Hod po rubu

18.12.2018.

Život poslje života

U polarnosti: vjernici i ateisti, uvik ima prostora za prepucavanje. Ateisti vjernicima spočitavaju da je razlog njihove vjere sam strah od smrti, vjernici ateistima da još nisu spoznali Boga tvorca... U onome kako ja vidin svit, i jedni i drugi idu linijom manjeg otpora. Ateisti misle da su jaki jer mogu podnit 'činjenicu' da ih nema nakon smrti, no međutim di je tu snaga. Zar nije u jednu ruku teže virovat da postoji vječnost. Samo zamisli, uvati se u koštac sa vječnosti, živićeš i nikad te neće nestat koliko god ti loše moglo bit. I oće li ti sve dosadit pa će se vječnost pritvorit u katastrofu, u pravu kaznu. S druge strane vjernici su također našli lakši izlaz. Oni se drže da postoji Bog koji ima moć da njih učini sritnima, viruju u dogme svojih religija i ne postavljaju duboka pitanja, nego se površno drže onoga napisanog u za njih svetim knjigama i mrna Bosna. Mislin da je u ciloj situaciji najteže bit otvoren za sve mogućnosti. I za vječnost i za nestanak. Za to triba imat najviše muda. Naravno, ovdje su mi ateisti i vjernici malo iskarikirani, but you get the point.

17.12.2018.

V

Večeras, pričan s materon nešto i sve me iritira, ono živcira, dira nešto u meni. Dira u taj ranjivi dio koji ja oću da ostavin potisnutog, kojem ja ne dan da živi. Boli me, boli me što joj ne mogu dat ljubav kakvu zaslužuje, nego umisto toga provodin vrime s njon iziritiran njezinim prisustvom. Stvarno moran pustit ovaj dio sebe na slobodu pa makar sve u kući razbija. Zzvala me prijateljica na pivu sad ovih Božićnih dana, a ja vjerovatno neću otić. Previše straha mi stoji na putu do te pive. Kao i do oslobađanja tog zarobljenog djela mene. Ne znam do kad ću moć ić u korak sa normalnim osjećajima ikoje vrste, jer me počinje privlačit anesteziranje samog sebe, odsjecanje svih emocija i življenje ko nikakva i loša osoba. Dolazi mi da prihvatin taj mračni dio mene, i da njega hranim umisto ovog koji oće da se unormalin. Na meni je odluka, oba vuka su tu i bit će tu. :)

15.12.2018.

Will

Ima već podosta godina nakon toga, bija san na predavanju jednog lika. Naime, on ima dijagnosticiranu šizofreniju, koju je praktično izličija sam. Njegova priča počinje s tim da mu je bilo psihički loše, a u njegovo vrime se je reklamira Prozac kao lijek za sve probleme. On ga je počeja uzimat na svoju ruku, i nakon nekog vrimena je potonija u psihozu. On kaže da psihijatrijski lijekovi nekad sami mogu uzrokovat psihotična stanja, tako da ni dan danas nije siguran jel potonija u psihozu zbog Prozaca il zbog sebe. Ugl, šta je bilo, umislija je da je Neo iz Matrixa i dolazija u kaputima i naočalama na posa. Nakon nekih dvadesetak dana iz njegove firme su obavijestili nadležne službe i on je odveden na psihijatriju. Tamo je bija godinu dana, i taman dva dana prije nego što su ga mislili slat na elektrošokove, isteklo mu je zdravstveno osiguranje i izbačen je na ulicu. Reka je to da mu je to jedini put da je bija zahvalan na američkom osiguranju. :D Nakon toga je sam otiša tražit stan, i kad je naša di će živit vidija je jedan oglas i prijavija se za cimera. Kad je doša do tog stana, vidija je na njemu prezime svog psihijatra. Uša je unutra i pita di je njegova soba, i ispalo je da mu je soba tu di je bija njegov psihijatar, glavom i bradom. On je to naknadno svatija ko znak toga šta će mu bit životni poziv. Neko vrime mu je bilo loše, ima je bizarna iskustva raznorazna, i život mu je bija poprilična borba. Ali, izvuka je se. Bez tableta i psihologa je samo svojon voljon pobijedija svoju bolest. Svakog četvrtog miseca mu se javlja psihoza, i on je svjestan nje. Prilikom psihoze osjeća strašan strah odd ljudi, pa rekne svojim prijateljima da će se povuć na par tjedana u stan, da znaju. Tada čuje glasove koji mu govore da se ubije i slično. Al on je svega svjestan, i ostaje bistra uma. Nakon nekog vrimena je svatija da je taj glas što mu govori, glas njegovog oca. A otac ih je inače maltretira dok je on bija dite. Tako izgura par tjedana i nakon toga je dobar opet godinu dana. Sad ima i svoju firmu i radi ko terapeut ljudima sa psihičkim problemima, i pomaže pri skidanju sa psihijatrijskih lijekova onima koji to žele. U svom predavanju je spominja kako medicina u biti krivo gleda na psihičke poremećaje i kako nikad nije nađen ni jedan gen za neku psihičku bolest, da se može reć da je za nju odgovorna genetika. Također izbjegava koristit pojam bolest,, nego preferira 'ekstremna stanja svijesti'. Jer ta sstanja svi imamo u većoj il manjoj mjeri, samo oni za koje ćemo reć da su psihički bolesti zapadaju u ekstremno loše stanje. Jako mu je bitna disciplina, svaku noć spava točno u 10 i ustaje jutri uvik u isto vrime, ne pije alkohol, niti uzima ikakve droge. On može bit primjer šta je sve moguće kad se čovik bori, čak i najteži psihički poremećaji se mogu pobijedit. Iz vremena na psihijatriji se sjeća kad je poša dokturima samo sa željon da osjeti neki ljudski kontakt, a oni se skočili i otjerali ga nazad u sobu. Iskustvo na psihijatriji mu nije bilo ugodno. Ali uspija se je izborit i sad praktično on pomaže drugim ljudima da se izliječe. Čovik ne mere ništa nego reć: svaka čast.

13.12.2018.

Ruka

Danas san upa u dvanest kod psihologinje, misleć da je moj termin. Kad tamo, mene je sutra u 12 a danas je nekog momka. I gle slučajnosti, taj momak danas ne dođe haha. Svemir mi se nasmiješio danas. Inače, noćas san ima jedan san. Bauljam, teturam oko kuće, ne mogu nikako da se normalno krećem, i to čovječe tako realan osjećaj, iman osjećaj da mi se u snu mantalno, ima saan osjećaj ko da se klatin na ssve strane. I dođen do susjedove kuće i tu mi se pojavi mater. Ja je uhvatin za ruku i stanen na noge. Psihologinja mi je rekla da sve ono što sanjaš i što se pojavljuje u snu si ti. Znači ja, susjedova kuća, moja mater, sve san to u biti ja, neki djelovi mene. U snu san sebi da ruku i osovija se na svoje noge. Još da to uradin u realnosti.

P.S. Frustriran san na svoju psihologinju. Iman dojam da ne zna šta da radi sa mnom. Ne da imam dojam, nego ne zna. Druga stvar je, nisan baš tipičan slučaj za radit sa mnom. Nisan siguran da li bi se moga nać psihoterapeut koji bi mi moga pomoć, možda ovo moje prevazilazi moć psihoterapije. A ni psihijatri mi nisu ništa korisniji, jer san pored brdo lijekova u kurcu.

09.12.2018.

Borba

Sanjarim o tome kako ću postat borac, bude mi fino kad mi te misli nalete. Al kad to triba primjenit, ostajen kukavica. Stanje je isto, bez nekih posebnih promijena. Kad uđen u kuću pogasin sve emocije, sve ono fino i nježno u sebi, postajen pravi zombi. Mater sidi do mene, i ona mi iđe na živce. Znan, do mene je, iritira neke moje slabosti koje bi ja tija potisnit, u biti mrzin sam sebe, pa me ona iritira jer mi dira u te točke koje ne želin osjećat. A ako ću ih osjećat, bojin se pobacaću sve po kući, jer mi odma dolazi agresija čim pustin da se prirodno osjećan, spontano. Ko more rasplest ovu petlju? Ja se ne osjećam sposoban za to. Mislin da me ovo sve čini lošom osobom, i strah me je sebe. Postajen mračan, a nisan navika bit takav. Na jedini izlaz koji vidin, ne mogu izać, onda mi ne preostaje ništa nego tonit još dublje. Bilo bi fino kad bi moga postat odlučan, i beskompromisan borac, ratnik, kad bi moga uradit ono što mi srce istinski želi bez obzira na sve. Al ja nisan ta osoba. A ne virujen ni da ću ubrzo postat. Ako ikad i postanen

08.12.2018.

hm

Dolazin na točku di mi se čini da ovo moje nikad neće proć bez nasilnog ispoljavanja agresije. A nasilno je ispoljit ne mogu, nešto u meni mi ne da. Strah. Iman nešto u sebi s čim si ne dam da dođem u kontakt. Mogu samo nagađat šta je to, al čim dođen u kontakt s tim postajen agresivan. Zato ne mogu stupit s tin u kontakt i vidit šta je to. Ko zna kad i zašto san ja odcijepija taj dio sebe od ostatka sebe. Zadnjih dana san blizu toga da se predam, jer ne vidin nadu. A ako se predam, preuzeće me bolesne misli, opsesivne, i ko zna šta ću uradit. Jebeno mi je sa samim sobom. Čak san razmišlja da bi otiša u neki dom al da me drže zatvorenog u sobi, da ne mogu vani. Al takvi domovi vjerovatno ne postoje. Tako da san osuđen sam na sebi, pa for the better or for worse.

04.12.2018.

Star wars

Trenutno bi mi pasala i misao da ću bit doživotno nesrećan. Samo da znam da neću nikom naudit, strah me tih stanja, jer znam kad krenem da tonem, da mi takvi porivi izranjaju. Sem toga, osjećam se poprilično beznadno. Mislija san se više izlagat stresnim situacijama, da će mi to umanjit agresiju i potrebu za razbacivanjem. Jučer san sam iša u prodavnicu, jedva Boga izdrža u njoj, i doša kući, kad poriv za rušenjem ne samo da je tu, nego je moja kontrola nad njim totalno slabija, ono, bliže je ispoljavanju. Valjda kako neman kontrole kad se izlažem pa učim svoj mozak da adaptira to ko svoje prirodno stanje. Ne znan ima li načina da sve ovo prođen a da ne razbijam po kući. Kolko god pokušavan proć bez toga, to se uvik vraća. Što je sranje. Žešće sranje, sranje zbog kojeg mi je život sranje. Al opet, ne mogu nikoga krivit, to sam ja, takav sam i jebat ga. Na momente osjetin da se volin, i zanimljivu stvar san primjetija. Sinoć mi je došlo da se predam mržnji, da pogasin emocije, svoj kontakt s njima. I mogu reć da je fakat takav izbor privlačan, kad osjećaš ovakve emocije kakve ja osjećam. Al u drugom momentu, osjetim kako se volim, i samo se sve otvori, sva ranjivost, bespomoćnost, sve što ja jesam. Volit se znači pustit sve što ti jesi da bude, ljubav to čini. Mržnja je slabija od ljubavi, jer je ljubav dublja, jer je ljubav nešto najdublje što postoji, temelj svega. I mržnju moraš održavat, hranit, dok ljubav postoji sama od sebe, tribaš joj se samo prepustit. Osjećam se kao Anakin Skywalker il Kylo Ren, negdi na vagi između dobra i zla, tame i svijetla. Tama je privlačna, kolko god da je loša, privlačna je. I hrani je strah. Svijetlo zahtjeva voljni iskorak naprid. Zahtjeva da se suočimo sa strahom i glavom naprid idemo kroz život. Također zahtjeva da prihvatimo sebe. Čitavog sebe. Volija bi reć da ću izabrat svjetlo. Volija bi. Jer izaberen li tamu, ne gine mi crna kronika. I ko zna kakav život nakon toga.

02.12.2018.

Kontrola

Moram je popustiti. A ne mogu. I onda stalno natezanje između djelimičnog puštanja kontrole i želje mog unutarnjeg bića da doživi potpunu slobodu. Gušim ga, al ne znam drukčije jer znam kad skroz pustim kontrolu, podivljaće. Postaće agresivno. A ovako, kad držim polukontrolu, polu i živim. Na pola sebe. Možda će mi više konkretnih životnih izlaganja stvarima u kojima neman kontrolu pomoć da pustin i ovu koju držin zategnutu. To mi je neka nova nada, da će izlaganje stresnim situacijama po mene, u kojima me peru napadi panike, postpuno dovest do odvajanja od svojih i da će onda ta potreba da baš u kući pobacam i porušim stvari isčeznit. Al nisam siguran. Bog nek mi je na pomoći dok se to ne desi, jer, nije lako. Kako god okreneš nije lako. Triban se pomirit sa činjenicom da strah nikad neće postat manji, sam od sebe. Jedino ja, sa hrabrim i odlučnim stavom, ga mogu pobjedit. Al kako zauzet taj stav kad me ga je strah?

30.11.2018.

Snovi i realnost

Jung tvrdi da su konjevi u snu sumboli ljudskih nagona iz naše životinjske prirode. Ja san ima već od toga, ima jedan san. Sanjan dolazi do mene ćaća mi, jaše na konju i nosi pušku. Ja san u čudu govorin mu: Kako je tvoj konj miran, moreš još i pušku nosit. On mi odgovara: Je, tako je to. Ubrzo zatim dolazi moj konj, što je zanimljivo, nema sedla. Ja ga zajašin i on počne trčat ko lud, i ja nisan siguran oću li uspit ostat na njemu ili past, i tu se san završava. Još jedan san koji san sanja na intenzivnoj na psihijatriji. Kažu da je ljubičasta boja, boja ozdravljenja. Ja sanjam skroz uske stepenice, i ja se puzajući uz njih, pripijen na pod penjem naprid, a naprid stoje otvorena vrata sa ljubičastom svjetlošću što prodire kroza nje. Kako stvari stoje, još nisan pa sa konja, ali ga nisan ni pripitomija, a nisan ni doša do vrata, mada i dalje puzan.

29.11.2018.

Malo za promjenu

Danas san ima par malih pobjeda. Prvo, otvorija san račun u banci što već dugo vrimena moran, a to san odbija zbog napada panike jer san mislija da ću doživit nervni slom pred radnicom od panike. Onda, bija san na kavi, sa roditeljima istina, a i u banci je mater bila sa mnon, al ja san bija izdrža, mada ne znan bi li sam moga, to neću lagat, ni na kavu ni u banku. Treće, iša san kupovat bureke, sam, i oprala me panika pred kasom i kasirkom, ali se samo smirila i osta san smiren, bez panike, a što je bitno, i bez agresije. Danas u kući me pere strah al sve ga trpim, ostajem namjerno sidit dulje u kući da mu ne popuštam. Dok san šeta san u jednon momentu od sriće zagrlija svemir. Tehnički gledano san zagrlija sam sebe, al je meni bija svemir u mislima. Možda ako se ohrabrin da se još više osamostalin, će proć i ta agresija, ili ću ja ojačat pa ću je bit sposoban izbacit, za razliku od ove sadašnje pat pozicije, ne mogu ništa zbog agresije a ne mogu ni ispoljit agresiju. Al ne izuvan se prije gaza, znan da je prida mnom dug put borbe i svega, al eto, bar san danas dobar.


Stariji postovi