0 komentara 5

Suviše smo prazni da bi bili ispunjeni.
Suviše svoji da bili nečiji.
Suviše naobličeni da bi bili s nekin uklopljeni
Puno šiljaka brani nekog da nas ugrije

Suviše smo gladni da bi bili umireni
Suviše… smrtni da sanjamo vrijeme
Suviše smo mladi da nan kore drveta bude ljepotu
Suviše stari da nas vjetrovi pokreću
a ne lome.

Postoje mukovi koji nikad neće biti popunjeni
Postoje tišine koje nikad neće bit otplesane
Postoji dubina, prokleta i neutaživa
Koja nikad neće dat mira, koja nikad neće bit istražena

Postoje boje koje ne meremo namirisat,
al ih sanjamo
Postoje snovi koje ne meremo dotaknit
al ih želimo
Postoji strast koju ne meremo ukrotit
al je obožavamo
Postoji svemir kojeg ne meremo spoznat
al ga osvajamo

Postoji tuga, gola i bolna, kao ugnjojena rana
koja nikad neće isprat svoje suze od crne krvi
Postoje prostranstva divlja i nezadrživa
u kojima smo stranci iako su u nama
Postoje barke, brodovi, podmornice za plovidbu
koje potonu čim krenemo
Jer je sve uzalud, jer sva zaštita
je džaba, je laž, nema je.
Postojimo samo mi
Sami, goli, tek rođeni
sa sluzi raširujemo prste
razgovjetno kao prvu riječ
volim te.

Sunce sija.

5 Comments

Leave a Reply