja san na taj broj stranica, da ih bar bude sto. Inače, kod mene ništa novo, stara sranja traju, i ne znam kad će im kraj, al eto trudim se bar neke osnove da imam pokrivene u svojoj situaciji, da ustajem na vrime, da radin mantru i da se fizički umaram, a i mentalno. Ipak, ne volim sebe, taj zadatak, koji mi je astrologinja rekla da imam sad u ovom periodu ne ispunjavam. Ne znam kako se volit kad mii potreba za razbijanjem osakaćuje život potpuno. Ne vidim prostora da se zavolim, kad ne mogu živit od sebe. Ni od koga nego od sebe. Ima nekoliko, kad san ima jednu dobru večer san se volija, ali ovako kad su standardna sranja, ne volim se. Prvo mi mora postat dobro u životu da bi se moga volit. Mada neka mi ptičica šapuće da to ide obratno.

03.05.2019.

Moja knjiga

Ponovo djelim, ako je neko propustio, moja prva knjiga. Radi se o šest različtih priča sa temama o kojima se inače šuti, ko što naslov knjige kaže. Napomena za one koji bi čitali online priko mobitela, namjestite 'lining' na 'single' i redovi će vam se normalno odvajati. Toliko od mene, nadam se da ćete pročitati knjig i uživati u njoj. :)

https://www.smashwords.com/books/view/930073

26.04.2019.

Prosvitljenje

Robert Johnson u svojoj knjizi: Transformacija, opisuje tri vrste čovjeka. Jedna vrsta je jednostavni čovik, čovik koji još uvik živi u skladu s prirodom, kako vanjskom tako svojom unutrašnjom, te nije diferenciran i podjeljen unutar sebe, on jedinstveno djeluje i ne gleda previše unaprijed ni unazad, nego živi svoju prirodu jednostavno, bez komplikacija.

Druga vrsta je kompleksni ili komplicirani čovik, to je čovik koji je dominantan u našem vrimenu. On je svjestan jaza između svog unutrašnjeg i vanjskog svijeta, evoluirao je da usvoji zahtjevne intelektualne sposobnosti ali pod cjenu jednostavnosti života, on je podijeljen unutar sebe, neurotičan, frustriran i slično. Ali on je neminovna stepenica ka trećem čoviku koji u sebi sadržaje ostvarenje ljudski potencijala.

Taj čovik je treći čovik. On je prosvitljeni čovik, čovik koji je ostvarija svoj puni potencijal. Prosvitljen čovik je ponovo jednostavan, ali je za razliku ood prvog svjestan sebe i svijeta, i uživa unutarnju radost i blaženstvo kakvo prvi čovik ni ne sluti. Put od drugog do trećeg čovika je opasan i bolan, ima puno stepenica na kojima se može past. Kako proces odmiče prid drugin čovikon, koji je na putu ka trećem, ostaje zadnji izazov, a to je metaforična 'smrt ega', momenat u kojem ego prepušta kontrolu našem nad Ja. Taj proces, jednom pokrenut se mora odvit, milom ili silom, kad se osoba opire tom procesu u opasnosti je da doživi nervni slom, pa i da napravi suicid. Taj zadnji korak je najteži, jer ego ne može vidit sebe dalje nakon svoje 'smrti' pa upumpava ogroman strah u naš um. Ali ako ego sam smogne snage i dopusti, svjesno i voljno umre, cilj našeg putovanja kao ljudi je postignut, i drugo poglavlje našeg života počinje.

Ja se sada nalazim na toj točki puštanja ega, i zajebano mi je pustit da svjesno umre jer me tada moje ranjeno dijete u unutrašnjosti mene automatski preuzima i hoće da bacam i razbijam po kući. Mada, ako je to cijena prosvitljenja, to je cijena koja se more platit. Osjećam se također na momente ko da bi moga doživit nervni slom, a ima momenata i kad sam suicidalan, mada mislin da se nikad fakat ne bi moga ubit, nego su mi te misli kao nekakav ispušni ventil. Ne znan kako je drugima koji prolaze ovaj proces, al meni je ovo pravi pakao, i oduljija san maksimalno to ispoljavanje agresije koje me vuče, pa energija zatvorena u meni postaje sve napetija i napetija. Nadam se fakat da ću uspit u ovom i da će prevladat bolja opcija od nervnog sloma ili suicida.

25.04.2019.

Raskorak

Na raskršću, razapet
divlje ptice lete oko moje glave
ljudi se umivaju u vodi života
moje usne su
popile gutljaj koji teško probavljaju

Tamo gdje divovi čuvaju vrata
I samo magična riječ te može provest
podno Njezinih nogu
ali neodlučnost je kažnjiva smrću
pa ipak, pa ipak
ostajem

Pred vratima raja, odškrinuo sam vrata
Pred vratima pakla, odškrinuo sam vrata
na dva svijeta, razapet
onaj u koji moram uć
i onaj koji moram napustit
u raskoraku

U raskoraku do očajanja
morske sirene dozivaju teške noći
oblaci dana guše moje biće
u raskoraku
niti na polasku niti na dolasku
patim sudbinu razapetih
okovima samog sebe

24.04.2019.

Ljubav

Postoji taj jedan dio mene koji mi je potpuno nedostupan da mu tipa priđem sa strane i osjetim ga. Ne, nego mogu doć s njim u kontakt jedino tako da mu pustim da me preuzme, da preuzme moje ponašanje, kako kakav otuđeni ja koji postajem kad me on preuzme. I kad me preuzme samo jedna stvar se dešava, agresija i želja da porazbijam sve oko sebe. Koliko god se trudim da to nekako kanališem, da nešto uradin što će ga malo oladit, da pričom s njim nešto postignem, ono ne razumije. To je slipa agresija, slipi bijes, kojem ne poznajem korijen, iman dojam da bi mu korijen vidija tek kad bi ga pustija da se iživi. Što bi bilo super da ono oće tipa sam u prirodi dok sam, nego ne, čim me preuzme automatski me vraća kući, da tamo lumpujem. Vcrs odlučim zavolit sebe, i onda izvire poriv za razbijanjem... I ja onda odustajem od ljubavi, ako je to cijena ljubavi, ja je, bar za sad, ne mogu platit. Iziritiran sam maksimalno stanjem u kojem se nalazim, i što se vrtim oko tog bacanja ko mačak oko vruće kaše, baš mi je svega dosta. Danas san razmatra i suicid, što nisan odavno. Al ono, hladne glave san mozga o tome. Ne mogu porazbijat, a ne mogu živit potiskivajuć taj dio sebe koji bi da razbija. I tako. Jedna svijetla tačka koja postoji je to da san ima već nekoliko kad san mantra sa prijateljen odjednon uša dublje u se i osjeća san se super. Bilo je straha, svega, al ko da san uronija u novi svit u kojem san volija, bija zahvalan ovom planeti na svemu što mi daje, Bogu, Svemiru, svom prijatelju, njega san baš osjetija i osjetija san ljubav prema njemu, kakvu još nikad nisan ni osjetija. To se je desilo al opet iduće jutro san bija stari ja. Da mi je recept za takve trenutke, to bi valjalo. To mi malo ulijeva nadu, al ne znam, generalno sam usrano, a ovi potisnuti porivi su sve bliže i bliže eskalaciji. Ne mogu ih potiskivat vječno.

22.04.2019.

Nade

Prihvatija san da prolazin transformaciju i da iz ovog procesa neću izać isti. Samo se nadam da neće bit najgore čega se bojim. Na meni je odgovornost, al nisam siguran koliko mogu, ili želim, da je nosin.

16.04.2019.

Kreacija

Trenutak u kojem je sve stvoreno je sad.

15.04.2019.

Krug

Svaki čovik na ovoj planeti ovisi o njoj i o ovom svemiru da bi živija. Da nema kisika u zraku, umrli bi smo. Da nema vode, umrli bi smo. Da nema biljaka i životinja, umrli bi smo. Da nema sunčeve energije ne bi bilo ničega na ovom planetu. Da nema svemira, ne bi bilo sunca. Kad čovik sagleda kako to funkcioniše, ne mere a da se ne zapita, di je tu misto za aroganciju ili narcisoidnost? Kad smo biće koje ovisi o svemu oko nas, a to sve oko nas također ovisi o svemu uključujući i nas. Dio smo jednom zaokruženog kruga života u kojem imamo svoje misto jednako kao i sve ostalo. I tu sva prosudba staje.

13.04.2019.

Božansko

Cili naš svemir je živ, u svojoj suštini, živ i inteligentan. Kakva je priroda njegova življenja i inteligencije ne znan, al iz iskustava koje iman mogu reć da je živ i inteligentan. I da je ono što mi nazivamo Bogom, da je Božanski. Svako stvorenje ima svoj korijen u Božanskom, i svako stvorenje je oličenje Božanskog, i ljudi i biljke i životinje. Razlika između životinja i čovika je u tome što čovik moree spoznat svoje Božanstvo i postat ostvarenje Božanskog. Neki bi rekli da se čovik more prosvitlit. Možda se more i tako reć. Al sve što postoji je jednako Božansko ko i čovik i svaka podjela na 'niža i viša bića', ili 'razvijenije i nerazvijenije ljude' je samo uvjetna, jer funkcioniše jedino u presjeku vremena, a u totalitetu vremena svi smo jednaki i svi smo jedno.

10.04.2019.

Narcis ili... ?

Ne mogu se otet dojmu da postoje dvi vrste ljudi. Možda bi se moglo reć viša i niža vrsta, al to je već diskriminirajuće, mada možda u toj podjeli ima istine.

Jedna vrsta ljudi je iskreno znatiželjna za prirodu ovog svita, traže odgovor na pitanje, ko smo mi, šta radimo ovdje, šta je suština svega što postoji, kako ovaj svemir uopće postoji, postoji li nešto kao Bog i ako postoji, kakva je priroda toga, kakvo je stanje naše svijesti i možemo li postić nešto kao prosvitljenje, i slično.

Druga vrsta ljudi se takvva pitanja nikad ne pita, nego žive po naučenim obrascima i dovoljno im je da mogu tipa radit ako vole radit, da mogu dobro poist i popit, da tračaju druge ljude i nalaze zadovoljstvo u tome, ako se bave duhovnošću to je religija u kojoj su odgojeni, obično površno svaćena, ili bukvalno, bez ikakvog dubljeg preispitivanja i slično, oni žive po rutini i nikad se ni ne pitaju ko su i šta su, i sve ovo ostalo.

Za prvu vrstu ljudi držin da je naprednija, mada ne mora značit da je ova podjela statična, možda ljudi iz druge grupe mogu prić u prvu grupu, al mislin da je iz prve grupe nemoguće prić u drugu, pa su ljudi iz prve grupe kad se nađu u patnji često ljubomorni na ove iz druge, kako mogu jednostavno živit i ne pitat se ništa.

Mada, život dotakne svakoga, i ne virujen da postoje fiksne podjele, po većini stvari smo mi svi isti, ljudi, al mi se čini da ova podjela ipak more držat vodu. Tako da, maybe I'm a narcissist or maybe I'm right.


Noviji postovi | Stariji postovi