Ponovo - Hod po rubu

08.02.2018.

Ponovo

Long time no see raja. Ev me ponovo, ovaj put ja sam na laptopu. Odakle da krenem ha? Javljeno mi je da postoji kroičan manjak kuknjave na ovom blog servisu pa sam se vratio da ga popunim haha. Šta se dešava? Zapravo svašta i ništa. Znate za priču o nistagmusu kojeg imam jel. Po medicini neizlječiv poremećaj. Pa pošto medicina tako kaže, ja sam rješio da ako su mogli Isus Krist, onaj budista osnivač reikija, današnji bioenergičari i brojni drugi ljudi da izlječe sebe, a i druge od neizlječivih bolesti, što ne bi i ja? Rješio sam tako i, nesvjestan šta će to sve povuć za sobom, ušao u tu priču. Vid me koristim standardni jezik, šta je ovo ba?

Reko, uša san u tu priču i moguće je da san dobija šta san tražija. Al nisan očekiva da će bit ovako. Zapravo, prethodnih par miseci su mi najteži period ikad u životu. A znate da je bilo teških. Priča nije laka za ispričat, šta se je odvilo i kako, nisan siguran jel mi ju se započinje u ovom postu. Moje tumačenje toga šta se je desilo je to da mi se vjerovatno probudila kundalini energija, šta li, jer sam došao u određena stanja uma iz kojih nema nazad. Nikad. Imao sam određena iskustva koja bi neko okarakterizirao kao paranormalna, neko reko, ja neću, jer vidin da je to normalno, samo što se očito dešava ritko. Opširnije ću u nekom od idućih postova. Samo ću natuknit da ta iskustva imaju veze sa smrću ega, osjećajem ljubavi, i naravno - mačkama. Ovo mačkama mi se najviše svidilo.

Nistagmus mi je zamjenilo nevoljno ječanje, prije kad bi mi se klimala glava od nečega, sada ječim, ili zujim, kako to već nazvat, i to nekontrolisano. I poriv za tim je gotovo konstantan, i to neće da stane na tome nego izbija u nešto jače, i vrisak, psovanje i tome slično, sve van moje svjesne kontrole. Od suzbijanja toga, pokušavanja puštanja da vidim šta će bit itd sam doslovno par miseci u paklu. A more i gore. Uvik more gore. Plus jest, simptomi nnistagmusa su mi se dosta umanjili, sami od sebe. U tijelu/psihi mi se odvio proces koji vjerovatno vodi ka iscjeljenju, ali na putu ka tome mi stoji strah i ko zna kakve traume u meni zakopane. Al dobra vijest je da mogu opet vamo i da su me danas psihijatrijski ljekovi bar malo smirili. Čujemo se idućih dana, pozdrav. :)