Suviše smo prazni da bi bili ispunjeni.
Suviše svoji da bili nečiji.
Suviše naobličeni da bi bili s nekin uklopljeni
Puno šiljaka brani nekog da nas ugrije
Suviše smo gladni da bi bili umireni
Suviše… smrtni da sanjamo vrijeme
Suviše smo mladi da nan kore drveta bude ljepotu
Suviše stari da nas vjetrovi pokreću
a ne lome.
Postoje mukovi koji nikad neće biti popunjeni
Postoje tišine koje nikad neće bit otplesane
Postoji dubina, prokleta i neutaživa
Koja nikad neće dat mira, koja nikad neće bit istražena
Postoje boje koje ne meremo namirisat,
al ih sanjamo
Postoje snovi koje ne meremo dotaknit
al ih želimo
Postoji strast koju ne meremo ukrotit
al je obožavamo
Postoji svemir kojeg ne meremo spoznat
al ga osvajamo
Postoji tuga, gola i bolna, kao ugnjojena rana
koja nikad neće isprat svoje suze od crne krvi
Postoje prostranstva divlja i nezadrživa
u kojima smo stranci iako su u nama
Postoje barke, brodovi, podmornice za plovidbu
koje potonu čim krenemo
Jer je sve uzalud, jer sva zaštita
je džaba, je laž, nema je.
Postojimo samo mi
Sami, goli, tek rođeni
sa sluzi raširujemo prste
razgovjetno kao prvu riječ
volim te.
Sunce sija.
Ovo je predivno… Čini se da imaš nešto što te pokreće… 😉
Jel? Ja san o konstantnoj potrazi za tin nečin… Možda me ta potraga pokreće? 🙂
Itekako… Dok tražiš, znači da se ipak nečemu nadaš 🙂
Pa da, nadan se, možda i previše ih. Al sve ovisi od moje snage da ispunin svoje nade. 🙂 Fala ti što čitaš. 🙂
Hvala tebi što pišeš :p 😉