Hod po rubu

22.03.2017.

To to

Težak je život. Život kojeg živiš na silu. Život kojem ne vidiš smisla. Živin po inerciji, zbog inercije. Stvarne hrabrosti neman, ili je iman vrlo malo. A mislija san da san naučija. Mislija san. A nisan. Drukčije je, ovaj put kad razmišljan da bi najradije da okončan to sve jednin kratkin činon, nije motivirano ljutnjon, bijeson, nije puno konflikata i natezanja, rastezanja, razmišljanja o tome da to fakat uradin. Ali je nekako, prosto jednostavno, iskrenije. Ne želin ovakav život. Život s ovakvim problemima. S ovolikin strahon. Strah je najgori u ciloj toj priči. A mislija san da san naučija. Razmišljan kako bi volija da me se prepusti u kakvu kozmičku rupu iz koje nema izlaza, u kojoj će mi postavat sve gore i gore, dok odustajanje i prepuštanje strahu ne postane gore nego borba za neki, ipak bolji život od ovog koji živin. Mada, neman ni motivacije. A znan da ona triba doć iznutra. Mada nije da neman želja... Ali otpor je golem, strah je... Ne mogu izreć. Uopće ne mogu izreć. Jednostavno, igradija san svoj sigurni svit sad vamo, u svom selu mi, u kojem mi nigdi nikakva svitla ne smetaju, znan sve di ću sist, kako ću sist, u kafićima di i kako... Ne znan kako više ikad da živin slobodno s ovon bolesti? Problem kad mi svitla smetaju je taj što se more pogoršavat, ako trpin neko svijetlo koje mi smeta. A skoro sve pomalo smeta. Uz to misteriozno nespavanje koje se pojavi tu i tamo, i kojem ni ne znan baš jasan uzrok. Također, problemi sa govoron su dovoljni da mi mrse profesionalne planove. Na životni put su mi stavljene ozbiljne blokade. Bilo kakav izlazak iz rutine mi u kojoj se osjećan sigurno je obilježen sa toliko straha da je to nemoguće. Svaki put je strah preplavljujući. I svaki put se osjećan gotovo potpuno bespomoćno. A istovremeno iman dušu koja teži totalnoj slobodi. Koja ne želi nikakve granice. Kako nać kompromis? Kako nastavit živit život slobodno? Jedino pokušavanje me more do tog dovest. Ništa od cile priče, jer priča je džaba. Uistinu džaba. Jedino plan i konkretna akcija, ili prepuštanje ovoj inerciji kući mi. Nevjerovatno, da se vidin kako postajen na nivou kakvog klošara ili prosjaka...

Trik sa tonjenjem je, što ne dosežeš taj nivo kad je poravnjeno. Barem ja ga ne dosežen. Kolko god da toneš, nema momenta kad prestaje bit loše. Dok god postojiš, ako konflikt gori u tebi, ostaje loše. Možda prestane bit loše kad potpuno odustaneš, cjelin svojin bićen. Možda ih i nije malo što tako odustanu. Stvar sa mnon je što se ja dobrin djelon već osjećan ko gotov slučaj. Kao, malo ja ovo još se trzan, migoljin, a zapravo san odusta i samo neću da to vidin. To more bit i zato jer iman u familiji primjer osobe koja je odustala i živi život samo bivajuć kući i to je to. A more bit i zato što je tako. U prvoj knjizi od Castanede, Don Juan, njegov učitelj, govori o tome kako je strah prvi neprijatelj čovjeka od znanja. Čovjek od znanja je inače zasebna kategorija čovika, i Castaneda je bija na učenju da to postane, morete pročitat u njegovim knjigama ako vas zanima. Don Juan kaže da jednon kad čovika pobjedi strah, ne mere se više nikad oduprit i pobjedit ga. Kad Castaneda pita, može li čovik dugo godina bit pobjeđen i onda se oduprit i ipak pobjedit strah, Don Juan odgovara: U tom slučaju on se još nije prida, nego je samo izgledalo ko da ga je pobjedija strah. Iman osjećaj da se opredjelin da ću se borit, kad bi donija stvarnu unutarnju odluku u tom smjeru, isprofilira šta želin i usmjerija se ka tome, da bi nekako i moga. Moj problem je unutarnji konflikt, dija mene koji želi da odustane, i buni se, čak i ljuti i prigovara, samo što se uopće želin borit za najosnovnije stvari. Stvar dolazi dotle da od straha ne želin ni ustat iz kreveta, jer znan da će dan bit pun toliko stresa. Motivacije neman... Jer mi djeluje da sve što san želija ne mogu, a ne znan uopće šta bi novo. Ditinjasto al eto, kontan da bi najradije otiša u Ljubljanu, zaljubija se u ovu Slovenku i onda da me to motivira da se odselin u Ljubljanu i nađen tamo posa. Magična rješenja, ditinjastog uma, što je najgore i razmatran ih zaozbiljno. Dobro, otić onako, pa šta bude bude, je normala... Valjda ću nešto već od svega toga isprofilirat... Neman motivacije, jer jednostavno ne znan kako da živin ovaj novi život koji je prida mnon osvanija. Uopće ne znan, i ne vidin kako da pronađen u njemu sriću. Moran napravit prvi dobar plan i u akciju. Druge nema. Samo što... Draže mi je ne radit ništa. Pizda san, jebiga, i ne pada mi teško da odustanen samo po sebi. Samo da kratko traje, da znan da tipa iman još tri godine života, baš bi lipo prispava sve te godine. Ovako... Valjda ću u međuvremenu doć do sebe i prizvat se u realan svit. Drugin riječima, nadan se da ću odrast. Nek ovaj blog bude dnevnik mog odrastanja, ili pak spomenik mom odustajanju. Nešto od tog dvoje je.



21.03.2017.

To

Mrzin, mrzin, mrzin kad mi strah prekine neki osjećaj. A sad mi tako bi, slušan Trag u beskraju od Olivera, i u momenat mi krenu predobar osjećaj, onako, meditativan ajmo reć, teško za objasnit, i odma ga strah prisiče. Strah da ako se prepustin da će mi se počet mantat i da opet neću moć spavat od toga. Ne mere čovik ni u pjesmi uživat jebote, pa di to još planetu ima, da mi je znat, ima li iko na planetu još taj problem da od straha se ne mere prepuštat trenucima koji su možda i najlipši u životu. Da bukvalno ko protoavionac, ko raketa se lansira i presječe mi osjećaje i film, i ostanen ko posran, a taman se počeja super osjećat... Eh, da mi je se otpetljat iz ove klopke...

Pisaću, mada mi se ni ne piše... Od svih ovih belaja što me vrte u krug ko budalu, ne znan šta je najgore. Zasad mi se čini da je nespavanje najgore. Fakat, kad tjedan dana skoro nikako ne spavaš za kurac si, al doslovno, ni do čeg ti u životu nije. Nakon toga slijedi ovaj strah. Da ne mogu opušteno poslušat pjesmu, pročitat poeziju, od straha. Počeja san čitat Sto godina samoće i samo ostavija, jer vidin da neću moć od grča. Toliko je jak, jer je toliko realan. Nedavno san ima momenat kad san jasno vidija da moj strah nije stvarnost. On je strah, on je u meni. Međutim, moja nesanica jeste stvarna. Moj nistagmus jest stvarana, i kad dugo trpin svjetla koja mi smetaju on se more pogoršavat, potencijalno dotle da dođen do tog da ne mogu ni pričat ni vidit skoro nikako. Strah nije stvaran, ali bolest koju iman jest. Lako bi se nosija sa strahon koji nije toliko fiksiran na ovo na šta jest kod mene... Bukvalno se u par navrata dnevno osjećan ko da se borin za goli život... Lega vcrs malo bezze, odmorit na balkonu, slušat žabe, ptice, i čim se počnen prepuštat odma proradi isti strah. Kad bi nekako moga prihvatit da bude šta god triba bit, možda bi bilo lakše. Možda bi se lakše nosija sa svime ovime... Opet, nel moguće baš sve u životu fakat prihvatit? I ostat sritan u sebi, unatoč svemu.

Danas san u jednon momentu potpuno iskreno konta kako bi najradije da se ubijen. Msm, ne triba se niko alarmirat, neću, ne planiran, ali ovo stanje je toliko loše i toliko bijedno se čovik osjeća izgažen svim ovim, da prosto ne znan šta bi. A da ne kažen šta ću ako se nesanica nastavi, sinoć san malo odspava, fala svemu što postoji, al nema nikakve garancije da ću i večeras. Gura me ovo do ruba. Fakat, pitanje je, čemu ovakav život kakav ja živin? Prosto ne znan što da ga živin, neman volje, neman želje za životom u ovom stanju nikakve. Mogu jedino napamet se probat borit, isplanirat koje bi promjene moga napravit i ić za njima, pa možda se nešto promine. Ništa se neće prominit ako ja to ne prominen. Al ovi svakodnevni strahovi, i to što ne mogu opušteno uživat u vlastitim mislima i osjećajima... To mi je za izist se ciloga, živ bi se izija. Iskreno bi radije da me zapale i poliju cilog kiselinon, da osjećan kako mi tijelo izgara čitavo, dok same kosti ne popucaju i istope se, nego ovo trpija šta me je trpit svakodnevno. Prosto ne vidin zašto. Osim što me neka energija u meni gura i ne pita se zašto, valjda volja za životom, čista, sama po sebi. Još uvik je iman, samo kad sagledan kakav mi je život trenutno, nije mi ni drago što iman volju za njega.

Od opcija... Iman trenutno da učin od kuće i izlazin na ispite. Da gleda bi li moga iskemijat kakav posa u Sa, pa se vratit gori, il da pokušan se vratit pisanju za neke portale, sad kako mogu na laptop nekoliko sati dnevno. Možda bi se moga probat vratit i drugin stvarima koje san radija... Al sve je to toliko stresno, ispunjeno s toliko straha da bi najradije taj cili zalogaj s mržnjon pljunija iz usta. Ravno na pod. Ali mora se naprid, kako tako. Ima i ova jedna Slovenka koja me zove da dođen u Ljubljanu... Sviđa joj se moja poezija, a već san se bija zbarija s njon u Sarajevu, ima godinu i nešto... Msm neman pojma u kojim je šemama, al me nešto mami ideja da se zbarin s njon... Pa san razmišlja o tome da bi moga otić do nje u Ljubljanu, da se vidimo prosto, pa ak šta bu bu. U Bledu ima lik, odnosno grupa ljudi koji rade terapije reikijem... Iman preporuku od psihologinje mi za tog lika, kaže pomoga je njenoj sestri s nekim problemima. Pa razmišljan da možda to dvoje iskombiniran. Nije da nešto previše virujen u to, kad skontan i nekako mi djeluje glupo da samo tako neko meni otkloni moje probleme... Al eto, nean pojma. Odlučiću već nešto. Samo mi nije jasno što me ovaj planet više ne dotuče, kad me već muči vliko mater mu... da ne reknen. :D

20.03.2017.

Krugovi

Šetan neki dan i gledan, dica (ajmo reć) se vraćaju iz srednje škole... U njoj ih uče o tome kako je Bosna stara hrvatska zemlja i kako su zapravo Bošnjaci, Hrvati koji su prišli na islam... Generacije odrastaju usvajajuć uvjerenja koja su par budala izvukle iz konteksta i ukalupile kako njima odgovara. Na zidu kraj igrališta je ispisan grafit o učlanjenu u Hajduk u kojem je slovo U napisano sa onim karakterističnim proširenjem pri rubovima... Ustaško U, ako neko ne konta. Na sve zločine koje su činili 'naši' se zaboravlja ili pak su to samo 'komunističke', 'srpske' podvale, itd, itd. Na fakultetu mi prolaze generacije i generacije i generacije studenata... Iz povijesti uče o zlim katolicima koji su u Bosni ugnjetavali Bogumile, i onda su došli anđeli osmanlije (koji su porezom diskriminirali sve nemuslimane, a praktično nisu priznavali ni jednu religiju osim islama, židovstva i kršćanstva...) I onda su u tom 'tolerantnom i miroljubivom i multikulturalnom' ambijentu Bogumili koji su godinama odbijali katoličanstvo se svi odjednom prosvitlili i prišli dobrovoljno na islam. Niko, ili baar skoro niko ne vidi manjak logike u datom. Uči se o zlim Srbima i Hrvatima koji su genetski zločinci, o tome kako su zaapravo sve u BiH Bošnjaci i tako, i opet niko, ili skoro niko ne vidi u tome išta sporno ili nelogično... U Srbiji psihopata koji je sudjelova u opsadi Sarajeva i koji je tražija da se ulica u Bg nazove po zločincu osuđenom za genocid se kandidira za predsjednika i time stiče totalnu kontrolu nad državom... Na cesti kojon šetan je neki dan neko izbacija dvi velike crne vriće pune smeća. Na sri ceste. Također uz prolitnje cviće izniklo je i par busenova opušaka koje je valjda teško prosut igdi sem drito kroz prozor na put. I onda ljudi kažu da nam je loše. Pa, kakvi smo, i dobro nam je. Samo je čudo što zemlji više jednom ne dojadimo pa da nas strese sa sebe, ko kakva životinja buhe. Al onda kontan, buhe su žilave, ne daju se lako strest.

19.03.2017.

Miris

Miris... Miriše, izbija iz svakog kutka mene. Vidi se u tananom umoru u kutcima mojih zjenica. Izvire iz moje raskopčane duše u obliku tužbalica, ispjevanih epitafa, elegija koje odišu na miris moje psihe. Miris odustajanja. Osjetin ga u kutcima sebe kad hodan, kad gledan nebo, kad hodan i pravin krugove moleći sebe da ipak, da ipak ne odustanen. Ossjećan ga u plesu moje duše, taj ogavni, odvratni izgled prezira vrijedan i mržnje zaslužan. Osjećan ga u strahu, u svakom strahu, svakom od tisuća i tisuća malih demona koje san pravija ko igračke, da bi in udahnija život i da bi se prometnile u gorostase koji haraju mojim umom. Osjećan ga, osjećan, to je on. Osjeća san ga i prije dok san mislija da nisan ko oni. Ko oni, svi ti ljudi, svi ti ljudi što nemaju ideje, što nemaju strasti, što pristaju na osrednjost, na prosjek. Da bi vidija da je život izvan sredine, odskakanja ili spuštanja ispod sredine. Da je život izvan ideje. Zanosno su mi usne zborile, srce igralo, noge kročile. Osjećan ga. Osjećan ga u neprospavanin noćima. U ulegnutosti duše koja se predaje inerciji. Slatki miris poraza. Pjesme o komforu i sigurnosti i svitu bez soka ali i bez rizika... Jer prihvaćen je gubitak svega, pa se nema šta izgubit, jer od svega se je već odustalo. Mirišen ga u sebi, svaki dan, i prkosin mu, prkosin, ipak, na bliceve iman osjećaj da san izvan njega. Da je to samo miris, prosto miris - stvari mirišu. I to je to, nema potrebe da se o tome dulji. Pa ipak, da li ostat, u tom mirisu, dok postaje gušći i gušći, a ja ga sve manje i sve manje svjestan, jer postajen u njega sve utopljeniji i utopljeniji... Jer postaje moja baza, moja svakodnevica, moje misli, moje ruke i noge, moji uzdasi, moji vapaji, moja mržnja i ljutnja, moje ludilo, dal da pustin da pusti svoje dimne valove u moje snove, i okači mi ih na zid, otkinute od mog tijela, krvave i mesnate, dok se cide na mom zidu, da ih cilu jednu vječnost, jedan život, jedan hod, jedan svit, jedan planet, jednu radost... Da ih cilu jednu radost oplakujen?

Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka.
I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.

I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.

Dobriša Cesarić - (Dugo vremena bijaše moja najdraža pjesma, dok nisan ni sanja zapravo, zašto)

18.03.2017.

T.

Gleda san tvoje tijelo... Prstima ti prilazija priko kože. Lagano, nježno. Upijajuć te, tvoje disanje, tvoje otkucaje srca... Mirišuć te, gledajuć tvoje tijelo, tako nježno, tako puno ljepote, tako životinjsko. Gleda san slojeve mesa ispod tvoje kože i gleda san ti dušu. Oči su mi bile suzne, suzne, suzne od lipote. Uvukla si se u mene neprimjetno, gledajuć te, postaja san ti ogledalo, i ti moje, i boje su nam se miješale, vrteć struju boja u krug od nekoliko metara od nas. Pitan se, di je sam centar tog prostora koji činimo, koji jesmo? Di mu je točan kraj...

Navečer, sunce je zalazilo crveno, krvavo crveno, mada je nijansa polako postajal nježnija ružičasta, i polako prožimala sav prostor. Sjećajuć se na svoje grčeve, svoje trzaje, na sve plinove, tekućine i krute stvari koje struje iz mog tijela, pita san se, kako i čemu, kako da te gledan, a da ti istovremeno vidiš i mene? Šta ćeš kad me vidiš? A ipak, nemoguće je da me ne vidiš. Sakrit se more jedino od sebe, i ni od kog drugog. A i ti, kurvin sin, kad tad se pronađeš.

Tvoje usne prelazile su mojim prsima, polako, priko vrata, dolazeć do usana. Tvoje tijelo djelovalo je tako meko, tako polako, da je gotovo pa svetogrđe bilo da ga tako golog i lipog prikrijen plahton. Ipak, ušli smo pod plahtu i sakrili se od vanjskog svita, zatvarajuć se u jedan svit u kojem smo samo mi. Zatvarajuć se u svit iza naših očiju. I tako, vraćajuć se unazad otkrili smo, da smo još uvik dica, i ja san bija dite, ali dite, sa starijin i tužnin očima, sa pogledon punin tuge i dobrote, i stida, stida, jer me je za razliku od tebe, tako strah...

A ti si si se stidila, i krila, kao dite koje još ne zna ni samo sebe, jer si se bojala da te je strah, strah više nego što od mene more ostat sakriveno.

Again

17.03.2017.

Ja

Već tjedan dana loše spavan. Dešavalo mi se i prije i činilo mi se da ima veze s meditacijom, da mi nekako mozak ne reagira dobro na emocije i stanja u koja uđe. Malo delikatna stvar u toj priči jer ja jako često dolazim u slična stanja normalno ovako, razmišljajuć, promatrajuć stvari, dešavaju mi se ti momenti koji su meditativni, ajmoo ih tako nazvat. Pogotovo kad slušan muziku il pišen poeziju (a često je oboje istovremeno). I onda od straha da neću spavat se sav zgrčin i bukvalno impluls u meni prekida i siječe emocije i misli koje pomislin da bi se zaštitija od tog, jer ih doživljavan ko nešto što mi more pogoršat sstanje. Primjetija san i da mi tad oči više rade nistagmoidne pokrete, tako da ima neko uporište u tome, al jebiga, žiot u kojem nemaš slobodu da misliš šta ti se misli il osjećaš šta ti se osjeća i nije život.... Zakomplicira san, i još to dodatno pojačavan pisanjen, to mi je jedan od mehanizama kojin si olakšavan strah i sav stres koji me praati oko ovog stanja. Mada san doša do točke kad mislin da je vrime da s tin prestanen... S ulaženjen i u kakvu dubiozu i to oslanjanje na druge i nadu da ću kroz razgovor il pričanje, pisanje, razrješit nešto. Možda se stvar rješava tako što odlučiš i prestaneš s pričom.

Postoje tu i neka dublja pitanja. Poput onog jel priroda stvari dobra il loša? Jel potpuno ovisi od naše perspektive? Jel istina da se moreš možda oslonit na sebe, na ono nešto u sebi ili neku višu, dublju silu i fakat znat da će sve bit dobro. Oće li na kraju sve bit dobro? Da li je moguće da kolko god da bude loše, opet bude dobro? Je li neminovno da loše faze prođu, ili moremo u njima zaglavit beskonačno? Instinkt mi kaže da ništa nije beskonačno. Mada predavanje svojim slabostima izgleda kao da traje vječno, pa makar trajalo i samo jedan dan. Osjećaj je ko vječnost. Gledan dobar video danas, predavanje, thanks to Loliti ovdje, jer san priko njenog linka naletija na lika, o tome kako su psiha i tijelo zapravo jedno, i kako nema odvojenosti ni segmentiranja... Znači, ako iman tjelesne probleme, rezultat su krivog djelovanja moje psihe... I mijenjanjem sebe mogu mijenjat i njih. Ili pak živit s njima. Palo mi je napamet i neku večer da mi bolest more bit učiteljica. Mada teško je to tako gledat kad tjedan dana loše spavaš i imaš hrpu smetnji... Ili se ipak more. Možda da san izabra tišinu umisto ovog monologa, možda bi i naučija... Iman osjećaj da me život uči da iman samo sebe i da svoje probleme mogu rješit jedino ja. Da nema druge, ni drugih, mada jasno, mogu bit tu kao pomoć i podrška. Lekcija koju ne učin... Al naučiću već kad tad, moraću. :)

16.03.2017.

New ageri i Scijentisti

Ima jedna tema o kojoj se nakanjivan pisat ima nekoliko... Rasijan san jer već nekoliko dana loše spavan, pa ne znan koliko ću uspit bit koherentan, al et. U životu naletiš na razne ljude, i, mada je svak individua za se, mogu se svrstat neke grupacije. Tako neke grupacije moš svrstat u neke malo veće spektrove, a kako naš analitički um voli vidit stvari u dualnostima, možemo stvorit i neke krajnosti. Te krajnosti, jasno, odgovaraju jednom logičkom kontekstu koji se razmatra. One krajnosti koje me zanimaju u ovom postu su ove dvi: New age zanesenjaci i Scijentisti - većinom ateisti i agnostici. U dosta san situacija se nalazija u raspravama sa nekin koga bi moga svrstat u neke od ove dvi grupe, u budući da je tih ljudi u današnje vrime dosta, ima smisla da se osvrnen i danen općenitiji komentar na (po meni) netočne stavove i svjetonazore tih ljudi. Prvo prvi!

Prvo da kažen da je New age svjetonazor sam po sebi i ok do neke mjere, to je produkt našeg vrimena, spajanje i miješanje istoka i zapada (ili sjevera i juga :) ), i dosta dobrih stvari se da nać na New Age sajtovima, i uz to, jako puno ljudi ima neke stavove koji su zapravo dio New Agea, npr ako misliš da trebaš bit pozitivan i da ako pozitivno razmišljaš, privlačiš to u svoj život, i obratno za negativno razmišljanje, to je New Age. Tako da, dosta toga u New Age-u je ok, osim nekih major rupa i šupljih priča koje se tu vrte. Prvo je površnost. Npr, mislit da je za promjenit svoj život dovoljno zamišljat sebe kako ostvaruješ svoje ciljeve, govorit sebi da se voliš, dok se gledaš u ogledalo i slično, je notorna glupost. Jasno da je za promjenu svog života nužno i promijenit misli, ali ovakav pristup zanemaruje dublje razloge zbog kojih uopće imamo misli koje imamo. Stvarna i ozbiljna promjena proizlazi iz iskustva koje proživljava cijela ličnost u kojoj su misli samo dio, i često posljedica a ne uzrok problema. Također, ono šta je puno bitnije od zamišljanja i govorenja afirmacija su tri stvari: Trud, trud i trud. I ispravna svijest o sebi i problemima koje imaš. Još jedna česta zabluda koju čuješ kod New Age ljudi je da je problem naše percepcije naš 'racio', 'um', 'ego', kako oni to već vole nazivat, koji nas navodi na krivi put a zapravo mi samo trebamo zanemarit racio i bit prirodni i time ćemo postić sriću, prosvitljenje, itd. To je opet, notorna glupost. Mi, ko razumna bića, ne bi uopće mogli postojat bez racija, bili bi mentalno zaostali, a prosvjetljenje, šta god kome značija taj proces, se također vršii raciom, ili točnije, dešava se kroz racio, između ostalog. Također, ko individue nužno imamo ego, i tu imamo paradoks, da oni raciom tvrde kako nam ne treba racio i egom da nam ne triba ego. Dakle, kontradiktornost i apsurd. S tim da i pri ovom slučaju oni su uboli dio problema, jer ljudi i imaju problem sa egom i raciom, ali međutim, otišli su u smišno rješenje, negirat uopće racio i ego. Pravo rješenj i pravi problem nije korištenje ili ne korištenje racia i ega, nego ispravno ili neispravno korištenje istih. Uz ovo sve bi triba dodat da ova grupa ljudi ima kroničnu nekritičnost prema stvarima koje čitaju, pa će povirovat u svaku glupost bez provjere i također, ne trude se da im stavovi imaju ikakav ozbiljan, ako je nužno i znanstveni temelj.

Druga grupa ljudi su scijentisti. Scijentizam ukratko znači: Dogmatično vjerovanje u sve mainstream teorije u znanosti, i jednako dogmatično odbacivanje sveg znanja koje ne spada u tu kategoriju bilo da dolazi iz same znanosti ili izvan znanosti. Scijentisti su često ateisti i agnostici koji se busaju u prsa kako nemaju svoju religiju i napadaju sve što ima neke veze sa religijom ili duhovnosti, a u stvarnosti, oni su dogmatični vjernici jednako kao kakvi vjerski fanatici. Scijentisti su uglavnom vezani za trenutnu mainstream znanstvenu paradigmu koja fetišizira materiju, vidljivu i opipljivu, pa tako odbijaju vidit da postoje ikakve granice toj paradigmi. Neki stavovi su čak i općeprihvaćeni, mada nikad nisu dokazani, za primjer možemo uzet stav da genetika uzrokuje psihičke bolesti. Ova tvrdnja nije nikad, al ama baš nikad dokazana. Naravno, neke stvari jesu genetski uvjetovane, ali problem sa scijentistima je taj što oni fetišiziraju genetiku, jer jedino njoj mogu pribjeć kao nečem opipljivom, i onda genetikom objašnjavaju stvari koje s njom nemaju veze. Scijentisti će također i sasvim znanstvene stvari odbit kao neznanstvene, na sličan način kao što su davnašnji dogmatici odbacili zemlju kao kuglu (tj elipsu jel), zemlju koja se vrti oko sunca, itd, kriterij je jedino - uklapa li se to u njiove stavove. Tako recimo u znanosti postoje teorije koje su doslovno šikanirane, takva je recimo Teorija inteligentnog dizajna, ili eksperimenti kojima se dokazuje telepatija npr. Telepatiju samu već zvuči suludo spominjat u znanstvenom kontekstu, i to ni zbog čega već zbog sveprisutnog scijentizma, jer telepatija je još davno znanstveno proučavana i dokazana. J.B. Rhine je provodio eksperimente u kojima bi učesnici pogađali redom špil od 25 karata. Provođeni su tako da bi unaprid govorili svih 25 karata što misle da će bit, i onda bi se mehanički, slučajnim odabirom izbacilo 25 karata. Eksperimenti su rađeni statističkom metodom gdje se mjerila vjerovatnost da se pri pogađanju radi, odnosno ne radi o telepatiji. Došlo je do rezultata među kojima je jedan učesnik ima vjerovatnost od 1 naspram 1.298,023,223,876,953,125. da se pri navedenom slučaju ne radi o telepatiji. Znači toliko je malo vjerovatno da telepatija pri tom slučaju ne postoji. Također, fenomen sinkroniciteta među koji spada i telepatija, je proučava jedan od tri najznačajnija psihologa ikad, Carl Gustav Jung. I sam je nebrojeno puta nailazija na telepatiju kao fenomen, pri liječenju svojih pacijenata. Za temu sinkroniciteta je najbolje pročitat djela C.G. Junga, prvenstveno knjigu: Život i duh. Između ostalog postoje primjeri osobe koja sanja smrt prijatelja i sazna da je ovaj te noći ubijen, itd, ima obilno puno materijala, a ako iskreno propitamo ljude oko nas a i same sebe, sigurno ćemo naić na telepatiju ko jedno gotovo pa uobičajeno iskustvo. Ipak, kod scijentista pri samom spomenu telepatije nailazimo na podsmjeh, mada je ko što spomenuh, jedan od tri najvažnija naučnika u psihologiji ustvrdija fenomen sinkroniciteta, a knjigu o njemu je izda sa Paulijem, fizičarem koji je dobitnik Nobelove nagrade. I onda će neko na reć da su te tvrdnje neznanstvene! Šta sve ljudski mozak može, čudo jedno. :) Također, onoliko koliko New ageri znaju ubacit gluposti kao neku duhovnost, tako scijentisti imaju podsmjeh na sve u vezi duhovnosti, poput recimo, čudesnih iscjeljenja i izlječenja, kojih ima na tisuće ako ne i na stotine tisuća. Ako nekoga zanima evo samo jedan primjer, izguglajte Anitu Moorjani, ima Na rubu znanosti cila emisija s njon, i poslušajte kako je medicinski neobjašnjivo izličila rak nakon što je imala 'Near death experience', koji je za nju bija pravi duhovni preporod. Također, ikakva ideja na postojanje duše, čakri itd, je smiješna scijentistima, mada se te stvari tisućljećima zapravo, proučavaju, samo drugim oblikom znanja.

Eto, toliko za ovaj post o ovim dvima grupama ljudi! Nadan se da ne spadate ni u jednu, ili ako jeste, da ćete razmislit o ovde iznesenom i sami istražit bolje stvarnost oko nas. :)

15.03.2017.

Dodir (kontakt)

I dok ruke budu pjevale
I dok smjene oblaka,
Propuste svoje tanane niti priko naših usana
Dok se oči ne nagledaju
Sunaca
Kako ih kao Bogovi noći
Dvi žene iznose na rukama
I dok vatre
Što ih oči diteta nose u noćima
I dok vatre, što gore
U očima pustinjskih lisica
U očima mačaka, orlova
U vrletnim visinama
Dok se dlanovi
Ne zasite dodira kamena
Stopala asvalta
Dok se uzdasi, rastvoreni, prid sviton koji mami
Ne umire
Kao zategnuta žica gitare
Polako se smiriva i smiriva
Prije novog udarca
Dok zvizde ne odluče da prešute svoj sjaj
Dok crne rupe u našim trbusima
Ne prestanu usisavat prostor izvan nas
Probavljat ga, nosit, izdisat
Do tada
Ćemo
Kao tek rođeni, kao goli
Prid istinom u dušama
Prid sviton, prid suncem, prid šumom
Koji tek zalaze prid našim očima
(I sve je tu našim očima
i sve je nama
i sve je našim usnama
i sve je našem nosu
našim nogama)

Gledaš me, ravno, prozirno dok
moja duša, pleše kao zora
dok zavodi jutro
I tišina nam pada na obraze
Kao izdisaj cigare iz tvojih usana
Na unutrašnjost moje vilice
U daljini je škripa motora, trk djece
lavež pasa
Sunce zalazi prid našim očima
(Oči, oči
sklopite se još jedan put
zaplačite još jedan put
prije nego se ponovo otvorite
i sjetite me se)

14.03.2017.

Život

Nekako se u meni rađa volja. Potajno, potajno se motlja u kutcima mog bića, tu i tamo zauzme cilu masu koju iman. Ipak, neću trčat prid rudu ni izuvat se prije gaza, jer još uvik sanjarin o životu i opciju da ga fakat živin boreć se samo razmatran. Ali nekako se stvari kolaju u tom smjeru. Triba probit granicu i suočit se sa strahon. Suočit se i prvo gurnit glavu tamo di ti je najmrže, i progurat to. Možda je to lekcija koju me život uči. To je, tačnije gledano, svačija lekcija. Mada, i dalje me svako potencijalno pogoršanje mog zdravstvenog stanja, i svaki simptom koji se pojavi, obara s nogu i baca u očaj. Možda je moja lekcija i da se naučin borit s tim šta god bilo, i kolko god teško da bilo. Je li moguće da se čovik toliko trzne i drzne da ga više ništa ne obara s nogu, kolko god da teško bilo? Opet, svi imamo breaking point... Je li iluzija i sanjarenje mislit da je to stanje moguće postić? Valjda mi na ovo more odgovorit jedino život. Tako, sanjarin o tome da ću se borit i djelon se pripreman na to da se borin, sve to, boreć se sa porivon da se ne borin. Nego da odustanen. A odustajanje je iluzija. Najveća iluzija od sviju. Možda je od nje jedino veća ona iluzija da si siguran, iluzija koju si nekad umislimo. I tako, razmišljan o borbi i svemu... I kad se stvar stavi ono, čisto na čisto, život je sranje. Bar je moj trenutno. A istovremeno i nije sranje, u momentima u kojima nije, u momentima kad danas npr šetan s ćukon po okolnon mi brežuljku, kad neku večer slušan muziku i gledan kako mi se svijest prostorno širi i kako osjećan sebe u sebi. Možda ga uspijen dotrat dotle da postane manje sranje, možda nekad okrenen neku drugu priču, al jebat ga i realno stavi na čistac sa čim se moran nosit, a također i s čim se sve raznorazni drugi ljudi moraju nosit, teško je reć da je život nešto fino. Mada nas opet nešto goni da ga živimo.



Vuče me misao da je sreća dostižna. U pozadini, ovojnici moje svijesti, igra nada da je i apsolutna sreća dostužna. Kad kažen apsolutna, mislin na sriću koju jednon kad je postigneš nikakve mijene neće odnit, mislin na sriću o kojoj pričaju prosvjetljeni ljudi i mistici, sriću ko nusproizvod čistog bivanja. Drugi dio mene gleda na tu sriću sa ciničnim osmjehom i spremnon psovkon kojeg sočnog sveca ili samog života, ili momenta kad san rođen, začet, prvi put punija na zemlju i prodisa i tako. U ljutnji najčešće sujen sam sebe. Barem, da ništa, san svjestan da san sam sebi kriv za svoje probleme, i odgovoran za njih, a ne neke više sile. Iako, i sa tim znanjem, život nije posta manje usran. Moran se maknit, negdi, di god. Trenutno razmatran traženje posla u Ljubuškom, traženje posla u Sarajevu, zadavanje u fakultet u Sarajevu i pričanje sa svojima da me financiraju da živin gori dok ne završin ovu godinu i po što mi je ostala. I uz sve to, uz sve to, triba kontat di će mi sve koja svitla smetat, oće li me mučit nesanica zbog vrtoglavice i oće li me to oborit, isisat mi svu energiju, šta i kako ću poslje i di sa životon, i što uopće da ga živin... Retorička pitanja. Iskucana vamo, a ja ću opet sam, u svom tijelu, leć spavat, ko i svi vi, i svi mi, i prid san će nan oči još pokoji put pogledat ovaj čudesni, šareni, puni i turobni i mučni svit kojeg svi djelimo. P.S. Nešto guglan po internetu tečajeve reikija... Ko će znat, možda mognen ostvarit samoiscjeljenje, i naučin općenito sam sebe ličit (liječit), pa time i otkrijen nešto golemo i nešto zbog čega će sve ovo bit vridno nešto. Šta bilo da bilo, život mi je to donija, i ovo je život. Pa, živili! (pijen gutljaj karlovačke)

13.03.2017.

Kolo

Nisan dugo bija na blogu... Iman poriv da pišen mada i neman šta reć i djelu mene se ništa prosto ne govori, dobro mi je, a to dobro trenutno i nije baš izrazivo riječima. Ipak iman osjećaj da bi nekako bilo korisno reć par stvari. Nije me bilo vamo par miseci, sranja s očima su razlog. Dobija san dijagnozu, sad kad su oči već počele same letat livo desno, znaju da je nistagmus, mada je to samo radna dijagnoza jer je nistagmus simptom od raznih mogućih poremećaja. More bit u pitanju mozak, oči, il unutarnje uho. Sve se nešto čini da je mozak. A ja pišen o ovome mada mi se ni ne piše. Možda mi se uopće ne piše, al navika, rutina. Večeras san šeta oko kuće i skonta da je najodgovornija odluka za uradit otić leć. Ipak nešto me je kopkalo pa san ipak odlučija uzet dozu ulja od konoplje (pomaže mi) i sist za laptop. Ostala mi je danas želja da bacin laganu masturdrkicu, pa san je i udupla i bacija dvi. I sluša ovaj Aldebaran, vrh pjesma, sinoć san ima pravo putovanje duše slušajuć ga. Puno vrimena je prošlo, puno raznih stvari. Prida mnom su raskrsnice al nisu mi doba da ih previše analiziran. Osjećan da možda i iman snage da se vaćan u koštac sa životon i usudiću se to napisat unatoč strahu da ću to pokvarit kad to napišen. Jer... Ipak san kukavica. Mogu to slobodno reć, jer jesan. I linčina. I tvrdoglav, i malodušan, i razmažen. Puno mi se više odustaje nego što mi se bori, al vidin čemu me odustajanje vodi pa se ne mogu samo tako prepustit. Možda još čekan da mi život iznese tacnu prida me i da jasno vidin da borba i nije izbor nego neminovnost. Možda i jest izbor, izbor kad ćeš počet, jer kad tad ćeš se morat počet borit pa makar da ne crkneš od gladi, ili da ustaneš iz kreveta ako se već potpuno pustiš ko tikva niz vodu. Više se radi o tome da li voliš učit na lakši il na teži način. Ja san nekako tip za težeg. U međuvremenu san doživija nervni slom (gugla san simptome i više manje to je to), i evo, reka bi da san se oporavija. Moguće je čak i da san zbog nervnog sloma bolji. Ionako ličnost koju san ima, a i sad iman, kurcu ne valja, išla je putem koji je jedino moga odvest u slom, pa nek se je i desilo. Mada u mom slučaju razlog je ipak u tome što san se žestoko pripušija (trave naravno) i uz to napija. Bilo je malo previše, al izvuka san jednu pouku iz toga. U jednoj situaciji, sidili smo, bilo nas je dosta, i po glavi su mi se vrzmali standardni grčevi i panike, o kojima mi se ne detaljiše. I sta san tako, ko na vrzinom kolu (valjda je točan izraz jer i ne znan šta je vrzino kolo zapravo, ono, sem ove metafore), i dok san sta i dok san bija opran strahovima jasno san vidija, sasvim jasno, da je strah potpuno u sadašnjem vrimenu. Uvik se bojimo šta će bit ako, šta će bit s ovim, šta će bit sutra kad oden tamo i tamo, šta će bit s poslom, vezom, životom, uglavnom smo u budućnosti. Ali strah nije u budućnosti, nje ni nema, strah je sada, baš sada. I kad tad i sama tvoja svijest će doć na tu točku, na točku sada, i vidiće da zapravo je sva ta priča nebitna, svi scenariji su nebitni, imaš samo sebe i strah. I svoj izbor čemu ćeš prionit, uz šta ćeš se vezat. Uvik je u sada, i svaki je strah isti, svaki je strah. Postoji samo jedan, i ime mu je strah. To ne znači da triba uvik ić mimo straha, strah je logična emocija. Ako vidiš da ima smisla, poslušaš ga, ali ne moraš prianjat uz njega i poistovjećivat se s njim. Jednostavno ga poslušaš kad procjeniš da je u pravu i nastaviš dalje, sam sa sobom, bez vezanja i hranjenja svog straha, ostaviš ga tu di je i samo ga pustiš. Kako pametno zborin, ko da živin život ko kakav brujo ili zen mudrac, a ne ko polupizda al eto. Imamo svi to u sebi pa i ja. :) Da, zadnjih san miseci čita Kastanjedu i Junga. Preporučam. :)

Po stoti put :)
<


Stariji postovi