Virovanje i znanje - Hod po rubu

03.03.2018.

Virovanje i znanje

I kolika je vridnost vjerovanja u nešto? Uzmimo za primjer vjerovanje u Boga. Mnogima je ovo uzvišena vrlina, kojoj nema premca. Međutim, da li će i oni sami vječno ostat na vjerovanju u Boga. Oće li kad umru i dalje virovat u Boga? Logično, neće, tada će, barem po onome u što vjeruju, znat. Tako da vjerovanju je superiorno znanje. Ja u svom životu gledan da znan koliko mogu, mada ne mogu reć da ni u šta ne virujen. Virova san npr, kad san dobija nistagmus, da ta bolest ima neki smisao, da nije džaba došla, da je mene nosit je s nekim razlogom. To je bilo vjerovanje. Međutim, nakon jednog iskustva koje san ima, znan da je nistagmus moj učitelj. U stanju u kojem san bija san potpuno jasno vidija da ja triban slušat svoj nistagmus a ne borit se protiv njega. To viđenje je znanje, i ono je samo po sebi, superiorno mojim konceptima koje san ja ima prije toga. Jer virovanje je u biti konceptualno, ono je koncept. A znanje, u pravom smislu te riječi, je izvan koncepta. Ono je zapravo, iskustvo, jedino iskustvo je pravo znanje. Tako vjernik, kad doživi iskustvo Boga, on tada zna da Bog postoji, i više ne mora virovat. Sad problematika je što se smatra da se to iskustvo može dobit tek nakon smrti. To samo po sebi nije točno, općenito je ta podjela na prije i poslje smrti iluzorna. Ne postoji u biti, život prije i život poslje smrti, postoji samo život. Sve ono nakon smrti je stvarno već sad, i mi sami to moremo iskusit. Tako da, Bog ako postoji, postoji već sad, i nije nam potrebna smrt da bi ga iskusili. Ja sam npr, do neke mjere virujen u reinkarnaciju. Gleda san dokumentarce gdje se ljudi sjete svog prethodnog života i slično, mada ja nisan siguran da reinkarnacija postoji. Meni se dobro uklapa koncept reinkarnacije u moju sliku svita, i ja u nju virujen, s tim da ne virujen da se ja mogu reinkarnirat u neku životinju i slično, to mi nema logike. Međutim, ja neman znanje o reinkarnaciji, mada je moje virovanje možda zasnovano na nečijem znanju. Međutim, tek kad se ja sjetim svojih prošlih života, tek tada ću moć reć da znan. Ako se to ikad uopće i desi. Druga stvar je, što ljude općenito ne zanima da znaju. Ili smatraju da je znanje o tim stvarima nemoguće, ili da oni ne mogu, ali najčešće se radi o tome da im je virovanje dovoljno, da im ne triba više. Što ne znači da ne mogu više, ako bi to želili. Također i ateisti su neka vrsta vjernika, čak često i dogmatični. Recimo jako često su scijentisti, vjernici u sve službene teorije u znanosti. Ateisti smatraju znanjem ono što je provjerljivo i opipljivo u materijalnom svitu, međutim, negiraju znanja koja se ne slažu sa njiovin virovanjima. Moremo reć da se ateisti uglavnom zadovoljavaju sa informacijama, a da ih ne zanima ulazak u sfere života poslje smrti i slično, oni pak smatraju da tih sfera nema, ali to je opet, samo njiovo uvjerenje. Također, ateisti će negirat znanje recimo o tome da je telepatija stvarna, znanje koje su neki ljudi iskusili, samo zato što se ne uklapa u njiova virovanja. Njiov koncept 'znanja' je ograničen samo na one informacije koje produciraju krugovi mainstream znanosti, a druge oblike znanja zasnovanog na vlastitom iskustvu, ne poznaju. Ovo se doduše ne odnosi na sve ateiste, ateisti su širok pojam, moremo reć da se odnosi na scijentiste, koji mogu bit i agnostici, mada su najčešće ateisti. Tako da znanje, more imat više oblika. Da li ja znam da je zemlja okrugla? U suštini ja ne mogu stopostotno reć da znan, jer to znanje je u biti virovanje, ali to virovanje je naišlo na dovoljan broj potvrda i ja ga smatram dovoljno opravdanim. Međutim, da ja oden u svemir i vidin zemlju, tada bi ja stvarno to zna. U suštini, mi većinu stvari koje mislimo da znamo u biti virujemo, ali to je ok. No to ne znači da nije moguće imat stvarno znanje čak i o pojavama koje bi na prvu odbacili kao nemoguće.