Hod po rubu

13.10.2018.

On

Bilo je to blistavo jutro kad je usta. Napravija je kavu. Sija je na stolicu. Zna je savršeno jasno, da je sve on kriv. Nema lošeg odgoja, zle sudbine, sihira i babskih priča. Savršeno je on kriv. Kriv jer je to što jest. Uzdahnija je. Jedan dio njega je drhtao. Drhtao iznutra. Svijet, to je tako strašno! Drugi dija njega je bija zbunjen, treći je pak nestrpljivo gruva u njegov um sa svom listom stvari koju on hoće da proživi. Bio je kompletan kaos. Ipak, vani, kroz prozor, je nešto cvjetalo. Cvjetala je ljepota. Cvjetala je ljubav. Imala je bezbroj oblika, nježnih, finih, ljupkih, zabavnih, perverznih, mračnih. Sve su to bila lica iste osobe. On se ipak nije usuđiva da se makne iz svoje sobe, di iz lažne sigurnosti, kroz prozor, promatra svit. Lažne, jer je i on dija svega toga, svog tog cirkusa koji iz nekog razloga gura naše srce da pumpa ven u arterije, da nam zastaje dah pored ljepote nekog prizora, da treperimo kada želimo nešto reći voljenoj osobi. I on je dija sve te igre. Ali davno je presta da je igra. Zato što je on kriv, za sve šta jest. I jedino on more otvorit vrata i ponovo zakoračit u igru. Ali, više nije isti. Mora se pomirit s tim da više nikad neće bit isti.

12.10.2018.

MU

Nisan pisa par dana, ugl slično mi je stanje samo što san malo više suicidalan. I dalje me drži da bacan stolice u kući a ne mogu si dozvolit da to radin... Uporno pokušavan otić u glavi nekako dublje od te agresije, vidit joj uzrok, probat zaliječit tu ranu zbog koje san agresivan, al ne idu pokušaji. To je nešto potpuno nerazumno u meni, i značajno je da oće da se ispolji baš pred ljudima, u mom dnevnom boravku. Možda je to neka podsvjesna poruka mene mojim roditeljima, možda još nisan spreman da se odvojin od njih pa san ljut zbog toga, pa bi in namjerno pobaca stolice da ih kaznin jer mi ne ispunjavaju očekivanja. Mada je ovo sve možda, i teorietisanje. Ono što ja znan je da čim ja pustim kontrolu preuzima me ta agresija i tu zablokiram i nastavin potiskivat. Nije zdravo stanje u kojem se nalazin, po cili dan san nesnosno napet i najviše što me jebe da ne radin šta triban, da ne puštan toj agresiji da se ispolji... Ukratko sve isto. Psihologinja mi je preporučila jednu drugu terapeutkinju, pošto mi ona očigledno ne mere pomoć. A ta druga terapetkinja radi sa drugim metodama, pa možda mogu probat da vidin oće li bit ikakve koristi. Ona se nalazi u Mostaru, al moga bi imat seanse i priko skajpa, jer mi je nezgodno ić u Mostar na svaki termin. Sve mi je teže iz dana u dan, sve teže ovo sve nosin i podnosin, mislin da neće izać na dobro. Neki dan san bija kod prijatelja mi u stanu, i u jednon momentu je došla ova jedna cura koju ja ne znan i samo me počela hvatat nervoza, skoro san se počeja trest, pa san reka prijatelju da me odbaci kući. Labilan san, potpuno, neman nikakve sigurnosti u sebi, niti mentalne snage da dam sam sebi podršku. Zapravo san poprilično okrutan sam prema sebi, al eto, to mi je zadnja od briga koje iman. Nisan siguran koliko virujen u metode te nove pssihologinje al bolje probat, kad ova moja sadašnja ne zna šta bi sa mnom. Aa tu nije usamljena, ne znaju ni psihijatri, ni iko od ljudi kod kojih san do sad tražija pomoć. Očito san specifičan slučaj.

09.10.2018.

Lavovi

Jutros san se probudija sa željon da pišen post. U snu mi došlo nešto o lavovima. Naime, lav, muški lav ne lavica, živi svoj život kao glavni u svom haremu, tj čoporu. Nekada je jedan sam a nekad su ih dvojica. On ne lovi, ženke love a on uvik prvi jede. I tako živi dok ne ostari i ne krene gubit snagu. Tada uglavnom, sloboddni mužjaci, mlađi lavovi koji traže pogodne čopore da ih preotmu, napadnu lava il lavove koji su vođe čopora i otjeraju ih. To tjeranje je tjeranje u smrt. Ako išta njihovih lavića ima u čoporu, podave ih sve i pare se ponovo s lavicama kako bi začeli svoje mlade. Protjerani lavovi, često izranjavani, sami tumaraju savanama, čekajući jedino što im još preostaje: smrt. Lavovi umiru sami, životinje koje su cio život provele u čoporu. Umiru sami, slobodni u savanama koje su njihov dom, koje su ih hranile i održavale na životu. Ima nešto poetsko u toj slici lava koji sam, ranjen, protjeran, u savani umire.

06.10.2018.

Dite

Možda je ključna stvar u svemu ljubav. Triban imat razumijevanja i ljubavi prema tom ditetu u meni koje se boji puštanja kontrole. Zadnji put kad san je potpuno pustija, baca san stolice i samo mi je doša strah: umriću, umriću. Možda stvarno dija mene triba umrit, al to ne može silom. Triban imat više razumijevanja sam za sebe, i suosjećanja prema sebi. To je vjerovatno samo ranjeno dite u meni koje se boji nepoznatog. A nepoznato je sve što je izvan njegove kontrole. Ako san dobro pogodija formulu. Ako nije nešto drugo u meni što je agresivno i tako reagira na stvari. Ne znam više ni sam, čim počmeš stavljat stvari u koncepte i scenarije samo se još više zapleten.

05.10.2018.

Poema

I kad tisuću suza bude padalo
neće mi prekriti lice
ni isprazniti dušu

Kad tisuću gnjevnih meteora bude padalo
ja ostaću sam
di i jesam
sam

Pruži ruku, dodirni me
Reci mi, da li je osjećaj stvaran.
Il samo još jedan dašak vjetra
Prohujava neminovno

Kad me dodirneš, ne, ne dodiruješ me
Jer ja nisan ja
nisan ja koji jesan

03.10.2018.

Hmhm

Možda je najveći problem ove moje priče što ja sebe ne prihvaćam. Ne prihvaćam si stanje u kojem jesan, stalno ga pokušavan minjat. Možda da se neko vrime primirin i nađen neki ritam kako ću živit, možda bi bilo lakše. Mada ni sam ne znan trenutno šta bi to tribalo značit. Neki dan san baca stolice prid kućon, i samo mi doša poriv da bacan u kući prid sestron. A u kući mi vitrina, televizija... Nisan moga, par puta bacija i sta, smrznut strahom. Ne želin da napravin neku štetu. Danas mi je u jednom momentu bilo fino, mada jedan dija mene nije bija uključen u to fino. Jedan dija mene je zablokiran kako god okreneš, i ja mu ne dan da živi. Jer kad počme živit isplivava agresija. Završiću dokumente za ovaj novinarski projekat pa ću ih pridat. Neman volje za tim, trenutno san nekakav razočaran u se, al ću ipak to uradit. Iman u pričuvi već 6-7 članaka koje bi objavija, nešt me vuče da ih objavin što prije, al neka, čuvan za projekat jer san se obaveza da ću ih objavit 4 misečno.

02.10.2018.

Noćna

Opustošena polja
Napušteni gradovi
Šume
Gdje su naši tragovi?

Spušteni u cirkus
Plešemo kao majmuni na konopcima
Iz nekog dubljeg razloga
Igra se nastavlja

Vrtimo se, vrtimo u krug
Dok ne naučimo
Kako da pokrenemo novu spiralu
i onda osvane još jedno jutro.

01.10.2018.

Prilike

Nekad je život izgleda tako jednostavno. Danas mi izgleda kao klopka iz koje nema izlaza.

I'm hopin' I won't stay the same

01.10.2018.

Sebi

Dragi Mate. Ti, koji stojiš prida mnon. Neman ti šta reć, kukavica san. Tratin vrime, odgađan neizbježno, neću da prihvatin svoju sudbinu. Ipak triba priznat da mi okolnosti nisu nimalo lagane i da to šta je prida mnon, je stvarno strašno. Ali ti si tu da pobjediš taj strah. Ti si tu da ga privaziđeš. Ti si tu Mate, da se sitiš kako je bit čovik. Možda prvi put da iskusiš kako je bit čovik. Al opet, ko će to proć. Večeras, da san baca stolice kad mi je došlo, probudija bi sestru. A znaš koliko je njoj bitan san i to da se naspava. Ne postoji fin način da se ovo prođe Mate, bar ga ja ne vidin. Mate, izbjegavaš život maksimalno koliko je moguće. Ustaješ u jedan, po cili dan gledaš voyager, samo da bi izbjega nervozu koju osjećaš u kući. Šta je to toliko strašno što se probija iz mene da mu ja ne dan da izađe na svijetlo dana. Ah, da, moja agresija. Bez nje ništa ne mere proć. I da uzmen neke halucinogene vjerovatno bi mi isto došlo da razbacivan prije nego bi doša do te točke kad se pojavi strah od smrti. Kad se on pojavi, sve stane. Ostanemo samo on i ja. Sve što vidiš i živiš je iluzorno, tvoji roditelji će priživit tvoj ispad agresije, ako ga imadneš i sestra će priživit. Pitanje je, da li ćeš ti priživit? Pitanje je, postoji li pravi način da se ovo prođe ili je jedan i jedini, mitraljez u ruke i pravac kroz tu agresiju, pravo i ne posustajat, dok mi ego ne umre i dok straha i svega ostalog ne nestane. Ako je tako, ja za to neman snage. Da se ubijen ne mogu taakođer, od same ideje da krenen nešto radit u tom pravcu nešto u meni mi odma ne da da nastavin. Da uzmen neke psihodelike, strah me je psihoze, a i iman osjećaj da izdajen sam sebe, jer nekako, planira san ovo šta me je proć, proć čisto, bez droga. Mate, nadan se da će doć momenat kad ćeš moć pogledat sebi u oči i reć: drago mi je da san ovo proša, ovo je bila jedna velika lekcija na kojoj san zahvalan, jer san zbog nje to šta sad jesan, zadovoljna i sretna osoba, sa uvidima u život o kakvim prije nisan ni sanja. Mate, nadan se da ćeš naučit sebe stavit na prvo misto, a onda sve ostale. Ali snaga Mate, snaga. Ja neman snage. Večeras san se osjeća tako dobro kad san osjetija da bi moga bacat stolice, ali ja neman snage da nastavin s tin. Kako stvari stoje vrtiću se u ovom krugu još, al postajen nestrpljiviji, maje mogu potiskivat svoju unutrašnjost, postajen nervozniji. Ubi me život bez života, život bez pravog mene, onog mene kojem ne dan da diše i koji prebiva ispod slojeva moje kontrole. A kako pustit kontrolu kad za sobom povlači agresiju? Jednog dana ćemo svi umrit i ništa od ovoga neće bit bitno. Naša napisana slova biće zaboravljena, riječi izblijedjele a tijela propala. Jednog dana, neće bit bitno. Al sad je bitno. Bitno je kako proživit godine koje stoje isprid mene. Kako pravilno proć ovo šta me je proć. Kako nastavit dalje iako me niko u kući ne razumi i iako svak moje stanje vidi drukčije nego što ono jest. Cilo vrime iman osjećaj da san blizu, da san tako blizu... Ali opet san tako daleko. Do onog čemu težin me spriječavaju slojevi i slojevi straha. A ja se ne mogu suprotstvati njemu kad to suprotstavljanje automatski povlači agresivne porive. Bilo bi fino nać neku terapiju, nešto, nešto za šta ću reć da fakat djeluje, za šta ću reć: evo ovo je 'to'. Ovo ću radit i polako će bit bolje. Ili će odma bit bolje. Al ne nalazin tako nešto. Strah me je. Strah me je da neću još dugo moć držat kontrolu ovako kako je držin, jer iz dana u dan je sve teže podnosin. Onaj ja u meni previše oće da živi, i ne mere se pomirit sa penzionerskin životon kakav živin trenutno. A opet... ne mogu. Ne znan kako ću. Ne znan di crpit snagu za taj odlučan korak. A vidija san ljubav, vidija san je. Vidija san je jasno ko dan. Sad, od poplave emocija koje su preuzele kontrolu nada mnon ne vidin ništa. Samo isti paterni misli se vrte u krug po glavi, ko kakva naporna pjesma koju si pustija na repeat. Mate, volija bi te vidin da izađeš iz ovoga, ali ja ne znan kako da te vadin. Ova jedna jedina opcija koju vidin da bi mogla proć mi nije prihvatljiva. A drugu ne vidin. Laku noć

28.09.2018.

Još jedan moj tekst

Izvor: http://imep.ba/2018/09/28/predizborna-demokracija/

Radi se rasvjeta, obnavljaju se djelovi cesta… Kada čovjek pogleda rekao bi da se nalazi u potpuno normalnoj državi. Ali nije, nalazi se u jednom zabačenom kutku svemira zvanom Bosna i Hercegovina i u sred je predizborne kampanje. Djeluje kao da je sve dobro i da će sve biti bolje. Mladi neće napuštati zemlju, biće otvarena nova radna mjesta… Sve će biti divno! Dok ta ista kampanja ne prođe i dok ti isti ljudi koji već godinama „siluju“ ovu državu ne nastave raditi to isto iduće 4 godine.

Možda „siluju“ i nije najbolji termin jer se radi o dobrovoljnom odnosu – mi biramo naše silovatelje taako da je ovo prije primjer kolektivnog mazohizma. Biramo ih da nas 4 godine potkradaju, blokiraju svaki napredak i, što je možda i najgore – ne rade ništa. Ipak moram naglasiti da smo mi sami tome krivi. George Orwell je rekao: „Narod koji bira lopove i krimminalce da ga predstavljaju nije žrtva, nego saučesnik“.

Pa čime nas onda dobivaju da ih toliko volimo, da praktično svake godine građani ove države izaberu rat, izaberu isti onaj profil ljudi koji nas je devedesetih uveo u krvavi sukob čije se posljedice osjećaju danas, a osjećaće se još dugo? To je ni više ni manje nego primitivni, gotovo šovinistički nacionalizam! Proizvod koji narod voli kupovati.

Živim u Ljubuškom i pratim situaciju na plakatima po gradu. Čović je na svakom koraku. Ne sumnjam da je išta drugačije u djelu Federacije BiH naseljenom većinom Bošnjacima ili u Republici Srpskoj. U čemu je kvaka sa tim tolikim hvatanjem na naciju? Odjednom smo svi ugroženi, svi moramo u svoje torove da se poredamo kako ne bi izgubili, ali šta? Kako ne bi izgubili sveopću institucionalnu zablokiranost naše države? Kako ne bi zgubili sve veće iseljavanje iz BiH? Kako ne bi izgubili nove novce koji će biti pokradeni? Kako ne bi izgubili nove 4 godine ničega?

Ljudi imaju poriv za pripadanjem. To je naša iskonska potreba kao društvenih bića. Isprva smo bili u grupama lovaca i sakupljača. Kasnije smo razvili plemena. Onda se plemena udruživaju i stvaraju prve države, kraljevstva sa koliko-toliko definiranim granicama. Nastaju i carstva. Osjećaj pripadnosti je uvijek bio bitan i danas ga imamo u svojoj religiji i/ili naciji. U BiH to dvoje uglavnom dođe na isto. Svaki osjećaj pripadnosti je suptilno protkan jednom neizvjesnom aveti prijetnje, prijetnje koja može ugroziti taj mentalni kompleks u našim glavama i zaprijetiti nam da ćemo nešto strašno izgubiti ako se našem plemenu ili naciji nešto desi.

Svaki oblik identiteta koji imamo može bit ugrožen. Danas smo u našoj bh-realnosti država u kojoj su, recimo, pripadnici LGBT-populacije stvarno ugroženi, marginalizirani i stjerani u svoje male kutke zaštite i sigurnosti na kojima se mogu sastajati i držati za ruke i poljubiti bez straha da će im neko nešto uraditi zbog toga što jesu.

Ali – da li su naša tri konstitutivna naroda ugrožena? Slažem se da jesu. Ugroženi su od onih koji ih predstavljaju i to navodno za njihovo dobro. Ugroženi su od onih koje će izabrati na ovim izborima, ali u svom sljepilu ne vide šta rade. Ipak – sada je predizborna kampanja i barem se nešto dešava. Kad se već stvari odvijaju samo pred izbore – volio bih vidjeti da se u mom gradu otvori neka firma u kojoj će mladi moći raditi, da ne moraju seliti u Njemačku. Da se otvori nešto korisno, korisnije od sto metara asfalta na potpuno razvaljenom putu: dijalog o nasilju nad ženama, dijalog o pravima LGBT-populacije, dijalog o ljudima koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci… Gdje je njihov predstavnik u Predsjedništvu BiH?

Volio bi sve to vidjeti, ali sumnjam da hoću. Umjesto toga ću vidjeti sumorno realnost gdje se pored države koja grca u problemima glasa za iste ljude zato što su „naši“.

U nekim državama tajfuni haraju i prave enormne štete. I BiH je jedna od tih država, samo kod nas tajfuni imaju malo drugačija imena, ne Katrina nego HDZ, SDA, SBB, SNSD…


Stariji postovi