Hod po rubu

16.08.2018.

Mater

Danas došla do mene u sobi da priča sa mnon. Ne znan šta bi priča, kad me krene mazat po nogama, mazit msm da se neko ne zabuni, to mi počelo ić na živce. Kad mi rekne da je sritna samo što me vidi mi se počme gadit. Sve je ovo reflektiranje mog odnosa prema samom sebi. Ne podnosim samog sebe pa ne podnosin ni nečiju ljubav prema meni. Brine me ova smrt ega. Ne znan kako ću to ikad postić. A vjerovatno o tom ne triban mislit. Ako se triba desit desiće se. Al eto, teško je bez ikakvog duhovnog vodstva sam prolazit sve ovo. A proša san dosta toga do sad, i mislin da san pri kraju jedne faze i blizu novog početka. Al otpor je i dalje tu. Strah, da se neću uspit odlipit od svog ega. I i dalje mi se jave suicidalne misli, da bi najrađe da prekinen sve ovo jer se osjećan da ne mogu. Triba puno hrabrosti da se ovo prođe, nadan se samo da će Bog, Svemir i druge sile bit na mojoj strani. Možda već jesu na mojoj strani samo to ne vidin. Prolazin neki kurs od Louise Hay o ljubavi prema sebi, gledan se u ogledalo i govorin si da se volin. Malo je neiskreno i zbog tog ne znan koliko je djelotvorno al u par navrata san osjetija kako nešto ko da poteče iz mene prema meni samom. Sad za sad se strpljivam i hinjim normalu. Kad će novi okršaj sa samim sobom ne znan. Strah me je, samo to znam. I slab sam, i neodlučan, i izgubljen i zbunjen i privezan za svoj ego, jooš uvik nisan spreman da ga se odreknen. Ipak je takvo postojanje jedino što znan. Triba puno hrabrosti da se ego pusti.

15.08.2018.

Post

Danas san bija rješija da ću pustit to u meni šta je zatomljeno i gotovo. I baca san stolice pred kućom, i kad potpuno pustin, kad dođe do točke di više neman kontrole samo me uhvati neki napad: Umriću, umriću, umriću. Znači kad sve pustin u mom temelju se nalazi strah od smrti. Mada me nije bilo ozbiljno strah, nisan mislija da ću umrit, valjda se ego boji smrti koja bi ga možda snašla kad bi pustija sve potpuno. Problem je što da bi pet doša u to stanje moran ispoljit agresiju ponovo, jer mi je ona faza prije potpunog puštanja kontrole. A danas san oštetija jednu stolicu. Iman pressing da 'umrem' što prije, da bude manje štete. Il da zaobiđen tu agresiju. Nije čudo da san u ovakvom neredu kad san dvoboj izazva strah od smrti i kad mi ego možda mora umrit. Opire se svim silama, al vjerovatno će morat umrit kad tad. Krivo mi je zbog štete koju san napravija, al ona je mala s obzirom na uvid koji sad iman u svoje stanje. Jedini je problem što san se ponovo zgrčija i da bi doša do tog straha od smrti msm da opet moran prolazit tu agresiju, što neman volje. Al ako moran moran. Samo ne znan kako ću 'umrit'. Pustiću nek traje taj osjećaj dok god oće, ja neću ništa poduzimat. Pustiću ego nek umre, ako mora da umre. Mada to neće bit prava smrt, nego stapanje s harmonijon univerzuma.

13.08.2018.

Mi

I dok hodam
Pjevam
Ne, nikad nećeš znati

Potpuno sam otvoren ko pročitana knjiga
ali moje oči ti neće reći sve o meni
ne nadaj se

Mogu ti ispričat
ako želiš

Mogu te povest na putovanje kroz moju svakodnevicu
Al ne moš dotaknut nedotaknuto
(to mi se već ne sviđa)

Moraš bit nedotaknuto, da bi ga dotakla u meni
Možemo spojit naše nedotaknutosti u jednu veliku
nedotaknutost

Spojiti se na g točki svemira
i plivati na valovima užitka
koji svemir
(o, tako želi da nam je da)

10.08.2018.

Iz mejla psihijatru :)

A sad za ovaj doživljaj. To je teško rječima opisat. Ja kako sam dobio nistagmus i vratio se kući, sam se vratio i prirodi u našem selu, i meditaciji jer nisam imao ništa drugo da radim. Malo po malo to je dovelo do toga da sam probio neke granice u sebi. Prvo sam primjetio da mogu osjetiti biljke. Probao sam jednom i to je bio snažan i nevjerovatan doživljaj. Bukvalno sam doživio tu biljku, njenu energiju, uvjetno rečeno 'psihu' il tako nešto. To je popratio snažan osjećaj divljine, neopisiv, kao da sam u nekoj najgušćoj prašumi. Oprobao sam to još par puta sa drugim biljkama i upalilo bi. Kad to doživiš sve ti u vezi te biljke bude jasno, što izgleda kako izgleda, što miriše kako miriše, sve savršeno odgovara tom osjećaju. Onda sam kroz procese meditacije se počeo otvarat svijetu, primjetio sam da ne postoje čvrste, fiksne granice između mene i vanjskom svita, da smo svi dio jednog, nečeg, čega god. Neko će reć Boga, neko svemira, meni naziv nije bitan. I tada tu večer sam se potpuno otvorio. Kao da me je nestalo, ličnosti mi, i samo sam vidio ljubav. Vidio sam da je sve ljubav i da je ljubav dublja od smrti. To iskustvo je i bilo ko neka vrsta smrti, tako mi je izgledalo. Onda sam primjetio da osjećam sve emocije ovog lika što je bio s nama (troje nas je bilo), osjećao sam da je nervozan i bilo mi je neugodno, nikako nisam htio da on primjeti da ja to osjećam. Tada u jednom momentu je tuda naišla jedna mačka i ja kad sam usmjerio pažnju na nju ja sam bukvalno, psihički postao ta mačka, imao sam perspektivu iznutra kako se ta mačka osjeća i šta je ona. S tim da, cijelo vrijeme sam bio svjestan šta sam ja a šta je ta mačka, nisam pomiislio da sam bukvalno postao mačka. Poslje sam, da istražim to stanje probao jednu mačku da iniciram neku komunikaciju s njom, i čim sam obratio pažnju svojom namjerom da komuniciram s njom ona je odmah počela mjaukat i dolazit k meni. Isto sam probao sutra, mačka je nezainteresirano šetala ispred kuće i ja sam uradio isto to, obratio pažnju na nju na taj način i ona je odma počela mjaukat i dolazit k meni. Moram spomenit da me je tu večer bilo jako strah, mislio sam da ću poludit. A i prvi put sam se susreo sa iskustvom koje se ne može prepričat, msm moš ispričat al taj doživljaj ne moš nikome prenijet. Pričao sam svojima o tome, oni su me odmah za par dana naručili na kontrolu kod psihijatra, ali taj koji je tada trefio je imao razumjevanja. Idućih dana nakon toga sam bio sav euforičan od tog iskustva, ali isto preplašen jer sam se našao za mene na skroz nepoznatom terenu. Naučio sam puno toga tih dana, tipa vidio sam da je nistagmus moj učitelj a ne nešto protiv čega se trebam borit, nego prije nešto što trebam slušat. Također cjepajući drva sam vidio kad e razbjesniš jer neko drvo neće da se iscjepa kako treba i hoćeš silom da goniš po svom, il sjekira bježi iz ruke, ili drvo se odbija ka tebi i tako. Ukratko kad svjesno ideš mimo puta kojim te život vodi da nastaju problemi, stvari rade protiv tebe. Vidio sam također da ništa nije slučajno, da je svaki događaj smislen i dio je neke veće harmonije, veće od nas samih. Možda je u svom tom doživljaju najbitnija ljubav koju sam jasno osjetio i vidio, ljubav koja je temelj svega. Ovo s mačkama je egzotično ali je manje važno. To stanje je opasno i ja da sam drukčije odigrao karte tu večer bi možda poludio. I u idućim danima sam osjećao da mi curi energija, i popravile su me obične svakodnevne stvari, cjepanje drva, zemljani okus pive i tako. Sad sam se povukao iz tog stanja jer to nije stanje u kojem moš proživit život i sada se ne bi ni vraćao u to stanje jer mi je i ove obične svakodnevice previše, pa još da i taj teret si natovarim. Sad živim ko da se to nije ni desilo, sve normalno percipiram, mislim ono, uobičajeno. Kada sam doživio to iskustvo pala mi je napamet jedna metafora. Mi cjele svoje živote živimo u jednoom balonu od misli, ideja, koncepata i stalno smo u tom balonu, ne vidimo stvarnost kakva jest, nego onako kako izgleda kroz opnu našeg balona. E ja mislim da sam ja puukao svoj balon i provirio vani. To me je iskustvo promijenilo, mada mi je teško objasnit kako. Ne mogu to opisat, znam samo da sam drukčiji. Ali ne mogu više imat one stare obrambene mehanizme, hvatat se za neke koncepte i njima se tješit, isto ko da nemam izbora nego da budem sto posto načisto sam sa sobom. Neki su mi ljudi rekli da je ovo moje iskustvo prosvijetljenje, meni ta titula nije bitna, možda i jest prosvijetljenje al kakva mi korist od toga kad jedva živim sam sa sobom. Naišao sam nedavnu na jednu curu na blogu koja je imala slično iskustvo, i izliječila rak, rak joj samo nestao, liječnici rekli čudo. Možda sam i ja simptome nistagmusa ublažio zahvaljujuć tom iskustvu, i mislim da mi zbog toga što me to promijenilo lijekovi više ne mogu potiskivat emocije, jer više općenito ne mogu potiskivat stvari. To jest mogu al pod cjenu nefunkcionalnosti, poput sstanja u kojem se sad nalazim. Imam osjećaj da je ovo iskustvo izbacilo sve iz mene i ono dobro i loše, i da me je sad da se snalazim kako znam i mogu. I to se je desilo prije početka mog rada na emocijama i ovih problema, nakon tog iskustva sam ja neko vrijeme bio dobar, čak i sretan, unatoč nistagmusu. I simptomi nistagmusa se nisu odmah povukli, nego poslije kad sam se polako počeo navikavat na te stvari koje su mi stvarale smetnju.

09.08.2018.

Ljubav

Danas i jučer san bija vrlo labilan. Neću opisivat detalje, al bilo je opasno. Večeras tako pričam sam sa sobom i samo mi došlo da si kažem da se volim i sve to. Smirilo me insntant. Kako probudit tu ljubav prema sebi? Evo večeras mi se desilo da si to kažem, mada još iman dojam da postoji dija mene koji me ne voli. Kako se zavolit potpuno? Za tako nešto ne postoji recept. Valjda će me prirodni procesi navest na to da se zavolim, ako već ne odustanem od sebe. Jer vuku me šine, pod točak mašine, što bi Balaš reka. Ipak, ovaj post želin završit pozitivno. Ljubav prema sebi mi je otkriće. Nadan se da ću se s vrimenon volit još i više. Ima neka tajna u ljubavi, nešto neopipljivo, al ništa ne raste i ne cvate bez nje. Možda mi ljubav prema sebi bude rješenje za ove izazove ispred mene. Al polako, ne mogu to forsirat, mora sama doć. Ljubav je kao mačka koja te ne pozna, ako kreneš prema njoj pobjeće, al ako čučneš i dozoveš je, doće ti u krilo.

08.08.2018.

Eto

Evo me u sobi, di san najmirniji. Nisan nešto raspoloožen, mislin da nikad neću privazić ovo što se od mene traži. Ako moran prid svojima razbacivat nekontrolisano, teži slučaj. Misli mi više idu u drugom smjeru, ili san apatičan il suicidalan, al nikako ne mogu smoć snage za prelomit ovo u dobrom pravcu. Ironnično je da bi se radije ubija nego si dozvolija neki takav ispad, kao da je ovo prvo bolja opcija. I da, ne planiram se ubijat da se neko ne zabrine, samo misli prolaze kroz glavu. Danas ću svejedno opet meditirat kraj potoka, godi mi, pa vidiću, možda na svoje iznenađenje se nešto i promijeni. U sobi je bar mjuza dobra.

07.08.2018.

Danas

Danas san meditira u prirodi. Dobro mi je bilo. Iman običaj meditirat u prirodi inače, al danas je bilo nekako drukčije. Odlučija san da se neću silit da puštan kontrolu. Kad dođe prirodno nek dođe. Doša san kući, jedno vrime napet oće li gosti doć, onda mi samo dođe misao: Šta će mi taj strah? I pustim ga, al odma se nešto krene dešavat i ja se pripanen da će me uvatit agresija i zablokiran se. Ostanen u nekom međustanju. Poslje mi samo dođe da primjetin da stalno nešto pokušavan mijenjat kod sebe. Instant to prestanem radit i u meni se stvori neki naboj ka akciji, ja ustanem, i opet prekinem jer bi moga postat agresivan i bacat stolice po prikući. Strah od agresije me blokira, ili sama ta agresija. Možda ću je jednom morat baš tako burno ispoljit, pred svojima pred kućom. Ako oću, vjerovatno neću danas, al je definitivno da mi strah od nje blokira napredak.

05.08.2018.

Let

Daj mi dah života, daj mi ljetnje vrućine dok hodan sa njim po putu uz rijeku. Daj mi nagužvane kafiće i pivnice, daj mi slobodu da istražujen, daj mi dah, onaj nevidljivi momenat blaženstva, al daj ga, neka traje, neka ne prestaje. Daj mi blaženstvo koje je savršeno svjetsko i ovozemaljsko. Daj mi onaj osjećaj sunca nakon kupanja, daj mi naj osjećaj Boga, dok leti nad rijekom i blješti kao grumen svjetlosti obasjavjući prašumu. Daj mi onaj osjećaj Boga kad drvo crpi snagu iz svog korijena, daj mi taj osjećaj zanosa i harmonije, nauči me letit, kao u lucidnim snvima. Daj mi taj let koji ne prestaje, vodimo ljubav na nebu, dosta je na zemlji daj mi taj nektar koji me prožima a ne mogu ga ni vidit ni namirisat. Ostavi me kad bude najbolje, jer te ne zaslužujen, a i zaslužujen da vječnost prigrlin sam.

04.08.2018.

Ja

Ovaj blog je neka svjevrsna oaza u mom svijetu ludila. U svijetu mene. Zagadija san svoj svit strahon da je gotovo nepodnošljiv. Toliko je loš da poželin da se ubijen. A moj je svit, ja san ga napravija. Danas su mi bila dva ajmo reć nešto između poznanika i prijatelja u gostima. Sve što san osjeća je napetost, i čeka san kad će otić. Poslje me taj osjećaj ostavija iscrpljenog. Suicidalnog. Stvarno ne mogu živit kako do sad živin. Možda da uveden neke sitne promjene možda bi bilo bolje. Možda, ne znan, ja bi da bude bolje - odma. Jučer san vidija kako se razvija moja agresija. Doša san kući i počeja se osjećat bespomoćno. Par sekundi san se samo tako osjeća i bilo mi je ok. Onda, iz straha, ili navike, ili oboga, san se uvatija za taj osjećaj i tija nešto uradit s njim. Odma san posta agresivan. Znači rješenje je dopustit sebi da se osjećan bespomoćno. Samo, kako retrogardno doć do tog istog osjećaja, istog momenta? Ne znan, jer ponovni dolazak znači popuštanje stiska koji držin nad tin osjećajen, a to more ponovo probudit agresiju pri činu puštanja. To jučer je bilo svojevrsno otkriće, al i dalje se vrtin u krug. Iman osjećaj da nisan dovoljno propatija da bi se minja, da triban proživit još patnje da se odlučin da stvarno pustin sve to u sebi da bude kako je. Ako me ne povuče na drugu stranu, na autodestrukciju, u kojoj također uživan jer san mazohista. P.S. Strašno me je teško slomit.

03.08.2018.

Podrška

Neman podršku svojih u ovome šta želin. Moji misle da je moje stanje bolest koju triba ličit likovima. Tabletama. Ja držin da mi tablete ne djeluju, što je evidentno iz mog stanja i da jedino mogu ja pomoć sam sebi. Neman podršku za ispoljavanje agresije. Opet, čiju bi podršku u tome moga imat? Da ti neko kaže ok je da razbacaš stolice po prikući. Vjerovatno me niko u ovom procesu ne bi podrža. Ja mislin da kad bi pustija kontrolu agresija bi, nakon ispoljavanja, nestala. Al tu je trik, triban pustit kontrolu. A tu neman ni svoju podršku. Ima san šansu, bija san na mistu di je mogu pustit i strah me je vratija nazad. Sam sam u ovom svemu. Neman pravog razumijevanja niti nekog ko bi me moga uputit na neko rješenje. Ovo nešto što san proba nać po internetu ne šljaka. Jedino ta psihoterapija, a i ona nije da mi nešto puno znači. Još mi je sad psihologinja na godišnjem. Traženje nekog trećeg puta, između puštanja kontrole i uklanjanja agresije mi ne ide. Mislin da je agresija popratna pojava nemoći koju osjećan kad triban pustit kontrolu. I da je teško da će se to moć izbjeć, njeno postojanje i ispoljavanje, ako bi tu istu kontrolu pušta. Ne znam, previše me je strah sebe, kakav ću bit kad pustin kontrolu, pa je i ne puštan. A nema drugog načina, ovakav neman satisfakcije u životu, ništa mi nije lipo jer držin svoje emocije u grču, i 'lipe' i 'ružne'. To su samo emocije, al mogu napravit zajebane situacije ko ovo moje. Svjestan san da to šta ja želin da uradin nigdi neće bit socijalno prihvatljivo. I s jedne strane možda neman pravo to radit svojima kući, ipak je to njihova kuća, a ja san in dite. Elem, bilo bi fino kad bi ova agresija nestala, kad bi moga zaličit to ranjeno dite u sebi koje mrzi cili svit, pa da onda kad buden mirniji puštan kontrolu. Samo što se meni čini da ja moran pustit kontrolu da buden mirniji. Nisan pametan.


Stariji postovi