Strah - Hod po rubu

18.02.2018.

Strah

Cili moj problem koji iman more se svest na vrlo jednostavan par stvari. Bojin se svojih emocija i ne dozvoljavan sebi da osjećan svoje emocije. Pred ljudima me opere takav strah da automatski imam poriv da se sklanjam, da bježim, zbog emocije koja bi mogla izać iz mene. Kad ih krenen potiskivat, kad se borin da ne izađu, počmen ječit, i to prelazi u glasnije pa i u vrisku povremeno, kad pustin. Sve ovo je praktično jače od mene, da ima tipka da je upren i pustin svoje emocije, uradija bi to, al pošto je nema, na ping pongu sam vlastitih poriva po cili dan. Stvar postaje ozbiljna i blokira me u osjjećanju ikakvih finih emocija. Danas san, zbog napetosti pred ljudima, otiša u sobu, čeznuć za toplinom, za onim finim osjećajem doma, kojeg neman nigdi, al baš nigdi. Mira neman nigdi, moga bi reć da se osjećan smrtno ugrožen na svakom mistu. Jedino mira iman kad spavan, a zadnje vrime i to se remeti, pred san me prene osjećaj... to je neizdrživo, kao jedna vječita zatvorenost u sebi, kao da ću se udušit u samom sebi. To me prene i ne da mi spavat, izmuči me dobrih sat vrimena i onda zaspen, ne znajuć ni sam kako. Da igdi ima ikakva prava pomoć otiša bi, al kako stvari stoje u ovom mi niko ne mere pomoć nego ja sam sebi. A svaka nada koja mi se digne padne u vodu kad dođen među ljude, odma potisnen sve svoje osjećaje i stojin u tom međuprostoru ispunjenom gorućim strahom, napetosti i porivom da oden odatle. Vjerovatno mi neće bit bolje dok ova stvar ne ode u još veću krajnost i dok mi bižat ne postane teže nego suočavat se. A i to se dešava, ponekad, pa se osjećan ko između dvi vatre, ne mogu vamo, ne mogu tamo. Čak razmišljan i da uzmen lsd, ne bi li probija taj strah koji osjećan, samo me strah da bi na lsd-u još jače zastranija i potonija u psihozu. Nedavno san zapalija joint i mislija san da ću završit na psihijatriji zbog tog, ali je ispalo ok, još san se i rasplaka i to mi je dosta olakšalo, bija san dobar par dana. Kad bi bija neki fini način da se ovo privaziđe bilo bi fino, al ovako... Bojin se da ću tonit još dublje i dublje. Slabo jeden, neman apetita, i samo gledan kad ću se maknit u sobu i nadan se kad oden u sobu da me potreba za kućnon toplinon i uopće, nekim događajima, neće natjerat da oden iz sobe... Jer kad oden, ugl džaba oden, samo ostanen zablokiran u svom strahu.