Hod po rubu

15.03.2017.

Dodir (kontakt)

I dok ruke budu pjevale
I dok smjene oblaka,
Propuste svoje tanane niti priko naših usana
Dok se oči ne nagledaju
Sunaca
Kako ih kao Bogovi noći
Dvi žene iznose na rukama
I dok vatre
Što ih oči diteta nose u noćima
I dok vatre, što gore
U očima pustinjskih lisica
U očima mačaka, orlova
U vrletnim visinama
Dok se dlanovi
Ne zasite dodira kamena
Stopala asvalta
Dok se uzdasi, rastvoreni, prid sviton koji mami
Ne umire
Kao zategnuta žica gitare
Polako se smiriva i smiriva
Prije novog udarca
Dok zvizde ne odluče da prešute svoj sjaj
Dok crne rupe u našim trbusima
Ne prestanu usisavat prostor izvan nas
Probavljat ga, nosit, izdisat
Do tada
Ćemo
Kao tek rođeni, kao goli
Prid istinom u dušama
Prid sviton, prid suncem, prid šumom
Koji tek zalaze prid našim očima
(I sve je tu našim očima
i sve je nama
i sve je našim usnama
i sve je našem nosu
našim nogama)

Gledaš me, ravno, prozirno dok
moja duša, pleše kao zora
dok zavodi jutro
I tišina nam pada na obraze
Kao izdisaj cigare iz tvojih usana
Na unutrašnjost moje vilice
U daljini je škripa motora, trk djece
lavež pasa
Sunce zalazi prid našim očima
(Oči, oči
sklopite se još jedan put
zaplačite još jedan put
prije nego se ponovo otvorite
i sjetite me se)

14.03.2017.

Život

Nekako se u meni rađa volja. Potajno, potajno se motlja u kutcima mog bića, tu i tamo zauzme cilu masu koju iman. Ipak, neću trčat prid rudu ni izuvat se prije gaza, jer još uvik sanjarin o životu i opciju da ga fakat živin boreć se samo razmatran. Ali nekako se stvari kolaju u tom smjeru. Triba probit granicu i suočit se sa strahon. Suočit se i prvo gurnit glavu tamo di ti je najmrže, i progurat to. Možda je to lekcija koju me život uči. To je, tačnije gledano, svačija lekcija. Mada, i dalje me svako potencijalno pogoršanje mog zdravstvenog stanja, i svaki simptom koji se pojavi, obara s nogu i baca u očaj. Možda je moja lekcija i da se naučin borit s tim šta god bilo, i kolko god teško da bilo. Je li moguće da se čovik toliko trzne i drzne da ga više ništa ne obara s nogu, kolko god da teško bilo? Opet, svi imamo breaking point... Je li iluzija i sanjarenje mislit da je to stanje moguće postić? Valjda mi na ovo more odgovorit jedino život. Tako, sanjarin o tome da ću se borit i djelon se pripreman na to da se borin, sve to, boreć se sa porivon da se ne borin. Nego da odustanen. A odustajanje je iluzija. Najveća iluzija od sviju. Možda je od nje jedino veća ona iluzija da si siguran, iluzija koju si nekad umislimo. I tako, razmišljan o borbi i svemu... I kad se stvar stavi ono, čisto na čisto, život je sranje. Bar je moj trenutno. A istovremeno i nije sranje, u momentima u kojima nije, u momentima kad danas npr šetan s ćukon po okolnon mi brežuljku, kad neku večer slušan muziku i gledan kako mi se svijest prostorno širi i kako osjećan sebe u sebi. Možda ga uspijen dotrat dotle da postane manje sranje, možda nekad okrenen neku drugu priču, al jebat ga i realno stavi na čistac sa čim se moran nosit, a također i s čim se sve raznorazni drugi ljudi moraju nosit, teško je reć da je život nešto fino. Mada nas opet nešto goni da ga živimo.



Vuče me misao da je sreća dostižna. U pozadini, ovojnici moje svijesti, igra nada da je i apsolutna sreća dostužna. Kad kažen apsolutna, mislin na sriću koju jednon kad je postigneš nikakve mijene neće odnit, mislin na sriću o kojoj pričaju prosvjetljeni ljudi i mistici, sriću ko nusproizvod čistog bivanja. Drugi dio mene gleda na tu sriću sa ciničnim osmjehom i spremnon psovkon kojeg sočnog sveca ili samog života, ili momenta kad san rođen, začet, prvi put punija na zemlju i prodisa i tako. U ljutnji najčešće sujen sam sebe. Barem, da ništa, san svjestan da san sam sebi kriv za svoje probleme, i odgovoran za njih, a ne neke više sile. Iako, i sa tim znanjem, život nije posta manje usran. Moran se maknit, negdi, di god. Trenutno razmatran traženje posla u Ljubuškom, traženje posla u Sarajevu, zadavanje u fakultet u Sarajevu i pričanje sa svojima da me financiraju da živin gori dok ne završin ovu godinu i po što mi je ostala. I uz sve to, uz sve to, triba kontat di će mi sve koja svitla smetat, oće li me mučit nesanica zbog vrtoglavice i oće li me to oborit, isisat mi svu energiju, šta i kako ću poslje i di sa životon, i što uopće da ga živin... Retorička pitanja. Iskucana vamo, a ja ću opet sam, u svom tijelu, leć spavat, ko i svi vi, i svi mi, i prid san će nan oči još pokoji put pogledat ovaj čudesni, šareni, puni i turobni i mučni svit kojeg svi djelimo. P.S. Nešto guglan po internetu tečajeve reikija... Ko će znat, možda mognen ostvarit samoiscjeljenje, i naučin općenito sam sebe ličit (liječit), pa time i otkrijen nešto golemo i nešto zbog čega će sve ovo bit vridno nešto. Šta bilo da bilo, život mi je to donija, i ovo je život. Pa, živili! (pijen gutljaj karlovačke)

13.03.2017.

Kolo

Nisan dugo bija na blogu... Iman poriv da pišen mada i neman šta reć i djelu mene se ništa prosto ne govori, dobro mi je, a to dobro trenutno i nije baš izrazivo riječima. Ipak iman osjećaj da bi nekako bilo korisno reć par stvari. Nije me bilo vamo par miseci, sranja s očima su razlog. Dobija san dijagnozu, sad kad su oči već počele same letat livo desno, znaju da je nistagmus, mada je to samo radna dijagnoza jer je nistagmus simptom od raznih mogućih poremećaja. More bit u pitanju mozak, oči, il unutarnje uho. Sve se nešto čini da je mozak. A ja pišen o ovome mada mi se ni ne piše. Možda mi se uopće ne piše, al navika, rutina. Večeras san šeta oko kuće i skonta da je najodgovornija odluka za uradit otić leć. Ipak nešto me je kopkalo pa san ipak odlučija uzet dozu ulja od konoplje (pomaže mi) i sist za laptop. Ostala mi je danas želja da bacin laganu masturdrkicu, pa san je i udupla i bacija dvi. I sluša ovaj Aldebaran, vrh pjesma, sinoć san ima pravo putovanje duše slušajuć ga. Puno vrimena je prošlo, puno raznih stvari. Prida mnom su raskrsnice al nisu mi doba da ih previše analiziran. Osjećan da možda i iman snage da se vaćan u koštac sa životon i usudiću se to napisat unatoč strahu da ću to pokvarit kad to napišen. Jer... Ipak san kukavica. Mogu to slobodno reć, jer jesan. I linčina. I tvrdoglav, i malodušan, i razmažen. Puno mi se više odustaje nego što mi se bori, al vidin čemu me odustajanje vodi pa se ne mogu samo tako prepustit. Možda još čekan da mi život iznese tacnu prida me i da jasno vidin da borba i nije izbor nego neminovnost. Možda i jest izbor, izbor kad ćeš počet, jer kad tad ćeš se morat počet borit pa makar da ne crkneš od gladi, ili da ustaneš iz kreveta ako se već potpuno pustiš ko tikva niz vodu. Više se radi o tome da li voliš učit na lakši il na teži način. Ja san nekako tip za težeg. U međuvremenu san doživija nervni slom (gugla san simptome i više manje to je to), i evo, reka bi da san se oporavija. Moguće je čak i da san zbog nervnog sloma bolji. Ionako ličnost koju san ima, a i sad iman, kurcu ne valja, išla je putem koji je jedino moga odvest u slom, pa nek se je i desilo. Mada u mom slučaju razlog je ipak u tome što san se žestoko pripušija (trave naravno) i uz to napija. Bilo je malo previše, al izvuka san jednu pouku iz toga. U jednoj situaciji, sidili smo, bilo nas je dosta, i po glavi su mi se vrzmali standardni grčevi i panike, o kojima mi se ne detaljiše. I sta san tako, ko na vrzinom kolu (valjda je točan izraz jer i ne znan šta je vrzino kolo zapravo, ono, sem ove metafore), i dok san sta i dok san bija opran strahovima jasno san vidija, sasvim jasno, da je strah potpuno u sadašnjem vrimenu. Uvik se bojimo šta će bit ako, šta će bit s ovim, šta će bit sutra kad oden tamo i tamo, šta će bit s poslom, vezom, životom, uglavnom smo u budućnosti. Ali strah nije u budućnosti, nje ni nema, strah je sada, baš sada. I kad tad i sama tvoja svijest će doć na tu točku, na točku sada, i vidiće da zapravo je sva ta priča nebitna, svi scenariji su nebitni, imaš samo sebe i strah. I svoj izbor čemu ćeš prionit, uz šta ćeš se vezat. Uvik je u sada, i svaki je strah isti, svaki je strah. Postoji samo jedan, i ime mu je strah. To ne znači da triba uvik ić mimo straha, strah je logična emocija. Ako vidiš da ima smisla, poslušaš ga, ali ne moraš prianjat uz njega i poistovjećivat se s njim. Jednostavno ga poslušaš kad procjeniš da je u pravu i nastaviš dalje, sam sa sobom, bez vezanja i hranjenja svog straha, ostaviš ga tu di je i samo ga pustiš. Kako pametno zborin, ko da živin život ko kakav brujo ili zen mudrac, a ne ko polupizda al eto. Imamo svi to u sebi pa i ja. :) Da, zadnjih san miseci čita Kastanjedu i Junga. Preporučam. :)

Po stoti put :)
<

12.03.2017.

Č

Noći su bile tamne i duboke. U njegovim očima isijavao je strah. Bio je tako stvaran, tako... prisutan. Kao duh prostorije za kojeg znaš da je tu, osjećaš ga. Nije to bila ona fizička prisutnost, ona je nestvarna, dolazi i prolazi, dodiri, uzdasi, njeno disanje kad spava kraj tebe. Ne, ovo je bilo puno stvarnije. Ovo je bilo ti. Stvarno je kad hodaš, hoda s tobom, stvarno je kad pjevaš, šeta po tvom glasu, stvarno je kad sanjariš, grebe ti misli u kutku, stvarno je kad sanjaš, uzima razna obličja i oblači razne kapute da te zavara, al znaš, nakon nekog vrimena primjetiš i vidiš, to je uvik on. Uvik je on, i uvik je isti. Veteran preživljavanja, žilaviji od samog života. I majstor obmane, mada je iskren poput tek rođenog diteta. Tvoje oči mu daju razne izglede, tvoja duša ga imenuje raznim imenima, i nakon nekog vrimena pomisliš da su ta imena stvarnost, svidi ti se odjeća u koju ga obučeš, pa zaključiš i da je kul, i nastaviš dalje noseći ga, diveći mu se, ubrizgavajući ga sam sebi dok hodaš s utegnutim skinny jeansima, sa čizmama koje tako savršeno cupkaju od pod i prianjaju uz asvalt. Al u dubini tebe on je gol, i on je tu, on je uvik isti i nikad, ama baš nikad nije isti. Kako mijene života prolaze, njegova koža stari, i taj ti koji je on, poprima izgled zaboravljenog pustinjaka koji je eone proveo gledajući zvizde, ali savladao je i umjeće pretvaranja u divlje zvijeri, svoje šamanske saveznike, koji iskaču i tumaraju tvojim umom, svojim okolišom, i love tvoje emocije, misli, grabe ih i jedu. Al kad ih pogledaš, vidiš dite koje steže svoju igračku. I stariš i stariš, dok vas dva, kao prijatelji, ne priznate jedno drugom da ovaj prastari svit, kroz čiju su dušu istekli milioni srca, milioni grčeva, suza, smijehova i smjelih koraka, usputnih misli... Da taj svit pripada vama oboma, a i vi njemu.

09.03.2017.

Točka

Doći na točku
Na kojoj bol vrije
Na kojoj je duša pije
Do rastapanja
Do alkemijske transformacije
Onoga koji čeka da mijenja
Sve osim sebe

Doći na točku
Na kojoj je nestala prošlost
I budućnost
Na kojoj je prvi dodir ostvaren
Iz praznine noći
Iz punine stomaka
I svaki korak je prvi
I svaki uzdah je zadnji

Doći na točku na kojoj
Sa lica nam se ispiru sve istine
Skidaju se, kao preuske košulje
Jedna po jedna
Mišljenja teku neometano
Kao i pogledi na nama
I svi jednako ne smetaju osmijehu
Da nam puni sa lica

Doći na točku na kojoj srce kuca
A satovi u našim glavama
Plešu kao i bore na našim licima
I godine, te godine što talože kamenja u našu utrobu
Pjevaju svoju pjesmu smrti
A smrt pleše u ritmu zajedno sa nama
Zajedno sa nama
I sve u nama je osjeća
I sve u nama je
I smrt i život

Doći na točku na kojoj mijene umiru i rađaju se
Na kojoj duša, raskopčava svoju nutrinu
I raskopčana pleše u ritmu
U ritmu daha kojeg nose mandale
Kojeg vuku četiri mudraca na srebrenom magarcu
I dobrohotni osmjesi majki nebesa
Otvaraju svoje nutrine
A mi, a mi
Umiremo se i rađamo
I mrtvi
Svaku sekundu, svakim atomom živimo

23.12.2016.

I wil survive



If not because I like it, than definitely cause there's no other way.

05.12.2016.

Zvjezdana noć

Mnoga su plemena imala zanimljivu percepciju ludosti, neka bi recimo, izabirala osobe koje su doživile psihozu kao vođe, jer su virovali da su oni u dubljem kontaktu s prirodon. More izgledat ludo, ali i ovaj kratki video je zapravo na tom tragu, pokazuje kako je Van Gogh svojim intuitivnim umom, bez poznavanja fizike il matematike zapravo, u periodu svoje psihotične epizode kroz umjetnost izrazija neke od najzanimljivijih koncepata u matematici i fizici. Jung je također pisa o tome kako u periodima psihoza ljudska svijest ima kontakt sa dubljin i neotkrivenim silama u nama. Što znači, u prirodi, jer mi smo priroda. :)

02.12.2016.

Hipsteraj

Čekan momenat kad će sranje u prirodi postat hipsteraj. Svi će tada navalit u šume, parkove, male saksije cvića pored tramvajskih, da se u njih poseru i poslje toga naprave selfi. Guzicu će brisat listom, kamenom ili granom - da bude potpuno prirodno, a oni kreativniji će pak se brisat bačenim listovima papira ili iskorištenim maramicama, da bi ih reciklirali. Selfi će, sa svoje strane, bit pravo malo remek djelo, u isti kadar uvatit govno, materijal kojim je guzica obrisana, sebe sa čitavom bradom ili tetovažom. To bi s vrimenon moglo i prirast u pravi pokret i dobit svoje ime poput 'natural shit-taking' ili 'a right to take a shit'. Parkovi i javne površine će bit pune govana, a elokventniji među seračima će u tome također vidit i dodatnu korist, jer su govna prirodno gnjojivo za travu u gradskim površinama. Umjetničke duše će u svoje malo govno posadit i po neki mali cvit, i sve naravno popratit selfijem. S vrimenon bi to mogla postat i čitava jedna subkultura, moguće i društveni problem, jer će konzervatici, tradicionalisti, vjerski radikali i kojekakvi drugi zadrti članovi društva u njima vidit prijetnju i protivit se njiovom pravu da seru. Budućnost prid nama je stvarno uzbudljiva, ja samo čekan hrabre da urade prvi korak. Evo, predlažen sebe da predvodin prvu grupu javnih serača da se poseremo u veliki park priko puta BBI-a. Molin sve zainteresirane da mi se jave u inboks. Listove, grane ili iskorištene maramice ponesite sa sobom ili ih nađite na licu mista, također moremo i napravit poneki transparent sa porukama poput: 'Svi se imamo pravo posrat', ili 'I govno je priroda.' P.S. Ako ko ima koji sačuvan plakat sa izbora sa likom naših političara nek ga ponese da se njime obrišen.

02.12.2016.

Nisan odavno

29.11.2016.

Multikulturalnost

I zašto je neminovna. Iman ideju oko ovog posta već neko vrime... Iako je pišen na blog servisu jedne države kojoj je ova tema poprilično out, doduše možda ne toliko u Sarajevu, il da buden precizniji na Ilidži :D, al većinom je out. Al svejedno. Dosta se priča o multikulturalnosti, i dosta polemika postoji. Dosta je ljudi koji su protiv multikulturalnosti i smatraju je opasnom, s druge strane, dosta je ljudi kojima je multikulturalnost ideal društva. Međutim, kako tu stvar posmatrat? Pa, samo ću reć jedno: sasvim sigurno ne jednostrano ni jednostavno. Istina je da je multikulturalnost konfliktna, to je točno. Al opet, s druge strane, zajednice koje nisu multikulturalne su u procentu više nacionalističke ili rasističke. Multikulturalnost je lijek, ali ujedno predstavlja i problem, jer je izazov. Procentualno, zasigurno je manje ljudi netolerantno u multikulturalnim sredinama, prosto jer imaju šansu bliže upoznat tog 'drugog'. Tako je to u nekim, koliko toliko normalnim državama, ali s druge strane, postoje situacije koje su obrnute, di baš zbog prisutnosti tog drugog se izražava mržnja prema njemu, jer ga se doživljava ko neprijatelja. O ovome na našim prostorima ne moramo detaljno pričat, a moremo pogledat i primjere Izraela i Palestine, Kurda u Turskoj i slično. Zaključak je ukratko, da multikulturalnost mora podrazumjevat ideale slobode, inače, to je nasilje jednih na drugima. Međutim, današnja Europa se mijenja, dolaze izbjeglice, doseljavaju se Arapi, Afrikanci, ljudi iz istočne Europe na zapad i slično. Taj trend će se u budućnosti vjerovatno nastavit. Postoji nekoliko razloga koji se mogu pouzdano navest kao argument koji multikulturalnosti ide u prilog.

Prvo: čovječanstvo je zapravo, oduvik multikulturalno. Današnje nacije su produkat plemena koja su međusobno ratovala, mrzila se, ubijala se i radila sve ono loše što danas neke nacije rade jedne drugima. Međutim, sve te regionalne podjele u današnjim nacijama su privaziđene, jednom stanovniku Krajine il Zenice more postojat neki animozitet prema recimo, Sarajlijama, ali neće iz tog razloga ni jedan ni drugi se smatrat manje Bošnjacima. Kao ni Dalmatinac i Slavonac zbog međusobnih stereotipa nisu ni jedni ni drugi manje Hrvati, niti stanovnici Južne Srbije i Beograda manje Srbi. Te tenzije postoje, međutim, izgubile su snagu, ali su zato neke nove dobile na snazi, a koih prije nije bilo. Od kad čovječanstvo postoji, zajednice se usložnjavaju i postaju sve veće i veće, i samim time kulturološki šarolikije. Međutim, mi smo danas na pola puta, ili pak malo priko pola puta. Koliko toliko smo ujedinjeni u veće grupe koje funkcioniraju ok, ali i dalje postoji animozitet između tih većih grupa. Ali ipak, ko more reć da se isto kao što se plemena od prije stotina godina danas savršeno slažu, isto tako današnje nacije neće u budućnosti savršeno slagat kao stanovnici Ujedinjene Planete Zemlje. Drugim rječima, prosto kao ljudi? Zanimljivo je zapravo, kako se tribamo potpuno ujedinit i upoznat da bi prihvatili taj identitet: ljudi, do tada smo članovi ovog il onog plemena, ove ili one nacije itd. Činjenica jeste, kulture su se mišale uvik, i da se nisu mišale, ne bi bilo ničega od napretka koji danas imamo. Danas se smatra, barem postoji teorija, da i je i sama ljudska vrsta, mi, homo sapiensi, produkat miješanja raznih predljudi, i da je upravo ta šarolikost gena i uvjetno rečeno 'kultura' (možda protokultura recimo), a moremo reć i vrsta ili podvrsta, uglavnom, smatra se da je ta šarolikost odgovorna za ljudsku kreativnost i velik raspon mogućnosti koje imamo.

Od ranih dana kulture su u kontaktu i postignuća jedne grupe ljudi, kroz komunikaciju sa drugima, se šire i znanje se tako širi. Danas je to jasnije nego ikad, jer živimo u eri informacija, i moremo vidit da zapravo, i ako se potpuno zatvorimo u svoje nacije, ne meremo zaustavit protok informacija koji sam već utiče na našu kultura. Moremo se zapitat, kao građani praktično cilog svita, koliko zapravo gledanjem Holivudskih filmova postajemo Amerikanci? Također, koliko čitanjem Orhana Pamuka postajemo Turci, Murakamija Japanci, gledanjem Anime-a Japanci i Koreanci, itd. Koliko današnjih zapadjaka prosto zbog čitanja stvari na internetu, recimo, viruje u reinkarnaciju? Ja prvi spadan u tu grupu. Čak i da se potpuno zatvorimo, ne meremo zaustavit informacije, i zapravo, miješanje kultura je neminovno, prvenstveno jer: Mi to želimo. Sviđa nam se to. I ima itekako puno razloga da nam se to sviđa, jer nas to razvija, obogaćuje, daje nam veći raspon izbora, postajemo šarolikija i bolja osoba svakom novom informacijom koju imamo. Također bi se zapravo moglo reć da time imamo šanse da budemo evolucijski uspješniji, jer razvijamo inteligenciju i snalažljivost. Al jebo evoluciju, barem Darvinovu brutalno sebičnu verziju te teorije. Druga je stvar to što, u današnjim zemljama na zapadu, barem u većini slučajeva, postoji dosta jaka grupa ljevice koja se ne želi kulturološki zatvarat i želi primat nove imigrante. Ta grupa ljudi stvara unutarnju tenziju koja bilo kakvo zatvaranje čini manje izglednim, i samim time, kulture se fizički lakše mišaju. Ali ono što je bitno svatit je da je to prirodan proces, kulture su se mišale i mišaju se oduvik, i suludo je zapravo mislit da se to neće dešavat u budućnosti. Zato su desničari i konzervativci nazadni, jer su zapravo, protivprirodni.

No, to što se kulture mišaju i što će se mišat ne znači da je to sve jedna fina hipi priča. Kad desničari kažu da je to problematično i da uzrokuje konflikte, u pravu su, to jest problematično i to uzrokuje konflikte. Radi se prosto o tome, da mi nemamo izbora, i da, konflikti zbog drugog i drugačijih su stari koliko smo stari mi kao vrsta, samo se minja oblik intenzitet. Desničari žive u iluziji da se svit more zamrznit, i da se nacija more pritvorit u neku konzervativnu utopiju mira i sigurnosti od 'drugih', koje oni doživljavaju kao prijetnju, većinom ni zbog čega drugog nego zbog svoje zadrtosti. Međutim, takav svit nikad nije postoja i nikad ne mere postojat. On more neko vrime postojat na nekom terenu, ali dugoročno je nemoguć. Između ostlog, današnja Europa gubi stanovništvo zbog pada nataliteta i mora primat imigrante. A Amerika je kompletna izgrađena na imigrantskom radu i stanovništvu, i od njega i danas ovisi. Tako da, kulture će se mišat, nemojte živit u iluziji da neće, i također, konflikti će se dešavat, također, nemojte živit u iluziji da neće. Tim konfliktima triba zapravo, naučit upravljat i nać miran način da se oni rješe. Također, jedan dio ljevice je naivan, jer misle da ssu multikulturalisti, dok međutim, ja mogu postavit pitanje, kako bi se ponašali kad bi npr, Arapi koji se sad doseljavaju, u njiovoj zemlji zatražili pravo na škole na svom jeziku, i kad bi njiova nacija sad tribala postat dvojezična? Ili recimo kad bi zatražili promjene državnog zakona da npr, im se dozvoli poligamija, i slično? Većina bi bila protiv. Tako da, koliko god da se kutlure mišaju i da ljevica to smatra pozitivnim, i većini ljevice također je to pozitivno pod određenim, njihovim uvjetima.

Međutim, to ne mijenja činjenicu da su ljevičari po tom pitanju u pravu, samo prosto, je pokazatelj da su i oni često naivni. Ali u pravu jesu, jer se miješanje kultura ne mere, a ni ne triba zaustavit. Zajednice se uvećavaju i usložnjavaju od kad postoje, i kulture se mišaju, sasvim je logično da će se taj proces nastavit. Jedino što tome more stat u kraj je možda neki golemi rat koji bi napravija apokalipsu i bacija nas unazad tisuće godina, u svit mad maxa recimo, tako nešto. Inače, u bilo kojem drugom scenariju, mi ćemo najvjerovatnije, prije ili poslje, živjeet u Ujedinjenom Čovječanstvu. Pitanje je oće li se to javno tako nazivat, i kad će se nazivat, i kada će ta zajednica dobit politički oblik. Ujedinjeni narodi danas postoje, mada, oni su i dalje 'narodi' ne čovječanstvo, ali zato kapital pokazuje nevjerovatnu mogućnost da bude internacionalan. Svit je međuzavisan, danas ovisimo jedni o drugima više nego ikad prije. Tako da, tribamo prihvatit to šta se dešava, i nosit se sa izazovima, i gledat da svit koji se prid nama stvara bude bolje misto na način da promjene koje će se neminovno desit, dovedu i do veće slobode i pravde, a ne još veće nepravde. A ako se opiremo promjenama, onda ne meremo ništa ni prominit na bolje, nego smo zapravo, slipci koji već danas žive u prošlosti.


Noviji postovi | Stariji postovi