Hod po rubu

21.02.2018.

To što tražiš / To od čega bježiš

Sutra
Kad otvorin oči
Zablistat će

U hodu, u mirisu
osjećaćeš je

Uzeće ti dah, smrvit te!
Razbit ti nos od zemlju u trenu
I bićeš ništa, ko što i jesi ništa!
Prašina u zraku
Iglica sreće
Neuhvatljivi koloplet lipote
suza
na oku
diteta

Sutra, sutra, uvik sutra!
Svako novo jutro
uzeće ti život
I ostavit te
bez daha
bez snage
da izraziš

što riječi
ne hvataju
što um ne dotiče
jer

di prestaje stvarnost
počinje
ona

Ona
i da
zaboravi da će ikad prestat.

20.02.2018.

Danas

Iman ja tog jednog prijatelja koji je naumija mene spasit. Sad ćete reć, a koji te ne spašava haha. Ugl, on je otkrija jogu i ubacija je mene u taj krug, s tin da, on svemu tome slipo viruje. Ja, osoba po prirodi skeptična prema ljudima, i nenaklonjena autoritetu, nisan siguran koliko to more proć. Evo odgleda san videe tog gurua koji vodi tu vrstu joge koju mi je on preporučija i već mi se nije svidija. A cura s kojon san priča, koja bi me vodila kroz jogu mi je super, pa sad heh, kako to odvagat? Dala mi je da koristin mantru 40 dana, pa da onda buden spreman na inicijaciju, ako buden dobar tada. Ja san je danas koristija i djelon me smiri, ali ispod mene ostane nemir, ispod tog djela koji je smiren. U samom dnu moje duše dešava se nemir. Ne virujen sam u tu tehniku, i ne virujen jogi, i ne virujen tom guru-u, al probaću jer san zapeja do grla, neman šta izgubit oprobavajuć ovo. Inače se prepuštan negativnim porivima poprilično, i kontempliran povratak na psihijatriju. Kući mi je nesnošljivo bit od napetosti, a na psihijatriji bi bilo još gore jer je više ljudi i nemaš se di sklonit. Al možda bi to dobro bilo, da neman di pobić, da napokon probijen ovo svoje potiskivanje samog sebe pred ljudima? Ne znan. Ova žena s joge je ok, i reka bi da razumi kroz šta prolazin, spojila me je s još jednon koja će mi radit yotish natalnu kartu, pa eto, i tu ću dobit neke informacije, al da mislin da će me to išta prominit... Teško, al daj Bože.

19.02.2018.

Krvavi misec

Tiho tiho, na tihom polju. Na tihom polju u tišoj, još tišoj daljini. Kroz maglu ga vidjeh, zavezanog. Vukli su ga konopcem po podu. On je, crven, sijao svoju krvavu misečinu. Osudili su ga za neke zločine kažu, znaš, to su bile one noći u kojima dolaze po takve kao on, u kojima se vukovi zavlače u jame i u kojima ćuk ne ispušta svoj poznati ljubavni zov. Niko ne zna za šta su ga optužili, vatre su gorile selom, a bake bježale. On je, smiren, sijao. Namrgođeni čovjek masnog lica, nevidljivog u mraku, je pušio cigaru, sa vatrama u pozadini. Noć kad Bog umire je noć kad se sumrak rađa. Pa ipak, zar to nije onaj isti Bog koji je maloprije umro, vrti se i izmiče našem oku, krak njegovih skuta, dok pleše oko nas, izazivajući nas, dražeći nas da pogledamo. On je pogledao i zato ga sude. Za zapisničkim stolom pred njim crvenim, osvjetljeni njegovom svjetlošću stoje dijete, udovica i zapisničar, pišući svoju presudu. Nebo je krvavo, nebo zna, nebo je duboko i mirno, kao prozirni ocean. Nebo zna i nebo ne gubi svoju mirnoću.

18.02.2018.

Strah

Cili moj problem koji iman more se svest na vrlo jednostavan par stvari. Bojin se svojih emocija i ne dozvoljavan sebi da osjećan svoje emocije. Pred ljudima me opere takav strah da automatski imam poriv da se sklanjam, da bježim, zbog emocije koja bi mogla izać iz mene. Kad ih krenen potiskivat, kad se borin da ne izađu, počmen ječit, i to prelazi u glasnije pa i u vrisku povremeno, kad pustin. Sve ovo je praktično jače od mene, da ima tipka da je upren i pustin svoje emocije, uradija bi to, al pošto je nema, na ping pongu sam vlastitih poriva po cili dan. Stvar postaje ozbiljna i blokira me u osjjećanju ikakvih finih emocija. Danas san, zbog napetosti pred ljudima, otiša u sobu, čeznuć za toplinom, za onim finim osjećajem doma, kojeg neman nigdi, al baš nigdi. Mira neman nigdi, moga bi reć da se osjećan smrtno ugrožen na svakom mistu. Jedino mira iman kad spavan, a zadnje vrime i to se remeti, pred san me prene osjećaj... to je neizdrživo, kao jedna vječita zatvorenost u sebi, kao da ću se udušit u samom sebi. To me prene i ne da mi spavat, izmuči me dobrih sat vrimena i onda zaspen, ne znajuć ni sam kako. Da igdi ima ikakva prava pomoć otiša bi, al kako stvari stoje u ovom mi niko ne mere pomoć nego ja sam sebi. A svaka nada koja mi se digne padne u vodu kad dođen među ljude, odma potisnen sve svoje osjećaje i stojin u tom međuprostoru ispunjenom gorućim strahom, napetosti i porivom da oden odatle. Vjerovatno mi neće bit bolje dok ova stvar ne ode u još veću krajnost i dok mi bižat ne postane teže nego suočavat se. A i to se dešava, ponekad, pa se osjećan ko između dvi vatre, ne mogu vamo, ne mogu tamo. Čak razmišljan i da uzmen lsd, ne bi li probija taj strah koji osjećan, samo me strah da bi na lsd-u još jače zastranija i potonija u psihozu. Nedavno san zapalija joint i mislija san da ću završit na psihijatriji zbog tog, ali je ispalo ok, još san se i rasplaka i to mi je dosta olakšalo, bija san dobar par dana. Kad bi bija neki fini način da se ovo privaziđe bilo bi fino, al ovako... Bojin se da ću tonit još dublje i dublje. Slabo jeden, neman apetita, i samo gledan kad ću se maknit u sobu i nadan se kad oden u sobu da me potreba za kućnon toplinon i uopće, nekim događajima, neće natjerat da oden iz sobe... Jer kad oden, ugl džaba oden, samo ostanen zablokiran u svom strahu.

17.02.2018.

Znatiželja

Od kad znam za sebe znatiželjan sam i uvik me je vuklo da nađem odgovor na suštinska pitanja čovječanstva, kako nastaje život, kako to da išta postoji, šta se dešava i dešava li se išta nakon smrti. Današnji prosječan čovik će za ta pitanja odgovore tražiti ili u religiji ili u nauci. Ja smatram da ni jedno ni drugo nisu adekvatni da do kraja odgovore na ta pitanja. Mada je nauka bitna i dobra, a nemam ništa ni protiv religije na kraju krajeva, mislin da se odgovor na ova pitanja krije u nama, u našoj svijesti. Fenomen ljudske svijesti je najveća misterija koju znamo, i da bi dobili odgovor na ovakva pitanja moramo zaroniti u sebe, jer naš um formira pitanja na koja tražimo odgovor. Iz mog iskustva, meditacija se je pokazala ko vrhunski alat spoznaje kojim se more doć do raznih saznanja. S tim da, ta saznanja nisu u formi odgovora na pitanje kakvo daju religija i nauka, nego su direktno iskustvo onoga što nas zanima. Ako nekog zanima kako je sve nastalo, di je početak, mora se vratit na početak. A početak je u našem umu, u mistu koje stvara sve krajeve i početke. I religija a i nauka se pokazuju ko dogmatične glede nekih stvari, zato je samostalna potraga za znanjem, otvorenost prema svim fenomenima kozmosa, iskrena znatiželja glede funkcioniranja svemira i naše svijesti, ono što nekome triba ako oće da sazna. A ako ga zanima da traži odgovore na pitanja, mora prihvatit da ti odgovori nisu ono što na prvu misli pod pojmom 'odgovor'. Kao u vodiču za autostopere, da saznaš odgovor, moraš prvo imat pravo pitanje. Meditacija u tradicionalnoj tibetanskoj kulturi znači proučavanje svog uma, tako da pod meditaciju more spadat bilo šta čime čovik sam sebe proučava, tipa joga, rad sa halucinogenim biljkama i tako. Činjenica jest, na fundamentalna pitanja ništa izvan nas nam ne mere dat odgovor, jer ono što se od nas traži je alkemijska transformacija, da bi dobili odgovor, moramo ga prvo bit spremni iskusit.

16.02.2018.

Rodna ideologija

Podržam rodnu ideologiju, smatram da je bitno da osoba može po svom iskazu promjenit svoj status muškarca/žene, dakle po onome kako se oni osjećaju u vezi sebe. Međutim, sve ima svoje granice, i dopustit da se žena koja je u tijelu muškarca na sportskim natjecanjima takmiči skupa sa ostalim ženama koje su žene i po biologiji je suludo. Mislin da svjedočimo kako to izgleda kad jedna ideologija ide u svoj ekstrem. Tako da, rodna ideologija da, ali sa malo razuma molim. I prava pojedinca imaju svje granice.

15.02.2018.

Moj blog dnevnik

Dragi blože, evo me ponovo na početku našeg vrtuljka. Loš sam, baš loš, napetost mi je u kući bit nenormalna, a ne ide baš da pustin prirodno emocije. Osjećan se zarobljeno u samom sebi, ne dam si da osjećam, čim se pojavi neki prirodan osjećaj gušim ga i onda počmen ječit... Po običaju se vrti stvar, već ustaljen proces, u kući u grču, u strahu, izađen vani zapalit cigar i živin u nekom polusvitu, izbjegavan sam sebe, sam sebe, a od sebe bijega nema. U kući mi vrije proces da izađen na površinu, a ja se uporno gušin. Malo me jebe i to što stavljan očekivanja ovom procesu, što bi da prođe mirno, da ne ječin puno, ja bi da isforsiran sebi da proplačen i da se oslobodin, a ja očito, ne mogu odlučivat o tom procesu, nego ga mogu samo pustit da se prirodno odvije. Znan šta me spriječava, ja sam sebe, strah, mada iskreno i izgubljen san, ne znan kako će se dalje sve odvit. Pijen kavu, sa kupljenom nekom mrvicon normalnosti koji iman u kući od sveg svog straha, i iću spavat, jer jedini mir iman kad pođen leć, mada se i to remeti zadnje vrime. Ppredbacujen sam sebi da san kukavica, jer samo džaba provodin vrime u kući, a ne probijan se van ovog leda. Mada je sve to samo jedan u nizu mehanizama kojima je svrha da ostanen unutra, da buden ugušen, da ne živin, a da moj avatar radi posa za me. Stvar je, moj avatar to više ne želi, a i ne mere. Ja nisan spreman odustat od takvog života i živit istinski. Do kad? Valjda ćemo vidit. Do suicida, do nove hospitalizacije, do toga da izludin sve svoje u kući, i možda, možda i do toga čemu se nadann, do slobode kakva god bila i koja joj god bila cjena. Izgubljen san blože, znan šta triban, al ne mogu, neman snage, ili je ne želin. Možda da je potražin u Bogu? Al šta je Bog... Ono što bi ja nazva tim terminom mi more dat snagu ali daje i odgovornost da moran proć šta me je proć. Pa onda tu snagu neću ni tražit.

14.02.2018.

Draagi blože

Nekad davno bio sam blogger na ovoj domeni, pisao sam svašta, priče političke osvrte, poeziju, članke, svašta. A danas sam ovdje iz drugog razloga. Danas sam ovdje iz nade, da će bit lakše ako neko pamti moje ludilo. Dragi blože, trenutno se nalazim na čudnom mjestu. Ne znan kako ga opisati. Ni izreći, ni reći. Ako bi bio boja, bio bi crna. Ako bi bio osjećaj bio bi strah. Strah me je da ću probudit sestre na spavanju ako bi nekontrolisano ječio. I tvoj opsesivni mehanizam je da pišeš na svom blogeru. Možda udariš baš hit publiku! Možda bude super. Al mali je problem što si si lud i što večeras možda lud pišeš totalno ok i jeben post na blogeru! Da dragi blože, tome se nadam. Ako je ludilo, nek moje ludilo bar bude zabavno. To mi je poznati obrambeni mehanizam, zabava, da budem zabavan, 'ja sam onaj što najbolje provaljuje, oj jeaa!!!! I vidi možda i jesam blože, možda i jesam, mada od male je pomoći meni doli priznati da moje ludilo nastaje od nesuočavanja sa strahom, ili pak, zbog nedostatka ljubavi koji umjesto u sebi, tražim izvan sebe. Al koliko sam to spreman priznat varira na to koliko sam lud.

14.02.2018.

San o javi

San
San da u jednog dana doći do tebe
žedan
i da ću biti napojen

San, da ću
dirati tvoje prste
kroz svoje krvave ruke
i pogledom ti reći svu bol
koja žudi u mojim plućima
u mom srcu

San, da će jednog dana
šetnja ulicom
voditi
do nove ulične rasvjete
pod kojom san, postojan, neprimjetan
mokar i svoj

Pod kojom dišen ovaj svit
bez dodatnih tereta
pod kojom dišen, tebe, sebe, svemir
gledan
sa ljubljavu
a dišen iz srca
iz dubine
iz sebe
tako mirno
istinski

13.02.2018.

Prijatelj je

Ona osoba koja viruje u tebe i kad ti ne viruješ sam sebi. Mogu bit ponosan jer i na blogu iman prijatelje.


Noviji postovi | Stariji postovi