Ja - Hod po rubu

04.08.2018.

Ja

Ovaj blog je neka svjevrsna oaza u mom svijetu ludila. U svijetu mene. Zagadija san svoj svit strahon da je gotovo nepodnošljiv. Toliko je loš da poželin da se ubijen. A moj je svit, ja san ga napravija. Danas su mi bila dva ajmo reć nešto između poznanika i prijatelja u gostima. Sve što san osjeća je napetost, i čeka san kad će otić. Poslje me taj osjećaj ostavija iscrpljenog. Suicidalnog. Stvarno ne mogu živit kako do sad živin. Možda da uveden neke sitne promjene možda bi bilo bolje. Možda, ne znan, ja bi da bude bolje - odma. Jučer san vidija kako se razvija moja agresija. Doša san kući i počeja se osjećat bespomoćno. Par sekundi san se samo tako osjeća i bilo mi je ok. Onda, iz straha, ili navike, ili oboga, san se uvatija za taj osjećaj i tija nešto uradit s njim. Odma san posta agresivan. Znači rješenje je dopustit sebi da se osjećan bespomoćno. Samo, kako retrogardno doć do tog istog osjećaja, istog momenta? Ne znan, jer ponovni dolazak znači popuštanje stiska koji držin nad tin osjećajen, a to more ponovo probudit agresiju pri činu puštanja. To jučer je bilo svojevrsno otkriće, al i dalje se vrtin u krug. Iman osjećaj da nisan dovoljno propatija da bi se minja, da triban proživit još patnje da se odlučin da stvarno pustin sve to u sebi da bude kako je. Ako me ne povuče na drugu stranu, na autodestrukciju, u kojoj također uživan jer san mazohista. P.S. Strašno me je teško slomit.