Hod po rubu

28.11.2018.

Meni o meni

Nisan pisa par dana, u suštini jer nema ništa novo. Osjećan se ko da san upa u crnu rupu iz koje nema izlaza. Ne mogu opisat da dočaraan taj osjećaj, gotovo je opipljiv. Strah, bol, beznađe, zlo. Kao da sam biran da se ukopan, to vjerovatno i radin, podsvjesno. Jebe me i dalje što mislin da mi ne mere bit bolje a da ne razbacan sve po kući, jer kad god se pođen osjećat odlučnije, da se izvadin iz ovog stanja dolazi mi taj poriv da oden nešt rušit po kući. Pokušavan na sve načine da to izbjegnen a u biti sam sebi ne virujen da mogu uspit. Ppokušavan osvjestit šta je tu baš što me goni da to bacan u kući, kako odvojit tu ljutnju na svoje od te reakcije agresivne. Kako osjetit tu ljutnju ali je ispoljit negdi na prihvatljiv način. I dalje to ne mogu. Neku večer san utonija u svoj mrak, dolazili su mi porivi i misli da ubijen nekog, tipa sestru ili tako nešto, al uspija san se izvuć. Stanje mi je baš ozbiljno, al ne znan šta da radin s tin. Više mislin da će se nekako samo od sebe popravit. Sutra me je kod psihologinje mi, nije da se nešto nečemu nadan jer mi već dosta vrimena nema efekta baš psihterapija s njom. I do mene je a i do nje vjerovatno. Osjećan se zarobljeno, a kako i neću kad san se sveja na duha, živin samo kod kuće i nigdi ne iđen, zbog napada panike. Dobro, oden kod ovog jednog prijatelja i čistit školu s materon, i na psihoterapiju kod psihologinje mi. To su mi sve kretnje van kuće. Da mi je nać način, da mi je samo znat da je moguće da ja ovo prođen a da ne bacan i ne rušin po kući, samo da znan da je to moguće, sva ova patnja bi imala smisao i ja se nikad ne bi presta borit da to postignen. Al ovako kad mi dođu te misli odma potonen. Uša san u neke sile s kojima nije lako izać na kraj, al san sad već u njima, nema mi nazad. Moran se borit, a sam ne znan šta bi reka, dal se borin il se prepuštan. Ako ćemo gledat da triban pobacat stvari po kući, tu san kukavica, jer fkt mi je to preteško, al ovako generalno borin se da priživin, svaki dan. Najgore mi je jer živin mimo sebe, mimo svoje vlastite suštine. A kad oću živit iz suštine, javlja se ta agresija, i tako opet vrćenje u krug.

24.11.2018.

Update na moje borbe

Danas mi je dan nekako beskorisno proša, pada kiša cili dan, što me nervira. Nne mogu šetat, a šetnja mi baš triba da izbistrin misli. Ovako san cili dan pod nervozom u kući, pa dođen vamo u sobu pa mi dosadno, i tako. Ne volin kad mi dan prođe a da se osjećan da se ništa korisno nije desilo. Intenzivno radin na sebi i šetnje su mi t vrh jer dođen do nekih uvida u svoje stanje, dođen u kontakt s nekim od milijun 'ja' zatrpanih u meni. Kad mi se takve stvari dešavaju iman osjećaj da napredujen i da san korak bliže izlasku iz ovog sranja. Najgore je što i dalje kad zauzmen odlučan stav da ću ovo prevazić, baca me na agresiju da je ispoljin, nikako to ne mogu prominit. Uu suštini ni ne virujen da ovo moje more proć bez tog burnog ispoljavanja emocija. Možda je u tome i problem. Tribalo bi moć proć, al za sad evo neće. Jebe me jer su mi se ponovo vratili strahovi od opsesivnih misli koje me vode da uradim nekome nešto nažao i tako, toga mi nije bilo dugo, i neki dan kako san bija napetiji sitin se toga i odma me uvati da će me počet proganjat. To bi bija velik korak unazad kad bi se sad još i s tim mora borit. Ukratko borba na svim frontovima. Javlja mi se sinoć drug sa psihijatrije, kaže isto ga pere panika, ne mere u kafiće, u crkvu i tako, tu mu je ko meni, samo što kod njega nema agresije. A meni je agresija i blokada i potencijalni izlaz, zajebana neka kombinacija sklopova u glavi. Dobro je pa već dosta vrimen nisan suicidalan, i pokušavan volit sebe, neki dan san baš osjetija ljubav prema sebi i dotaknen taj jedan 'ja' u meni koji se osjeća postiđeno, ko da ne vridi, ko da nije vridan ljubavi. Totalno loše gleda na sebe, i sam san se iznenadija da nosin to u sebi, jedan takav osjećaj, da baš ne vridin ništa. Jebeno je kad počmeš kopat po sebi, otvoriš pandorinu kutiju, al jednon kad je otvorena nema nazad. Mene je ili isplivat iz ovoga, ojačat, postat svjesnija i bolja soba ili dopustit da me vo potpuno uništi. U ovom međustanju sumnjan da mogu ostat još dugo. Al evo, već i ovo je dosta dugo, mada ima nekih pomaka u osvještavanju problema.

24.11.2018.

Znanje

Niko nije ušao u Znanje a da se pritom nije opekao.

21.11.2018.

Bosi

Po ulici smo hodali
Bosi
Lica nismo imali
Imali smo leptire
zapetljane u kosi

Ti si žvakala žvaku
ja sam pričao o ljubavi
i smrti
Ja sam pričao o nestajanju
a ti o prestajanju
o boli
boli početka
o boli
boli kraja
o boli
nije li to ista bol?

Po ulici smo hodali
ja sam htio da te poljubim
ali nisam imao hrabrosti
pa smo se držali za ruke
i sanjali
jedan dan
sanjali da smo normalni

Okupani svemirom
šetali smo, nismo se mogli dovoljno napiti
boli, želje, čežnje, ljubavi
nismo se mogli napiti

Po ulici smo hodali
Bosi
I željezni drvoredi bili su prazni
bili smo sami na svitu
odmrznuti

Po ulici smo hodali
Bosi
I nismo radili ništa
nego hodali
Bosi

20.11.2018.

Today

Osjećan se usamljeno... Puno san se osamija u zadnje vrime, zatvorija u sebe zbog panike. Visin na fejsu i na blogu da vidin mogu li se nekin pisat... Bar mi je taj online svit osta neporemećen. I dalje san pod dojmon ovog nedavnog otkrića tog uplašenog diteta u sebi... Otkrija san to i osta san na istom, u životu, ništa mi se nije prominilo. Otkriješ ovo, otkriješ ono, na kraju opet ostane ista borba sa samim sobom. Dobro, tek san načeja tu svoju ranjenu unutrašnjost, triba sigurno još vrimena da se nešto sredi. Uuplašen san jer neman kontrole nad tim djelom sebe, to nešto u meni je potpuno nepredvidivo. Neman kontrolu, a iman iluziju kontrole, i držin se te iluzije. Šta je toliko strašno u meni da se bojin sam sebe? Apsurd, bojat se sam sebe. Al evo bojim se. Strah me da polako gubim razum, al mislin da je to samo zato što se počinjen mijenjat i što to ne kontroliran nego se spontano dešava. Fakat kad san stupija u kontakt s tim uplašenim diteton u sebi malo se lakše osjećan, ko da je jedan dija tereta spa s mene. Nadan se da ću polako nać izlaz iz ovog, al stvaran, konkretan izlaz.

19.11.2018.

Otkriće

Prije par dana san ima svojevrstan proboj što se mog stanja tiče. Šeta san po brigu oko kuće mi, di obično navečer šetan, kopa malo po sebi i u jednom momentu san osjetija baš duboko zakopan strah, pravi dječji strah, ono, baš strah diteta. Totalno san dite bija u toj emociji. I prvo me preplavila tuga, i onda se javija bijes prema svojima i potrča san prema kući, ko lud trča. Kad san doša pred kuću san se skulira, i u kući se smirija da ne bi slučajno počeja nešto bacat, i udaljija san se od tog osjećaja, izabra san da se osjećan bespomoćno. Baš san vidija da ja biran da se osjećan bespomoćno, da ne mora tako bit. Al šta radit kad je druga opcija bacanje namještaja? Kako ne izabrat bespomoćnost tada? Otkrija san to dite u sebi al sad ne znam šta da s njin radin. To se je samo dite, ono je bisno i oće sve pobacat, ljuto je na roditelje jer se osjeća nezaštićeno, ne znan kako s njim uopće pregovarat, razgovarat, kako ga smirit. Još pogotovo što ja mislin da triban potpuno pustit kotrolu, pa se to dite vjerovatno osjeća još više ugroženo. Možda se zbog tog i aktiviralo, zbog mog puštanja kontrole. Otkrija san to, al mi je sve ostalo isto i to me nervira, nisan ništa razrješija. Kako san izabra bespomoćnost, opet san nervozan i iman napade panike i sva sranja što iđu s tim. Očito nisan još spreman da zapravo razrješin to sve, ili iman još toga za otkopat prije nego se to desi.

17.11.2018.

Bol

Jučer san u jednon momentu osjeća bol. Bol od života. Bol života. I mogu reć da je ugodan osjećaj. Nekako prirodan, ljudski. To je bol odvojenosti od svemira, bol samostalnosti, bol slobode. Općenito gledano bol je plemenit osjećaj. Kako sazrijevamo i starimo, te boli je vjerovatno sve više i više. Nekako je ta bol povezana i sa ljubavi. Samo ako voliš te more bolit. Možda je to druga strana medalje ljubavi. Ako jest, vridi svega, i jedna i druga strana, ne bi ih minja ni za šta.

15.11.2018.

Ljubav

Na protekli post san ima dosta reakcija. Čim se dotakneš religije odma se upale ljudi, jer je to suštinsko pitanje naših života, smrt i mogući život nakon nje. Reka san zašto mi monoteističke religije nemaju logike, mada sam mogu virovat u nešto što moremo nazvat Bog. Ja kad san ima svoj proboj, da ga tako nazovem, proboj u realnost san vidija ljubav. Jednostavno sve je bilo prekrasno, cvalo je i moja pluća su bila puna osjećaja: Šta more rodit vliku lipotu? Vidija san ljubav i vidija da je sve ljubav, i da je ljubav dublja od smrti. Vjerovatno je jedino ta ljubav stvarna, sve ostalo je iluzija. Ta ljubav more doć u bezbroj oblika, jer je ona sve, a ono loše u nama i u svitu je otpor toj ljubavi, neprihvaćanje nje, neprihvaćanje nas samih, naše vlastite prirode. Jer ta ljubav smo i mi. Međutim, nisan naiša ni na šta šta bi moga nazvat Bogom. Da li Bog postoji? Da li je Bog ta ljubav? Ili Bog stvara tu ljubav, nije on ljubav ali je to njegova ljubav? Nne znam, sva ta pitanja su mi hipotetska i teoretska. Ja znan da san vidija ljubav i gotovo, dalje mogu samo preptostavljat a te pretpostavke me ne zanimaju. U još jednom iskustvu prije toga, ima san lucidan san. Bija san negdi isprid kuće, ali nisan bija tjelesan, nisan bija u prostoru nego je bilo isto ko da san ja prostor. Pogleda san šljivu i jasen isprid kuće i bili su točno di tribaju bit, stvarno san bija tu. I onda uradin šta obično radin u lucidnim snovima, samo pustin da se radnja dalje odvija a ja promatran. I kako to uradin, samo se krenen dizat od zemlje i ić prema svemiru. I ukažu mi se veze, kao crvenkasta mreža vlakana iz svemira. Ne mogu opisat šta san tada osjetija jer za to ne postoje riječi. Iz našeg riječnika najsličnije bi bilo ljubav, pripadnost, dobrodošlica, sreća, prihvaćanje. Te veze su me s tim dočekale. Ali kako san se nastavija dizat samo mi dođe osjeća 'stani, ne mogu ostavit zemlju! I ukazaše mi se moji roditelji, ni njih nisan moga ostavit. I vratin se na zemlju i prođe san. Sutra već kad san vidija svoje počeja san osjećat bol rastanka od njih, i kako san prolazija djelom sela kuda san se igra ko dite osjeća san istu bol, bol rastanka. Nije to stvaran rastanak sa tim mistom ili mojima, nego rastanak sa mnom, sa starim sobom i starim odnosom prema tim mistima i prema roditeljima. Nakon toga znan da je svemir živ i inteligentan i da nas voli. Sad na nama je hoćemo li uzvratit ljubav. Ali to nije nimalo sladunjavo, ta nas ljubav stavlja pred izazove koje nije lako privazić, jer mi nismo navikli na tako nešto, pa se ego buni. Al na svakom je da se bori s tim na svoj način.

12.11.2018.

Vjerovanja

Nikad mi nisu legle monoteističke religije. Previše prijetnji, straha od Boga koji je navodno milosrdan al će te opet ladno poslat u pakao ako ne viruješ u nj i slično. Ko je čita Kur'an il Bibliju moga je vidit kako je Bog naređiva pokolje, genocide i slično, starim židovim. Druga stvar je što mi nema logike da je to sve tako prosto, rodiš se umreš, i onda te svrstaju di ćeš i amen. Mislin da je svemir ogromno misto puno različitih svitova u kojima moremo živit, a taj koncept Boga kao nečeg odvojenog od svita mi nešto ne leži. Tu su mi uvik bile bliže istočnjačke ili šamanske varijante koje bacaju na jedan vid panteizma i animizma. Logičnije mi je da je svemir jedna inteligentna cjelina, a nakon smrti nalazimo sami sebe kakvi jesmo, pa ako smo privazišli sve šta nam zemlja more ponudit i ako smo dostigli dovoljan nivo svijesti i znanja, moremo prić u druge svitove, a svitova je vjerovatno bezbroj. Jučer šetam, i samo mi dođe dojam kako našu stvarnost u biti mi sami stvaramo. Naše tijelo, a prvenstveno mozak uvjetuju kako percepiramo stvari, svit se bukvalno stvara u nama. Kad probijemo tu granicu percepcije, a ja san je probija, vidimo da je svit dosta različit nego što smo prije mislili. Raznorazne 'paranormalne' stvari postaju normalne, i percepcija čovika se minja, ti se minjaš, nepovratno. Kada bi mogli na sekund izać iz svog tijela i vidit svit, sigurno bi izgledalo poprilično različito od ovog svita koji svjedočimo iz tijela. Također, kad se razmotre iskustva ljudi na psihodelicima, cili jedni svitovi se otvaraju ispred nas a da nismo ni znali da postoje. Fascinantna su iskustva na psihodelicima, mada san ja ima nešto slično tim iskustvima, al sam, bez išta, možda što me je par dimova jointa poguralo. Najveća zabluda je da postoji ovaj i onaj svit. Život poslje smrti. Postoji samo život, život je jedan i jedinstven tok, a smrt je samo prijelaz tog toka, isto ko voddopad rijeke, rijeka je jedna, samo na tom mistu ima prijelaz do nižeg zemljišta.

11.11.2018.

E

U ovoj svoj patnji mi najteže pada što nigdi neman mir. Sidnen danas u kuću, i samo bi se izvalija na kauč i sidija. I kako sidnen, samo počne neki nemir ulazit u me i počne me vuć da bacan stolice, da se iskalin. Ta poriv je neodoljiv, ne znan kako mu se ovoliko vrimena opiren. Baš bi mi olakšalo tenzije da to uradin, točno osjećan po sebi. Al ne mogu, ne mogu pred svojima i ne mogu da nešto razvalit preloše bi mi bilo. Jer već znan kako je kad pustin agresiju, sve ide u tri pičke materine. I onda se maknen u sobu, di san sad, i di mi je dosadno jer se ništa živo ne dešava. Jedini plus je što mi se je psihologija vratila s odmora. Odlučija san joj dat još jednu šansu, još misec dva ću kod nje, pa ako mi ne bude bolje onda ću gledat ove skype varijante. Eh, da bar mogu samo sidnit i bit miran, ono, istinski miran iznutra.


Noviji postovi | Stariji postovi