Tvornica odbačenih misli

05.12.2016.

Zvjezdana noć

Mnoga su plemena imala zanimljivu percepciju ludosti, neka bi recimo, izabirala osobe koje su doživile psihozu kao vođe, jer su virovali da su oni u dubljem kontaktu s prirodon. More izgledat ludo, ali i ovaj kratki video je zapravo na tom tragu, pokazuje kako je Van Gogh svojim intuitivnim umom, bez poznavanja fizike il matematike zapravo, u periodu svoje psihotične epizode kroz umjetnost izrazija neke od najzanimljivijih koncepata u matematici i fizici. Jung je također pisa o tome kako u periodima psihoza ljudska svijest ima kontakt sa dubljin i neotkrivenim silama u nama. Što znači, u prirodi, jer mi smo priroda. :)

02.12.2016.

Hipsteraj

Čekan momenat kad će sranje u prirodi postat hipsteraj. Svi će tada navalit u šume, parkove, male saksije cvića pored tramvajskih, da se u njih poseru i poslje toga naprave selfi. Guzicu će brisat listom, kamenom ili granom - da bude potpuno prirodno, a oni kreativniji će pak se brisat bačenim listovima papira ili iskorištenim maramicama, da bi ih reciklirali. Selfi će, sa svoje strane, bit pravo malo remek djelo, u isti kadar uvatit govno, materijal kojim je guzica obrisana, sebe sa čitavom bradom ili tetovažom. To bi s vrimenon moglo i prirast u pravi pokret i dobit svoje ime poput 'natural shit-taking' ili 'a right to take a shit'. Parkovi i javne površine će bit pune govana, a elokventniji među seračima će u tome također vidit i dodatnu korist, jer su govna prirodno gnjojivo za travu u gradskim površinama. Umjetničke duše će u svoje malo govno posadit i po neki mali cvit, i sve naravno popratit selfijem. S vrimenon bi to mogla postat i čitava jedna subkultura, moguće i društveni problem, jer će konzervatici, tradicionalisti, vjerski radikali i kojekakvi drugi zadrti članovi društva u njima vidit prijetnju i protivit se njiovom pravu da seru. Budućnost prid nama je stvarno uzbudljiva, ja samo čekan hrabre da urade prvi korak. Evo, predlažen sebe da predvodin prvu grupu javnih serača da se poseremo u veliki park priko puta BBI-a. Molin sve zainteresirane da mi se jave u inboks. Listove, grane ili iskorištene maramice ponesite sa sobom ili ih nađite na licu mista, također moremo i napravit poneki transparent sa porukama poput: 'Svi se imamo pravo posrat', ili 'I govno je priroda.' P.S. Ako ko ima koji sačuvan plakat sa izbora sa likom naših političara nek ga ponese da se njime obrišen.

02.12.2016.

Nisan odavno

29.11.2016.

Multikulturalnost

I zašto je neminovna. Iman ideju oko ovog posta već neko vrime... Iako je pišen na blog servisu jedne države kojoj je ova tema poprilično out, doduše možda ne toliko u Sarajevu, il da buden precizniji na Ilidži :D, al većinom je out. Al svejedno. Dosta se priča o multikulturalnosti, i dosta polemika postoji. Dosta je ljudi koji su protiv multikulturalnosti i smatraju je opasnom, s druge strane, dosta je ljudi kojima je multikulturalnost ideal društva. Međutim, kako tu stvar posmatrat? Pa, samo ću reć jedno: sasvim sigurno ne jednostrano ni jednostavno. Istina je da je multikulturalnost konfliktna, to je točno. Al opet, s druge strane, zajednice koje nisu multikulturalne su u procentu više nacionalističke ili rasističke. Multikulturalnost je lijek, ali ujedno predstavlja i problem, jer je izazov. Procentualno, zasigurno je manje ljudi netolerantno u multikulturalnim sredinama, prosto jer imaju šansu bliže upoznat tog 'drugog'. Tako je to u nekim, koliko toliko normalnim državama, ali s druge strane, postoje situacije koje su obrnute, di baš zbog prisutnosti tog drugog se izražava mržnja prema njemu, jer ga se doživljava ko neprijatelja. O ovome na našim prostorima ne moramo detaljno pričat, a moremo pogledat i primjere Izraela i Palestine, Kurda u Turskoj i slično. Zaključak je ukratko, da multikulturalnost mora podrazumjevat ideale slobode, inače, to je nasilje jednih na drugima. Međutim, današnja Europa se mijenja, dolaze izbjeglice, doseljavaju se Arapi, Afrikanci, ljudi iz istočne Europe na zapad i slično. Taj trend će se u budućnosti vjerovatno nastavit. Postoji nekoliko razloga koji se mogu pouzdano navest kao argument koji multikulturalnosti ide u prilog.

Prvo: čovječanstvo je zapravo, oduvik multikulturalno. Današnje nacije su produkat plemena koja su međusobno ratovala, mrzila se, ubijala se i radila sve ono loše što danas neke nacije rade jedne drugima. Međutim, sve te regionalne podjele u današnjim nacijama su privaziđene, jednom stanovniku Krajine il Zenice more postojat neki animozitet prema recimo, Sarajlijama, ali neće iz tog razloga ni jedan ni drugi se smatrat manje Bošnjacima. Kao ni Dalmatinac i Slavonac zbog međusobnih stereotipa nisu ni jedni ni drugi manje Hrvati, niti stanovnici Južne Srbije i Beograda manje Srbi. Te tenzije postoje, međutim, izgubile su snagu, ali su zato neke nove dobile na snazi, a koih prije nije bilo. Od kad čovječanstvo postoji, zajednice se usložnjavaju i postaju sve veće i veće, i samim time kulturološki šarolikije. Međutim, mi smo danas na pola puta, ili pak malo priko pola puta. Koliko toliko smo ujedinjeni u veće grupe koje funkcioniraju ok, ali i dalje postoji animozitet između tih većih grupa. Ali ipak, ko more reć da se isto kao što se plemena od prije stotina godina danas savršeno slažu, isto tako današnje nacije neće u budućnosti savršeno slagat kao stanovnici Ujedinjene Planete Zemlje. Drugim rječima, prosto kao ljudi? Zanimljivo je zapravo, kako se tribamo potpuno ujedinit i upoznat da bi prihvatili taj identitet: ljudi, do tada smo članovi ovog il onog plemena, ove ili one nacije itd. Činjenica jeste, kulture su se mišale uvik, i da se nisu mišale, ne bi bilo ničega od napretka koji danas imamo. Danas se smatra, barem postoji teorija, da i je i sama ljudska vrsta, mi, homo sapiensi, produkat miješanja raznih predljudi, i da je upravo ta šarolikost gena i uvjetno rečeno 'kultura' (možda protokultura recimo), a moremo reć i vrsta ili podvrsta, uglavnom, smatra se da je ta šarolikost odgovorna za ljudsku kreativnost i velik raspon mogućnosti koje imamo.

Od ranih dana kulture su u kontaktu i postignuća jedne grupe ljudi, kroz komunikaciju sa drugima, se šire i znanje se tako širi. Danas je to jasnije nego ikad, jer živimo u eri informacija, i moremo vidit da zapravo, i ako se potpuno zatvorimo u svoje nacije, ne meremo zaustavit protok informacija koji sam već utiče na našu kultura. Moremo se zapitat, kao građani praktično cilog svita, koliko zapravo gledanjem Holivudskih filmova postajemo Amerikanci? Također, koliko čitanjem Orhana Pamuka postajemo Turci, Murakamija Japanci, gledanjem Anime-a Japanci i Koreanci, itd. Koliko današnjih zapadjaka prosto zbog čitanja stvari na internetu, recimo, viruje u reinkarnaciju? Ja prvi spadan u tu grupu. Čak i da se potpuno zatvorimo, ne meremo zaustavit informacije, i zapravo, miješanje kultura je neminovno, prvenstveno jer: Mi to želimo. Sviđa nam se to. I ima itekako puno razloga da nam se to sviđa, jer nas to razvija, obogaćuje, daje nam veći raspon izbora, postajemo šarolikija i bolja osoba svakom novom informacijom koju imamo. Također bi se zapravo moglo reć da time imamo šanse da budemo evolucijski uspješniji, jer razvijamo inteligenciju i snalažljivost. Al jebo evoluciju, barem Darvinovu brutalno sebičnu verziju te teorije. Druga je stvar to što, u današnjim zemljama na zapadu, barem u većini slučajeva, postoji dosta jaka grupa ljevice koja se ne želi kulturološki zatvarat i želi primat nove imigrante. Ta grupa ljudi stvara unutarnju tenziju koja bilo kakvo zatvaranje čini manje izglednim, i samim time, kulture se fizički lakše mišaju. Ali ono što je bitno svatit je da je to prirodan proces, kulture su se mišale i mišaju se oduvik, i suludo je zapravo mislit da se to neće dešavat u budućnosti. Zato su desničari i konzervativci nazadni, jer su zapravo, protivprirodni.

No, to što se kulture mišaju i što će se mišat ne znači da je to sve jedna fina hipi priča. Kad desničari kažu da je to problematično i da uzrokuje konflikte, u pravu su, to jest problematično i to uzrokuje konflikte. Radi se prosto o tome, da mi nemamo izbora, i da, konflikti zbog drugog i drugačijih su stari koliko smo stari mi kao vrsta, samo se minja oblik intenzitet. Desničari žive u iluziji da se svit more zamrznit, i da se nacija more pritvorit u neku konzervativnu utopiju mira i sigurnosti od 'drugih', koje oni doživljavaju kao prijetnju, većinom ni zbog čega drugog nego zbog svoje zadrtosti. Međutim, takav svit nikad nije postoja i nikad ne mere postojat. On more neko vrime postojat na nekom terenu, ali dugoročno je nemoguć. Između ostlog, današnja Europa gubi stanovništvo zbog pada nataliteta i mora primat imigrante. A Amerika je kompletna izgrađena na imigrantskom radu i stanovništvu, i od njega i danas ovisi. Tako da, kulture će se mišat, nemojte živit u iluziji da neće, i također, konflikti će se dešavat, također, nemojte živit u iluziji da neće. Tim konfliktima triba zapravo, naučit upravljat i nać miran način da se oni rješe. Također, jedan dio ljevice je naivan, jer misle da ssu multikulturalisti, dok međutim, ja mogu postavit pitanje, kako bi se ponašali kad bi npr, Arapi koji se sad doseljavaju, u njiovoj zemlji zatražili pravo na škole na svom jeziku, i kad bi njiova nacija sad tribala postat dvojezična? Ili recimo kad bi zatražili promjene državnog zakona da npr, im se dozvoli poligamija, i slično? Većina bi bila protiv. Tako da, koliko god da se kutlure mišaju i da ljevica to smatra pozitivnim, i većini ljevice također je to pozitivno pod određenim, njihovim uvjetima.

Međutim, to ne mijenja činjenicu da su ljevičari po tom pitanju u pravu, samo prosto, je pokazatelj da su i oni često naivni. Ali u pravu jesu, jer se miješanje kultura ne mere, a ni ne triba zaustavit. Zajednice se uvećavaju i usložnjavaju od kad postoje, i kulture se mišaju, sasvim je logično da će se taj proces nastavit. Jedino što tome more stat u kraj je možda neki golemi rat koji bi napravija apokalipsu i bacija nas unazad tisuće godina, u svit mad maxa recimo, tako nešto. Inače, u bilo kojem drugom scenariju, mi ćemo najvjerovatnije, prije ili poslje, živjeet u Ujedinjenom Čovječanstvu. Pitanje je oće li se to javno tako nazivat, i kad će se nazivat, i kada će ta zajednica dobit politički oblik. Ujedinjeni narodi danas postoje, mada, oni su i dalje 'narodi' ne čovječanstvo, ali zato kapital pokazuje nevjerovatnu mogućnost da bude internacionalan. Svit je međuzavisan, danas ovisimo jedni o drugima više nego ikad prije. Tako da, tribamo prihvatit to šta se dešava, i nosit se sa izazovima, i gledat da svit koji se prid nama stvara bude bolje misto na način da promjene koje će se neminovno desit, dovedu i do veće slobode i pravde, a ne još veće nepravde. A ako se opiremo promjenama, onda ne meremo ništa ni prominit na bolje, nego smo zapravo, slipci koji već danas žive u prošlosti.

28.11.2016.

Borba

U meni se vodi borba, ljuta borba. Svi vi koji me neko vrime čitate to znate, svi ste svjedoci. Jedno ću reć, fala van. Fala van svima, svima koji sa mnon dilite ovaj blog prostor, svima koji volite moje pisanje, svima koji ste od mene nešto naučili i od kojih san ja nešto naučija. Fala van generalno svima koji želite da buden sritan. Stvarno, iskreno, i od srca. Znate već, al ja volin ponavljat xD, da san ja osoba na rubu. Na rubu san. Ne triba dodatno objašnjavat, nikome ko me već neko vrime čita. Ni sam, ni sam ne virujen na kolikom san rubu ja zapravo trenutno. Ovu lošu fazu koju proživljavan, proživljavan toliko intenzivno da je to nestvarno. Jebena je stvar strast, jebena su stvar emocije, intenzivnost, temperament. Bogat sam svime od navedenog. Umjetnik san, strastven san, temperamentan san. Nisan ni zna koliko je to mač sa dvi oštrice. Da san mediokritet, ili da san prosto, običan čovik, jedan prosječan recimo građanin ove zemlje, cila ova stvar bi izgledala drukčije. Nekako bi se pomirija, pomirija sa prosjekon, sa neuspjehon, sa polovičnin životon, sa neostvarenošću profesionalnon, možda i ljubavnon. Ali ne mogu. Ja san osoba koja je na rubu, ove tipke, koje ove ruke kucaju, možda za neko vrime neće niko tipkat. Ja san osoba koju morete sutra vidit u crnoj kronici. Ja san osoba koja more bit doživotna bol svojoj obitelji. Ja san ta osoba. Potpuno san toga svjestan. Nezahvalan ego iman da se s njime nosin, i nezahvalno tijelo. I pored svega toga, još san lin i volin izlike. Moguće da je i ovaj post još samo jedna izlika.

Nego, o borbi. Vodi se borba između snova koje iman, koji su do jučer bili realnost i prihvaćanja situacije kakva je sad sa mnon kao fiksne i trajne i prilagođavanja njoj, odnosno, ono što ja vidin ko prilagođavanje njoj. Vodi se borba između toga da pokušan se kreativno ostvarit, vodit život po svojin talentima. Taj život je uključiva - relativno dobru stand up karijeru, potencijal novinarske i televizijske i pisane varijante. Uključiva je tijelo koje dobro služi, potenciju koja je debelo iznadprosječna u smislu izdržljivosti. Uključiva je jasno profiliranu želju da jednon oden iz ovog regiona vjerovatno u Berlin il London, i da partijan, jeben, nastupan, ganjan političku karijeru, gledan minjat svit i dat svoj dio borbi za bolje sutra, za bolje društvo i generalno, uživanje u bivanju onoga što jesan i u rađenju onoga šta volin. Zbog mojih trenutnih fizičkih problema, sve to izgleda praktično nemoguće. Par prilika koje san ima da pričan Engleski nakon što su mi se desili problemi sa govoron, san primjetija da mi je to dosta teško. Dobro poznajen taj jezik, i sad ga dobro pišen, al pričat mi je otežano i na našem, a ko da je to uduplo kad pričan Engleski. A tek kad bi triba učit neki novi strani jezik. A tih poteškoća prije nije bilo ni na mapi, jer za jezike iman prirodan talenat, ne neki božanstven, al za svoje želje sasvin dovoljan. Također, zbog problema sa mišićima doli, ili da kažen s kurcon, mi se čini da mi seksualne performanse neće bit baš na nekom nivou, a zbog problema sa očima mi se čini ni da se neću baš nešto nauživat partijanja, a bome ni nastupanja. U ovakvom stanju kakvo jest, život mi je osujećen. I to ozbiljno.

Druga varijanta kojoj naginjen, je u svojoj radikalnoj varijanti odlazak u kakav dom za mentalno oboljele, jer dijagnozu ipak iman, ili tako nešto. U blažoj varijanti je to da pronađen nekakav, kakav takav posa u ovom ŽNJ mistu u kojem trenutno živin i odakle san, da se pomirin da mi je sudbina taka da neću dobit ono šta želin, da se nekako naviknen na rutinu i dosadu, da polako s vrimenon utrnen i pustin da ono najlipše u meni vene i da tako živin. To jeste, u ovom svom ŽNJ mistu tako percepiran da bi mi život izgleda, jer ne vidin da bi mi u njem moglo bit ikakve satisfakcije. Sem toga, svjestan san da mi triba promjena. Istraživa san čak i gugla, jel ima di blizu kakav Budistički hram il Yoga retreat, da se neko vrime pridružin nekoj takvoj zajednici, samo da nađen neko iskustvo kroz koje ću se izgradit, koje će mi dat nešto novo, koje će me po mogućnosti koliko toliko opremit za život i dat mi novu perspektivu. Također, iman ideje za neke alternativne terapije koje ću probat, jer ove standardne nisu dale baš puno rezultata. Sem toga, iman i i ideju da se tipa oden eutanazirat u Švicarsku, mada je to prekomplikovano, pa bi tu varijantu bilo bolje odradit vako sam, u kućnoj radinosti, jer davat 4000 eura i prolazit birokraciju samo da ti neko da nekciju koja će te ubit i nije baš puno pametno. Mada, znan da pokušaji suicida često rezultiraju preživljavanjen sa ozbiljnim oštećenjima i to mi se nimalo ne sviđa, a i generalno, ne znan prosto jel mogu to fakat uradit sam, ono, nisan nikad pokuša, al nekako mi djeluje da neman 'what it takes for it'. Da u BiH postoji dozvoljena eutanazija, ja ovo potpuno ozbiljno govorin, ovog bloga, skupa sa mnon, više ne bi bilo. Postoji šansa da bi se recimo na krevetu pridomislija kad bi lega da mi daju nekciju i tako, al ja bi do sad otiša da me se rješi, jer mi je život koji živin apsolutno nesnošljiv.

I s druge strane, recimo, postoji jedna slovenka koja mi se sviđa a s kojon san se već bija pokupija. Pravo je fina, voli moju poeziju, senzibilna je i umjetnica, zove me da dođen u Ljubljanu da recitujen kod njih poeziju. Djeluje mi ko neki tip koji bi mi se moga svidit, za nešto više od prosto seksa. A možda i nije, jebat ga, al ja znan, ja jebeno znan, da prije ovog svog sranja, dileme ne bi bilo, ja bi bija u Ljubljani već i već bi vidija šta će sve bit. I beli san od kad znan za sebe se nosija sa mentalnim sranjima koja su ozbiljna, nikad nisan se pristava borit, nikad nisan stava i odustaja, iša san naprid, pa kako god, mada su mentalne tegobe koje san ima i prije fizičkih ozbiljne, i to niko ko sam nema mentalne probleme ne mere svatit. Kolika je to stalna borba. Ali ovo sad... Ja jednostavno neman motivacije, neman želje. Radije bi da me nema nego da živin s ovin hendikepima. Možda san si cilu situaciju krivo postavija, možda se mogu izličit, možda i sa ovin mogu nać satisfakciju, možda se i sa hendikepom mog ostvarit, možda i neostvaren mogu pronać sriću, možda i moje ŽNJ misto more bit ok, možda se more živit i bit sritan i bez tog da moš jebat dugo ili barem prosječno... Možda, puno možda. Ne znan na koju stranu da pođen. Ne znan čemu da se priklonin od ovoga svega. Za šta da prionen. Doda me lik na blogu koji iman na Engleskom, oće da radi building sa mnon da se izborin i da ostvarin baš svoje snove i ciljeve. Ali ja se pitan, ima li smisla ulagat volju u to? Ima li smisla ulagat dalje snage u te želje, zar nije bolje da ih napustin, kad ionako ne djeluje da ću ih ikad zapravo ostvarit? Je li bolje da jednostavno to sve pustin? A šta mi ostaje ako pustin? Stvarno ne znan. Znan samo, da san tu, i dok san tu, još ću nešto pokušavat, pa ću vidit na šta ću izać.

26.11.2016.

Mi

S kim si takav si je više od samo fraze. Upijaš emocije, ponašanje, perspektivu. Moj najveći problem trenutno je možda što oko sebe neman dovoljno ljudi s kojima mi se stvarno druži. I što me cila situacija minja na gore. Mene. Ja se minjan. Ali dobro, nisan planira u ovom postu kukat. :D Prosto ko zanimljiva primjedba, pričan sa prijateljen mi o jednoj trebi koju on oće barit... I reče on, nije mlada, 4. srednje. I kako to reče meni se učini ono, ma ja, 4 srednje, dobro je to, nije mlada. I samo primjetin kako san zapravo upija njegovu perspektivu. Jer meni je premlada. Bukvalno u komunikaciji, ne samo što intelektualno razminjivamo informacije, nego podsvjesno upijamo komplet perspektivu, sve iz ličnosti od druge osobe. Već san jednon sličnu stvar primjetija kad san tek se vratija kući iz Sa sad ima 8 miseci. Ticalo se Trumpa o kojem su brujali mediji. Prema Trumpu san ima izrazito kritički stav, jedna neofašistička pojava koja je nizašta nego za osudu. I kad san doša kući, samo san par puta primjetija kad gledan tv sa svojima i kad se pojavi nešto o Trumpu, kako doživin ga totalno drukčije, na fazon kao: vidi njega, baš je on zabavan, jest lud. I par puta doživin i nešto kao: svaka mu čast. Prosto mi prođe kroz glavu. I skontan da je to zapravo ono što moji misle o njemu. Tako san još par puta kad bi gleda vijesti bukvalno pomislija misao i naknadno skonta da je to misao mog ćaće, da nema šanse da je moja. Kad čovik osvjesti ovo u jednu ruku to more bit malo, disturbing... Jer se zapitaš, šta san ja? Šta je JA? Koliko god da smo fizički odvojeno biće, psihički smo prosto jedan komad u moru valova, sa mogućnosti da sebe percepiramo kao odvojene, i budemo odvojeni. Ova perspektiva nas ne ostavlja bez kontrole, naprotiv, time što san ja svjestan ovih emocija tek i dobivan stvarnu kontrolu, jer mogu skontat šta je zapravo moje autentično a šta je tuđi uticaj koji mi se ne sviđa, i mogu probirat uticaje od drugih ljudi koje ću u sebi podržavat i hranit i one koje neću. Zapravo bez ove perspektive živimo u iluziji kontrole, iluziji apsolutnog individualizma, i iluziji odvojenosti.

Također, puno san pisa do sad na blogovima o iskustvima direktne telepatije. Napomeniću sad samo neke. Prijatelj mi ima nekoliko je proba Ayahuascu, i reče da su se prilikom ceremonije svi potpuno telepatski povezali u energetski krug, da su svi osjećali jedno drugo potpuno. Npr lik do njega je ima problem sa sinusima, i on je, kad bi se osjetija povezan sa njin, osjeća kako mu je nos pun slina i kako jedva diše. Ja san, prilikon svojih iskustava sa telepatijon ima dosta uzbudljive doživljaje. Prvi put je bilo spontano, napušija san se sa par prijatelja i radili smo vizualizacije povezivanja... Na neki način je imalo sličan efekat, jer npr, cilo vrime san ima osjećaj moran skrenit livo i pišat. A nije mi se pišalo. I ovaj jedan prijatelj mi reče, piša mi se cilo vrime, i skrene livo i popiša se. Nakon toga uopće više nisan ima taj osjećaj. Također smo se potpuno osjećali, povezali baš u krug energije, kad smo došli u mene kući takvi, zatekli sestru budnu u kući, nismo s njon uopće mogli normalno komunicirat. Mene uvatila paranoja oko toga da će nas provalit da smo napušeni, i samo odjednon u svima proradilo neko usijanje... Jedan prijatelj mi reče: Šta je ovo, nekoga od nas ko da jama neko ludilo. Također, telepatiju san iskusija i ciljano, s jednin baš blogeron sa ovog servisa koji više ne piše. Dogovorili smo se telepatski povezat taj dan u ponoć, i ima san vizualizacije, sa ciljen da se otvorin i maksimalno osjetin njegovu energiju. Vizualizacije su bile jake, i poslje kad smo si prepričavali poklapale su se moje i njegove... Stvarno smo telepatski komunicirali. To je bilo u obliku da vizualiziran, to jeste, vidin nas dvojicu di trčimo po livadi, plivamo na jezeru, da smo šamani u šumi i slično, sve sa jako intenzivnin nabojen, osjećajon, sve je bilo potpuno stvarno. Poslje tog iskustva san tri dana bija totalno high, a taj dan san se opipa i bija san sav vruć od usijanja. Vjerovatno jer je puno energije prošlo kroza me. Također, osjećaj je na neki način bija sličan sexu.

Znan još puno iskustava sinkroniciteta, i sličnih situacija. Sve ovo je itekako zanimljivo za proučavat i za zapitat se, šta smo mi zapravo. U principu, šta smo nije ni bitno ako nam je dobro, je li tako? Tako da je ovo itekako zanimljivo. Još šta mi je zanimljivo, je to da je kvantna fizika dokazala da je sve zapravo sačinjeno od praznog prostora... A budizam tvrdi da su sve stvari sačinjene od praznine, i da je pojavni svijet iluzoran. Zanimljive poveznice. Također, znan za situacije jedne osobe kojoj je mama bila u kliničkoj smrti. I ona je oformila grupu ljudi koja je meditirala misleć na ljubičastu boju, jer ljubačasta je boja ozdravljenja. Nakon što joj se mama probudila, ispričala je kako je imala iskustvo di je vidila crninu punu crnih ptica sa malo ljubičaste boje. I kako je vrime išlo, crna boja se povlačila, a ljubičaste je bilo sve više, dok sve nije postalo ljubičasto. Zanimljivo je, a ima vježba za telepatiju ako nekoga zanima. Izvučeš kartu al da ne vidiš koja je. I pokušavaš pogodit koja je, ali ne moraš odma točno kartu, moreš npr pogađat je li pik il tref i tako. Tako se more vježbat. Jednon san ima situacija na ispitu, kad mi je profesor dava pitnja, bija san sav u želji da bude jedno konkretno pitanje koje znan. I od tri pitanja, dva puta me je pita točno ono koje san tija. Također, jučer dok san igra karata sa nećakinjon san par puta ciljano mislima utica prema njon da odigra nešto određeno, i desilo se da odigra. To je već manipulacija, al tu je zajebano, jer tu kako god more bit ono što želiš jer to privlačiš, ako ti privagne i ako si sav u strahu u mislima: joj nemoj da bude to i to, privlačiš baš to da bude. Zanimljivo, za zapitat se ko smo i šta smo, i kako oblikujemo svoju stvarnost svojin mislima, a i kako naše okruženje oblikuje nas.

25.11.2016.

Muzika

I dok bol grči i dok
Otac i majka neba
snuždeno gledaju
kiša pljušti, pada, ne pazi
na životinje koje ne umiju da se sakriju
ne pazi
na vatru koju gasi

I dok borovi padaju
šume bivaju pokidane
mladi od vuka poubijani
I dok suze teku niz lice
zemlja jednako upija
suze od tuge
kao i radosnice

I dok jedna čežnja, čak jedna čežnja!
Biva izbačena, svakim uzdahom
u nebo, u nebo prazno
prazno od svih dodira
i dok
sanjari sanjaju a realisti se hrane cinizmom
noći zalaze i sunca izlaze
svaki dan nova
svaki dan druga
a svaki dan ista

Misec se okrće oko zemlje
zemlja oko sunca
sunce stoji
a ja se okrćen oko svoje ose
baš ko misec
baš ko zemlja
nizašto
nikome
i nigdi

čak ni sebi samom.

24.11.2016.

Sjećanje na život (Ili život u sjećanju)

Koliko mi je danas teško to se opisat ne može... Opisat. Samo mi se mota po glavi jedna, jako dobra mi prijateljica, koju san dugo smatra najboljon prijateljicon, a i ona mene najboljin prijateljen. Samo da odma kažen da odnos nema romantičnu notu, niti seksualnu, niti s moje niti s njene strane. Samo smo bili jako dobri prijatelji, koji su se pronašli u onome šta jesu... Bija san u Sarajevu opet par dana... I... priča mi kako joj je bilo teško kad san se sad kad se sve ovo izdešavalo naglo vratija kući. Kako joj je bija šok. Jučer san se vratija, i u putu kući u busu, osjetija san toliko strahovitno nepodnošljivu emociju da se to izrazit ne more. Samoća. Apsolutna samoća. Nijemost. Potpuna. Ne mogu uopće izrazit tu emociju, tu emociju gubitka, jednog potpunog gubitka svega. A potpuno punu čežnje i užasa, čežnje i užasa i jedne apsolutne ostavljenosti. Riječi tu emociju nikad neće moć dočarat, i to je nešto što vjerovatno niko nego ja sam neće moć razumit. Možda mogne neko, ako osjeti u momentu kad buden opisiva... Možda mogne.

Danas mi se je sve sastavilo, sve. Moj život koji je doša do totalnog sloma sad, već će brzo i godina dana od toga. Svi su me volili. Svi. Bija san osoba koju je bilo gotovo nemoguće ne volit. Nisan siguran da san više ta osoba... U meni srića hlapi i sam ja nestajen. Postajen nešto što, što više nema u sebi živosti, ljubavi, zanosa, lipote. Danas me je samo sastavilo sve. Njoj se je nastavija život. Ona ima nove prijatelje, novu ekipu, jedna veza se je prikinila u međuvremenu, msm, s jednin momkon je prikinila, neka nova šema je došla... Vidili smo se sad kad san bija u Sa, ali između raznih obaveza koje ima. Svima se je nastavija život. Meni nije. Ja stojin, ja još stojin na jebenom martu ove godine i grešci koja će me možda koštat sriće do kraja života. Danas san plaka ko beba. Ja vamo neman ništa, apsolutno ništa. Iman obitelj... Koja me ne razumi baš najbolje. Al vjerovatno mogu bit sritan što iman i to, i što me razume bar toliko koliko me razume. Sušin se, hlapin... Nije stvar više u tome što nje i njih ostalih nema, nema fizički kraj mene. Mene nema. Ja se minjan. Postajen osoba bez života, bez tema, bez ljubavi. Nije stvar da je to prijateljstvo u nepovrat nestalo... Nego je pitanje nestajen li ja u nepovrat.

Prije ovog svega ima san plan ić negdi vani nakon što završin faks u Sarajevu. Sad, s problemima sa vidon i govoron, nisan siguran iman li šta tražit vani. Bojin se da moran radit neke vrlo ružne kompromise ako oću da mi se život nastavi. Moran se borit a ne znan za šta se borin. Oni će ić vani, dosta njih. Još jedan jako dobar prijatelj mi iz djetinjstva još, koji je u Sa, on sigurno ide negdi vani nekad relativno ubrzo. A ja mogu bit sritan ako uopće mognen ikakav normalan posa radit vamo u ovom usranom gradiću di jesan, a kamoli u Sa. Ne znan kako ću ponovo na zelenu granu sa životon. Nikad prije me nije bilo strah tih stvari, zna san, ako odu neki ljudi, neki će novi doć. Al sad više nije tako. Sad nisan negdi di će neko novi doć, sad ja sam ne mogu otić tako kako san prije moga otić. A toliko boli. Toliko, ne mogu uopće izrazit, ne znan kako mi duša, ako nešto ko duša postoji, ne znan kako sama duša ne umre od ovoliko bola. Ustajen još jedan dan kasno, oduljivan sam momenat kad triban ustat da iman što manje dana... Sestra mi je došla sa dicon, po kući je skakanje, ja ne mogu bit dija toga... Otiša san u sobu, sam.

Jedinu nekakvu nadu polažen u ovu jednu alternativnu terapiju koju kontan probat... I možda i u ovakvom stanju u kojem jesan da nađen nešto, nekakav posa, da se možda nekako proban vratit u Sa... U Sa iz kojeg san već bija zaključija da ću ić negdi vani, negdi van samog balkana. Ko će znat, možda i ostanak more ne ispast toliko loše? Možda... Bilo kako bilo, nekako se triban mrdnit. Bojin se ostanka u svom selu. Bojin se života koji će me pregazit i nastavit. Svima će nastavit. A ja ću ostat s uspomenama. S uspomenama na sebe i njih, kakvi smo bili prije. I mrtve duše disat dan za danom. Da samo sve more nestat. Isčeznit, nestat isprid mojih očiju. Da bar mogu nestat. Il da neka, nekakva utjeha se more nać, nekakva... Danas san čak razmišlja da oću da se navučen na heroin i tako se lupan... Da oden u Švedsku i tamo se lupan, jer tamo ko ovisnik moš dobit drogu u domu zdravlja... Ne mogu se borit, neću da se borin, za nešto zdravo... Izgleda nemoguće, izgleda uzaludno. Možda je problem u tome što si dopuštan da ostanen na tome kako izgleda? Ovaj post neće prominit ništa. Ko ni ovaj blog. Kako ću ja nastavit dalje, kako ću ja izać na kraj sa ovim, ne znan. Ona me zaboravlja... Ljudima nastavlja život. Što je najgore, ja sam sebi blijedin... A ne zaboravljan. Prokleto ne zaboravljan.

23.11.2016.

Bratstvo i jedinstvo


Ili sestrinstvo i jedinstvo. :)

22.11.2016.

Ja

Ovaj ja, koji jesan, nisan ja. Život mi se dili na dva djela. Na prije i poslje. Na istinu i laž. Na život i smrt. Trenutno san između. Sve šta se dešava, i sve kako se dešava, me ostavlja preplavljenog. Sve je otišlo nizbrdo, grčin se da držin stanje u nekoj normali, ali u tom grču samo držin prošlost. Koja dan za danom u sebi ima sve manje istine... Prolazi vrime, ljudima prolaze životi, a i meni, neki ljudi umiru, neki se vjenčaju, neki se rađaju... A ja stojin. Ali mičen se. Znan, znan odavno da ako se nećeš minjat na bolje minjaćeš se na gore. Preteško je sve šta se dešava... Nema pauze, nema predaha, nema krila na koje moreš leć, nema ničega i nikoga da da olakšanje, odmor, utjehu, rješenje. Možda dovoljno dobro ne tražin. Ili uporno oću da nađen nemoguće. Iman par ideja za neke terapije koje bi mogle pomoć da mi se fizičko stanje popravi... Vidiću šta će od njih bit.

Prominija san se. Vrime je da to sam sebi kažen, prominija san se. I koliko god da sam sebi nisan ja, ovo sad san ja jednako ko ja prije godinu dana, prije dvi il tri il desset il petnes. I neki ja će postojat i za godinu, dvi i tri i deset i petnes. Koji ja će to bit odlučujen ja sad. Koliko san ovaj ja, kompetentan za zrele i ispravne odluke, koliko mogu, koliko OĆU, ne znan... Istinski ne znan, istinski, jer inercija me vuče ka tome da se uljuljan u ovo stanje kod kuće mi i samo utonen u dublju depresiju. Previše je izazovno, život, pravi život. To što ne mogu samopouzdano i vedro izać i plesat s nekon trebon jer je vjerovatno neću moć dulje od 5 minuta jebat. Možda i oću, ne bi zna jer nisan se jeba odkad se je svo ovo sranje izdešavalo. To što sad iman pivu, koja bi inače bila izvor zabave i energije, i sav san napet, jer ne znan oće li mi po gradu svitla smetat i oće li u kafiću bit neko misto da na njem ne smetaju. To što jutros dok san sa S. šeta san u par navrata jedva izgovara rečenice. To što ništa više nije normalno, ama baš ništa, gotovo stalno ima smetnja, pa makar i neka mala sitna, ali samo gledanje, gledanje u išta je pod dozon grča jer mi oči il nervi, šta je već razlog ovog sranja, nisu kako triba.

Ne rješava ovo ništa, pitanje je koliko i pomaže, što se iskukan vamo na blogu, al ne znan kako drukčije funkcionirat. Postajen neko drugi. Neko umrtljen. Neko bez ljubavi. To je najveća istina. Neko bez ljubavi. Ne pokreće me ništa. Ne mogu izvuć iz sebe stvarnu motivaciju i za šta. Jedino za šta iman motivacije je da kukan. I da pričan kako je život nekad ličija na normalu. I kako sad nije normalan. Neman pojma kamo dalje. Neka inercija me gura, nešto se i sam borin i trsin, i ima par dana san osjetija kako san možda psihički nekako i bolji nego prije... Djelujen si da san u manjem grču i nisan više strašno suicidalan, al san zato... Numb. Uncomfortably numb. Ne odajen taj dojam kad sa mnon popiješ kavu, ima u meni životsti, ima i veselja... Al sve je kiselo. Sve u vezi mene je kiselo, sve. I kačin se na uspomene, na ono nekad koje ni meni a ni njima više nije sad, ko je svakome nekad, koje je apsolutno nekad. A ono šta je sad me više nego užasava. Sve moguće propasti osjećan, sve, jer naginjen ka njima. Samoubistvo i reinkarnacija u pakao (ne nužno doslovan, može bit i zemaljski)... Ostajanje i trunjenje kući, tufanje na istom krevetu u kojem spavan od malena, istoj sobi, s istim ljudima... Postajanje ultimate cinikom.

Il neka sredina, ostajanje u usranom gradiću odakle san, i možda čak i pronalazak nečeg dovoljno dobrog da mi da neku energiju za progurat dane, ali da nikad, da nikad ne bude dovoljno za stvarnu sriću. A ono šta oću, šta stvarno oću ne mogu. Za ono šta iđe u tom smjeru, da bude u priliku slično onom šta san prije tija, ne znan jel iman snage. Najgore je što ni ne znan uopće više šta bi. Samo bi da ovo prođe. Ko dite san. Obično dite. Dite od skoro pa 25 i sa skoro pa dva metra koje hoda gradon. Nadan se da će neka jebena terapija nešto pomoć. Jer inače, ja ne znan kako ću. Mada je ipak, al ipak, reka bi, malo bolje. Strah me to reć. Strah me da ću na tom ostat.


Stariji postovi