Miris - Hod po rubu

19.03.2017.

Miris

Miris... Miriše, izbija iz svakog kutka mene. Vidi se u tananom umoru u kutcima mojih zjenica. Izvire iz moje raskopčane duše u obliku tužbalica, ispjevanih epitafa, elegija koje odišu na miris moje psihe. Miris odustajanja. Osjetin ga u kutcima sebe kad hodan, kad gledan nebo, kad hodan i pravin krugove moleći sebe da ipak, da ipak ne odustanen. Ossjećan ga u plesu moje duše, taj ogavni, odvratni izgled prezira vrijedan i mržnje zaslužan. Osjećan ga u strahu, u svakom strahu, svakom od tisuća i tisuća malih demona koje san pravija ko igračke, da bi in udahnija život i da bi se prometnile u gorostase koji haraju mojim umom. Osjećan ga, osjećan, to je on. Osjeća san ga i prije dok san mislija da nisan ko oni. Ko oni, svi ti ljudi, svi ti ljudi što nemaju ideje, što nemaju strasti, što pristaju na osrednjost, na prosjek. Da bi vidija da je život izvan sredine, odskakanja ili spuštanja ispod sredine. Da je život izvan ideje. Zanosno su mi usne zborile, srce igralo, noge kročile. Osjećan ga. Osjećan ga u neprospavanin noćima. U ulegnutosti duše koja se predaje inerciji. Slatki miris poraza. Pjesme o komforu i sigurnosti i svitu bez soka ali i bez rizika... Jer prihvaćen je gubitak svega, pa se nema šta izgubit, jer od svega se je već odustalo. Mirišen ga u sebi, svaki dan, i prkosin mu, prkosin, ipak, na bliceve iman osjećaj da san izvan njega. Da je to samo miris, prosto miris - stvari mirišu. I to je to, nema potrebe da se o tome dulji. Pa ipak, da li ostat, u tom mirisu, dok postaje gušći i gušći, a ja ga sve manje i sve manje svjestan, jer postajen u njega sve utopljeniji i utopljeniji... Jer postaje moja baza, moja svakodnevica, moje misli, moje ruke i noge, moji uzdasi, moji vapaji, moja mržnja i ljutnja, moje ludilo, dal da pustin da pusti svoje dimne valove u moje snove, i okači mi ih na zid, otkinute od mog tijela, krvave i mesnate, dok se cide na mom zidu, da ih cilu jednu vječnost, jedan život, jedan hod, jedan svit, jedan planet, jednu radost... Da ih cilu jednu radost oplakujen?

Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka.
I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.

I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.

Dobriša Cesarić - (Dugo vremena bijaše moja najdraža pjesma, dok nisan ni sanja zapravo, zašto)