Hod po rubu

12.11.2018.

Vjerovanja

Nikad mi nisu legle monoteističke religije. Previše prijetnji, straha od Boga koji je navodno milosrdan al će te opet ladno poslat u pakao ako ne viruješ u nj i slično. Ko je čita Kur'an il Bibliju moga je vidit kako je Bog naređiva pokolje, genocide i slično, starim židovim. Druga stvar je što mi nema logike da je to sve tako prosto, rodiš se umreš, i onda te svrstaju di ćeš i amen. Mislin da je svemir ogromno misto puno različitih svitova u kojima moremo živit, a taj koncept Boga kao nečeg odvojenog od svita mi nešto ne leži. Tu su mi uvik bile bliže istočnjačke ili šamanske varijante koje bacaju na jedan vid panteizma i animizma. Logičnije mi je da je svemir jedna inteligentna cjelina, a nakon smrti nalazimo sami sebe kakvi jesmo, pa ako smo privazišli sve šta nam zemlja more ponudit i ako smo dostigli dovoljan nivo svijesti i znanja, moremo prić u druge svitove, a svitova je vjerovatno bezbroj. Jučer šetam, i samo mi dođe dojam kako našu stvarnost u biti mi sami stvaramo. Naše tijelo, a prvenstveno mozak uvjetuju kako percepiramo stvari, svit se bukvalno stvara u nama. Kad probijemo tu granicu percepcije, a ja san je probija, vidimo da je svit dosta različit nego što smo prije mislili. Raznorazne 'paranormalne' stvari postaju normalne, i percepcija čovika se minja, ti se minjaš, nepovratno. Kada bi mogli na sekund izać iz svog tijela i vidit svit, sigurno bi izgledalo poprilično različito od ovog svita koji svjedočimo iz tijela. Također, kad se razmotre iskustva ljudi na psihodelicima, cili jedni svitovi se otvaraju ispred nas a da nismo ni znali da postoje. Fascinantna su iskustva na psihodelicima, mada san ja ima nešto slično tim iskustvima, al sam, bez išta, možda što me je par dimova jointa poguralo. Najveća zabluda je da postoji ovaj i onaj svit. Život poslje smrti. Postoji samo život, život je jedan i jedinstven tok, a smrt je samo prijelaz tog toka, isto ko voddopad rijeke, rijeka je jedna, samo na tom mistu ima prijelaz do nižeg zemljišta.

11.11.2018.

E

U ovoj svoj patnji mi najteže pada što nigdi neman mir. Sidnen danas u kuću, i samo bi se izvalija na kauč i sidija. I kako sidnen, samo počne neki nemir ulazit u me i počne me vuć da bacan stolice, da se iskalin. Ta poriv je neodoljiv, ne znan kako mu se ovoliko vrimena opiren. Baš bi mi olakšalo tenzije da to uradin, točno osjećan po sebi. Al ne mogu, ne mogu pred svojima i ne mogu da nešto razvalit preloše bi mi bilo. Jer već znan kako je kad pustin agresiju, sve ide u tri pičke materine. I onda se maknen u sobu, di san sad, i di mi je dosadno jer se ništa živo ne dešava. Jedini plus je što mi se je psihologija vratila s odmora. Odlučija san joj dat još jednu šansu, još misec dva ću kod nje, pa ako mi ne bude bolje onda ću gledat ove skype varijante. Eh, da bar mogu samo sidnit i bit miran, ono, istinski miran iznutra.

09.11.2018.

Ljubav

Danas san poduže šeta i vodija unutrašnje dijaloge, pasalo mi. I par misli mi je prošlo kroz glavu. Prva je bila da nisam ništa kriv, da neman izbora nego bit ovakav kakav jesan. Druga misao je bila da ovo sve ja sam sebi radim. Još samo da znam kako prestat i di bi mi bija kraj. Danas dok san radija vježbe točno vidin taj dija sebe koji je agresivan, i čezne za tim da ga prihvatim, al ja ga odbijem i držim potisnutog jer ću se počet agresivno ponašat ako ga prihvatim. Onda pokušavam doć u kontakt s tim menom koji je agresivan da ga smirin, da vidi da nema potrebe da bude agresivan. Sve u svemu zapetljano je, i dobro se ja snalazim u ovome svemu. Mada san ko pijan, prolazin dane ne znan ni sam kako. Većinon od napetosti ne stignen se ni izbistrit malo da vidin na čemu san. Ajd, valjda će proć. Volija bi nauččit volit sebe, prihvatit sebe i stavit sebe na prvo misto. Valjda ću naučit.

06.11.2018.

Scenariji

U životu puno toga ovisi o tome koji scenario našeg života hoćemo da prihvatimo. Ja se dvoumin između par njih, pa ih i miješam povremeno. U jednom scenariju san doživija proboj u pravu realnost, i sad triban da doživin smrt ega, moran pustit agresiju da se ispolji kako ona oće i kad mi dođe strah od smrti pustit to nešto u sebi da umre. U drugom scenariju san još uvik na nivou jednogodišnjeg diteta i ne prihvaćam sam sebe, i otuda dolazi agresija, kao reakcija na bilo kakvo prihvatanje svog stanja. U trećem sebe ne volim dovoljno, to jest ne prihvaćan i ne volin sebe ciloga, nego taj jedan dio sebe želin odstranit od sebe i gušin ga na svake načine samo da se zaštitin od njega, jer ga se bojim. U četvrtom scenariju nisan spreman da se odvojin od svojih kući i da odrasten propisno, jedan dio mene oće da bude navezan na njih na jedan nezdrav način, i nisan spreman iskoračit i promjenit prirodu tih veza i našeg odnosa. Promijenit je prvenstveno u sebi, pa tek onda ko posljedicu i s njima. Intuicija me vuče na prvi scenarij, mada mi se izvjesnije čini da ću prihvatit ove druge scenarije, bar sad za sad, jer neman snage ni volje da razbijan po kući. Nadan se da mi na psihoterapiji more doć do otkrića šta je u meni točno agresivno pa da onda radin na uzroku problema.

05.11.2018.

Hope

Noćas me samoća ujeda. Samoća i beznađe. Strah. Osjećam se baš beznadno. Mislin da ću se samo anestezirat tabletama a da nikad neću rješit korijen svog problema. I da nikad neću osjećat sriću za koju san rođen da je osjećan. Neman muda, to je moja dijagnoza. Da je ovo beznađe bar mirno, bilo bi lakše. Al iz podzemlja uvik naviru bujice i oluje. Ne sviđa mi se što san osuđen na ovu kožu koju živin. Al neman izbora. Mada je sve beznadno, i besmisleno. Volija bi da me nema, da ništa ne osjećan. Da se ugasin. A možda san korak od trajne sriće. Al taj korak ne mogu da uradin.

03.11.2018.

Beskraj

Točke
Se vrte
Jedna nagriza usnu
Druga baca u košmare
Bića crvenih očiju vire iza zuba beskraja
Omča neba pada sa mrakom
Koraci postaju tiši a srce lupa brže
Šta daje pogon ovom beskraju?
Di je izvor struje u našim nervima?
Aaaaaaaaaaaaaaaaaj!!!
Bol
Probada
Toliko ugodno
Da poželim da mi se tijelo raskine
I da se raskrilim
Raskrilim
U ovom beskraju
Beskraju što jede
Što jede
Sve do tebe

01.11.2018.

Paranormalno

Fetiš mi je pisati o 'paranormalnim' iskustvima. Paaranormalnim je pod navodnike jer su to normalna iskustva, samo što nisu česta i ne možemo ih lako objasnit. Priča mi drug, njegov drug mu ispriča kako je ima jednu operaciju. I kaže cilu operaciju gleda iz perspektive kao da je on na plafonu, gleda svoje tijelo, doktore, sve. I sve čuja kaže sjeća se svake rečenice koju su izgovorili. I onda u jednom momentu sa strane vidija plavu svjetlost. Kaže svjetlost privlačna nenormalno, djeluje da je predobro u njoj. I on pođe da uđe u nju, kad nešto ga vuče za nogu. I tako on hoće tamo, to ga vuče i u jednom momentu samo ga potpuno povuče i on se probudi.

A iman i jedno svoje koje još nisan opisa. Vi koji me dulje čitate znate za moje iskustvo kad san telepatski komunicira s mačkama i vidija da je u biti sve ljubav, i to, što san opisiva. Ovo je malo drugačije prirode. Jednu večer, zapalili smo bili joint i ja san bija u jakom strahu da će mi se nistagmus pogoršat zbog efekta trave. I tako razmišljan, sidin u kući i cilo vrime mi se prid očima vrte nekakva svjetla (zaklopljene su bile), al ja ih nisan obadava, onako, nisan ih doživljava. I u jednom momentu ja samo odlučin obratit pažnju na ta svjetla, da vidin šta su. I tako ja razmišljan i gledan, prid očima mi jedno svjetlo, bjelkaste boje, vibrira, ono, živo je, nije statično. I tako razmišljan tipa o blogu. I dok razmišljan o njemu to jedno svitlo vibrira, i u momentu kad kliknen tipa, blog, a ja, na blogu piše eto nek bude crystalmeth, samo izroni još jedno svjetlo, klikne, dotakne se s ovvim što cilo vrime vibrira i potone u tamu. Ne mogu reć da je to svijetlo slijedilo moje misli, nego je išlo paralelno s njima, moje misli su u biti bile to svjetlo. I tako opet razmišljam o nečemu, vrti se jedno svjetlo, kad povežen to o čemu razmišljam s nečim drugim, paralelno mojim mislima dolazi drugo svjetlo, klika i tonu u tamu. Bilo mi je jasno šta se dešava, bukvalno san vidija neurone u mozgu kako stvaraju veze.

Kad ovo čovik sve sumira, dođe mu da se zapita šta i di je vid. Ako mogu vidit unutrašnjost mozga ili sebe van svog tijela, vid je očito negdi drugo. I šta je to drugo? Na to neman odgovore, samo znan da postoji. I da je svit fascinantan kad probiješ neke granice uobičajene percepcije. Ali je isto i opasan, kad probiješ te granice.

31.10.2018.

Psihijatrija

Jučer san bija kod psihijatra, pojača mi lijekove. I malo mi je manja nervoza, samo malo, ali istovremeno mi je blokiran kontakt sa mojim emocijama. Jučer kad san radija vežbe što mi je tibetanac da nisan osjeća skoro ništa. Pa mi se sad ni ne rade, neman ih volje džaba radit. Također ne znan koliko mi psihoterapija ima smisla ako nisan u kontaktu sam sa sobom. Da plaćan terapeutkinju, a ne mogu doprit do svojih emocija, ne znan... Možda mogu probat pa vidit. Druga je opcija da ostanen kod ove stare terapeutkinje iako ona sama ne zna šta bi sa mnom, sama je rekla tako. Al kod nje iđen u dom zdravlja priko zdravstvenog pa je džaba. Iman osjećaj da iman izbor između anesteziranja sebe lijekovima, i izloženosti buri emocija tražeći rješenje osnovnog problema. Vuče me i ovo prvo i ovo drugo. Ne znan šta ću odlučit, možda odmorin malo od sebe još koji tjedan pa se vratin na stari režim lijekova. To je možda najpametnije. Mada, ne znan, ne mogu se odlučit u ovoj dilemi. Možda i s lijekovima mogu radit sa terapeutkinjom, možda se i tako more nešto postić. Samo još da ne košta trista kuna. Terapeutkinja je u Zg i radili bi priko skajpa. Ne znan, ne mogu se odllučit nikako.

28.10.2018.

Tako

Sad radija ove vježbe što mi je Tibetanac reka da ih radin, što me je naučija i meditira. I stvarno, šta jest jest djeluje. Al u meditaciji, čim počnem ponirat dublje u sebe, odmah me agresija obuzima. Ne mogu je proć tako da je samo osjećan i oden dublje od nje, ne, nego baš me obuzima da bacan, da rušin... Pitan se kako je moguće da me tako neka moja emocija praktično posjeduje. Mora bit da san u dubini sebe iz nekog razloga poistovjećen s ton agresijon. Još da iman neki alat da vidin zašto. Vježbe djeluju i osjećan se bolje sad nakon njih, u par navrata mi se plakalo, al ja kako držin sve svoje emocije zablokiranima, ne mogu plakat, pa san samo nako ječa par minuta. Al kod mene je 'bolje' varljivo, jer nikad ne znan kad me more okrenit da ne mogu obuzdavat tu agresiju, kad će navalit da se ispolji. Za sad nekako hodan na toj tankoj žici između osjećanja i neispoljavanja agresije, al ne mogu tu ostat vječno. Sutra zovem ovu novu terapeutkinju koju san pronaša, nadan se da će imat termin što prije.

27.10.2018.

Nice

Osjećan se kao u nekom vakumu. Kao da san potonija u rupu u kojoj nema svjetla. Kao da u sebi iman jedan krug energije i jednu konstrukciju koju san izgradija na njemu. I ta konstrukcija sada puca, nije održiva. Ja je uporno krpin, u u dubini duše mislin da je triban pustit da se polomi. Da ću tek tada prodisat. Još da to može ić mirno, di bi mi kraj bija!


Stariji postovi