Upijanje - Između zemlje i neba

28.04.2021.

Upijanje

U suštini, sve šta čovik zna, je vidija i naučija od nekoga. Kad formiramo ličnost, formiramo je tako što smo kopirali obrasce od roditelja i drugih ljudi s kojima smo bili u kontaktu. Ipak, ja virujen, postoji neka stvaralačka inteligencija koja kreira ličnost, nagon za životon, kako već to nazvat. No i kad smo stariji, mijenjamo se tako što kopiramo obrasce drugih ljudi. Evo dva primjera. Prvi je slučaj sa jednim psom mog susjeda. Pas je bija star i nekakav rutav, slab i sav smušen. I jednom mom prijatelju je bija loš za vidit, dok je meni npr bija smišan. I taj prijatelj mi komentira kako je kritičan (loš za vidit) taj pas, ja se nasmija i gleda tog psa kako je smišan, i prijatelj mi se također počeja smijat. Poslje smo par puta komentirali tog psa i obojica se smijali. Znači moja percepcija psa se prinila na njeg. Drugi slučaj je sad kad san s prijateljicon radija kurs budizma. Ovaj profesor je u par navrata zbija neke šale, a meni bile nekakve bezvezne, nisu mi bile nešto. I ona komentirala kako je njoj on smišan, te poslje, kad bi mu ja gleda predavanja i ja san primjetija da je u biti malo i smišan. Nije mi bilo sad baš da mi je smišan, al nije mi više bija dojam takav da mi je bezveze.

Ovo što san napisa su primjeri malo blažeg ponašanja, ali isto važi i na drugim poljima. Npr suicidalnu osobu vijest o nečijem samoubistvu može potaknit da i ona to uradi. Ljude koji tipa bacaju smeće u prirodu mogu vidit već bačeno smeće i kontat "svi to rade", korumpirane ljude ili političare koji kradu, mogu kontat "svi bi krali kad bi mogli i bili na mojoj poziciji"... Svaka medalja ima dvi strane pa tako i ova. Ali možemo izvuć pozitivnu pouku iz ovoga što san napisa, a to je: Svojim primjerom pokazat da je nešto što je možda nekome čudno il ludo, u biti normalno. I to mogu bit sitnice. Tipa u mom selu nije baš običaj da se puno šeta, ali ja ipak šetam kad mi se šeta i ok mi je kad naiđu auta il tako nešto. Mada, ipak, nije mi uvik svejedno. Nije baš svejedno proć glavnom cestom pored kafića, da me ljudi gledaju i kontaju šta mi je. Također mi je neugodno ako mi se šeta malo kasnije po noći, kad naiđe auto, kontan reće da san puka. A iman papire da san puka haha, i svi u selu to znaju. I kad čovik sagleda, kako je strah čudna emocija. Znaš da ti ništa loše se neće desit, ali opet te blokira taj strah od osude drugih. Vjerovatno to vučemo iz vrimena kad smo bili u plemenima, pa kad je odudaranje od normi plemena značilo izbacivanje iz plemena, što je u biti odlazak u sigurnu smrt.

Bilo kako bilo, svojim primjerom je najbolje na nešto ukazat, te možda je to i jedini način na koji zaista učimo, bilo mi sami od tuđeg primjera, a bilo mi svojim primjerom da učimo druge. Zanimljivo je u biti kako kad imamo lepezu naučenog ponašanja, možemo i kreirat razne kombinacije ponašanja koje nemaju drugi ljudi, ali pitanje je možemo li kreirat nešto uistinu novo. Možda i možemo, ali ko zna koji su to procesi u pitanju, dok dođemo do te točke di možemo sami kreirat nove obrasce.