Tvornica odbačenih misli

01.10.2016.

Pisma



Malo nešto veselije da mi bane na blog xD

Dobri su likovi, znan ih uživo, mada moran priznat da nisan puno ih sluša, skoro ništa sem ove pjesme. Al zato ova bar valja da valja.

Upisa san se na faks opet, prilomilo me u momenat, prosto ko šansu da si dozvolin za pokušaj nalaska neke nove normale... Nisan siguran na šta će izać. Sinoć san bija i vani, mogu nekako sa svjetlima, iako je frustrirajuće neopisivo ta situacija u kojoj ne moš opušteno uć ni u kakav kafić ni hodat po gradu po noći jer vazda ima šansa da nećeš moć jer svijetla smetaju. Al dobro, snađen se nekako. Krivo mi je, neopisivo je krivo i tužno koliko mi to ometa prirodnost, prirodno san vesela, aktivna, nabrijana i energična osoba, iman jebeno brdo talenata i to sigurno govorin, more zvučat malo ko preseravanje brdo talenata, al iman dokazano par stvari u kojima san jako dobar a koje zbog ovog govneta u kojem se nalazin ne mogu prakticirat.

Teško je, ne sviđa mi se ni što vršin uopće refleksiju na ovo sranje jer si kvarin momenat u kojem san ok... I djelujen si ko neko kukalo (šega rič btw, upravo izmišljena), koje se samo jada... Al dobro, kome ću srat ako neću vama blogerima jel, i nako se čitamo na dobrovoljnoj bazi. Bilo bi drama napravit neki virus da uvalin svin ljudima na planetu da me moraju čitat, da čim upalite kompjuter da van se otvara automatski moj blog i da ne merete to ugasit nikako. I da prikačin na se kameru i na svaku televiziju na planetu hakiran da se stalno prikazuje live stream moje kamere, i isto da se ne mere ugasit nikako. Šta je najjače, ljudska potreba za zabavom i nekim sadržajem bi vjerovatno prevladala i na kraju bi ljudi fakat čitali i gledali šta radin iako im je toga priko kurca. Možda nekad smislin tako nešto haha.

Ugl, trenutan momenat je dobar, a šta me dalje čeka... Vidićemo... I'll keep you informed. Ovi planiraju ić na par dana u crnu goru na planinu, planira se i neko oprobavanje lsd-a, raja je vrh, novi su, ne znan ih nešto otprije i druži mi se s njima al mislin da mi je too much da odma iden sad ovakav u crnu goru (i ubi me, ubi me jer znan da nema ovog sranja da bi već spakova stvari za to, i da bi sinoćako triba sam otiša i partija negdi do ujtru, i teško mi je prihvaćat da ovo novo... da san to stvarno ja. To nije neka privremena mijena, bar sad tako izgleda, nego je to ja. I ako se ne poduzmen da nešto uradin od sebe, vrime će me odradit samo. Ako se neš minjat na bolje minjat ćeš se na gore, jer promjena je jedini zakon koji je nepromjenjiv, da ponovin rečenicu iz jednog od prošlih postova. Promjena je sigurnija od gravitacije.) A lsd svakako... Ne triba mi psihotična epizodakoja će trajat cili život recimo, što se nekin ljudima desi. Tako, uživajte, odo sad na kavu.

28.09.2016.

Vrime

Ima san zadnjih dana malo zanimacije pa san opet izbiva sa blogera. Ovaj put je bilo zapravo nešto normalno i konstruktivno, pila san drva sa ćaćon, iznosija ih i dotrali smo ih sad kući, pa će me bit cipat. Fin je osjećaj, kad si u šumi i radiš, i kad teren na kojem radiš polako postaje čišći, kako se stvori na podu od bršćena, staza utabana od hodanja, i kako već skontaš najbolju šemu za radit, najkraći put za isnosit cokove i grane. Još mače za nama išlo sve od kuće do polja i bilo tu s nama, preslatko. Kako san zadnje vrime čita o antropologiji i neke knjige o plemenima, samo mi prolazi kroz glavu da bi tako nekad, i da su tako nekad, ljudi poobarali par drva, sagradili si kolibu, počistili teren i tu u šumi bi napravili privremenu il trajnu nastambu, ovisi o kakvoj se grupi ljudi radi jel, jesul' nomadi, polunomadi il se trajno naseljavaju. Jedan od antropologa tvrdi da je revoluciju u ljudskom načinu života napravija prelaz na poljoprivredu umjesto lova i sakupljanja kao primarnog načina proizvdnje, ljudi počinju se tada trajno naseljavat, grade se šire zajednice zbog potrebe da se duže i trajnije radi na određenom komadu zemlje, počinje se minjat stil života. Ima smisla. Ko će znat kakve je još to efekte imalo na ljude, recimo stvaranje prvih pravih sela, strukture odnosa, patrijarhat, matrijarhat, nastajanje klanosvskih veza, također, isti antropolog tvrdi da tada dolazi i do religijske evolucije, počinju se štovat božice plodnosti kako je ljudima potribno da zemlja rađa dosljedno. Ja bi reka da nije samo u tome ključ, u samoj potribi, i da ljudska psiha ima jedan kvalitet osvješćivanja i igre postojanjem, neovisno od same potrebe, odnosno mislin da su ta dva kvaliteta, kvalitet igre i potrebe u stalnom suodnosu. Mislin da nije samo stvar potrebe za rađanjem zemlje nego i činjenice da su ljudi odjednon dobili dosta vrimena da razmišljaju o samom činu rađanja i nastajanja života, kako su dosta vrimena proveri posvećeni njegovom uzgajanju i kako su dobili i nešto viška slobodnog vrimena da vrše refleksiju na ono šta rade.

Čudna su ljudi bića, nevjerovatno složena, teško moremo stat i u kakve definicije kojima bi nas se pokušalo opisat. Ljudska bića se također mijenjaju i ono što nam povijest more reć moremo samo vidit koliko se radikalno razlikuje način našeg današnjeg života, naspram prošlosti. Reka bi da s vrimenon postajemo prazniji, u pozitivnom smislu, intelektualno govoreć. Naime, plemenskim ljudima je čitav svit potpuno ispunjen, ako se desi nešto nenadano kriva je vradžbina, ako se neko ubije kriva je magija ili zla kob, ako propadne žetva božanstva su se naljutila... Oni su, jasno, uglavnom savršeno svjesni i realne strane priče, tipa teškoća života zbog kojih se ljudi ubijaju, manjka kiše zbog koje je propala žetva i slično, samo što im to nije dovoljno jer ne odgovara na pitanja zašto točno se u određenom trenutku određenom čoviku il cilom plemenu desi baš ta određena stvar. Zbog toga sve ima svoj odgovor u duhovnoj sferi, dok nama danas stvari su podosta ispražnjenje od svog magijskog kvaliteta, događaji imaju racionalne uzroke, nema potrebe za dubljim traženjem njiovog smisla, kamenja nemaju dušu, u drvima ne žive naši preci, životinje ne mogu bit ljudi koji su uzeli njiov oblik, naša duša ne komunicira sa svojim zaštitnicima (tu je možda iznimka monoteizam koji pretpostavlja anđele čuvare kao naše zaštitnike), i slično. Kako postajemo takvi intelektualno, takav nam postaje i stil života, ili pak obratno. Čovik živi u gradovima, okružen praznim, neživim betonom, reklamama, svjetlima i općenito, drugim ljudima, a ne magičnim silama prirode. Također, priroda više nema ni približno toliku moć nad nama, pa da nam se čini tako magična. Također, nauka je objasnila mnogo prije neobjašnjivih stvari i podosta zaminila prijašnje religijsko ili magijsko tumačenje stvari. Iako, neki antropolozi se ne bi složili da je nauka zapravo zaminila religiju, nego se prosto, počela nezavisno razvijat i oduzela magiji i religiji neke sfere uticaja.

Već san prije pisa o tome, generalno mi je stav bija da ljudski um kako postaje svjestan okoline, fetišizira je, i u strahu od sila koje ne kontrolira a kojih je posta svjestan, razvija fetiše koji polako postaju božanstva. Ali čovik također, antropomorfizira prirodu, pridaje joj svoje kvalitete, što se minja kako ide dalje proces osvještavanja samog sebe, tada nastupa povlačenje čovika iz prirode, psihološko povlačenje, a i fizičko. Povlači mi ovo svo razmišljanje zanimljivo pitanje, a to je, koja je prava priroda čovika i postoji li ona? Ili se naša priroda minja individualno i kolektivno. Neke stvari ipak postoje, jer dica već sa par miseci pokazuju naznake svog temperamenta, ali kulturno, odnosno društveno uslovljavanje je također velika stvar. Druga stvar je samo pitanje religije, zapravo, mogli bi se zapitat, u svakoj fazi religija, koju oni čovikovu potrebu ispunjavaju? Šamanizam ko prareligija čovječanstva, ostvaruje, kroz stanja transa u koje šaman ulazi, razne stvari. Stupa u kontakt sa raznim znanjima, istjeruje duhove koji opsjedaju čovika, iznalazi rješenja za praktične probleme, u određenim slučajevima magijom pokušava da nadvlada prirodu il druge ljude. Također, šamanizam je stalna potraga za novim znanjem, ali to znanje je u šamanizmu redovito u svrhu praktične, životne upotrebe. Znanje je u šamanizmu kao svojevrstan alat, u svaku svrhu poseže se za određenim znanjem kao mjerom za izvršavanje točno određenog zadatka. Također, ovisno šta ćemo sve smatrat šamanizmom, postoji i potraga za znanjem radi samog znanja i ulazak u stanja transa radi užitka koji to nosi, radi ekstaze.

S druge strane, sa stasanjem društva dolazi do pojave pisma koje revolucionarno minja čitavo društvo, dolaze i novi, sistematičniji načini razmišljanja i javljaju se prvi veliki filozofi i proroci koji odgovaraju tom stanju društva, koji daju odgovore na sasvim drugačiju vrstu pitanja. Sa stasanjem civilizacije i razvojem pisma, intelekt jača i ljudi se polako okrću sami sebi i pitaju se šta smo to mi i koji je smisao našeg života? Također se pitaju i koji je odgovor na naše životne probleme i ima li ga uopće? Tu dolazi do sistematičnijih religija, odnosno, onog što danas znamo kao velike svjetske religije, a ja bi tu doda i još neke, to su: Židovstvo, Kršćanstvo, Islam, Budizam, Hinduizam, Taoizam, Zoroastrizam, Šintoizam, i vjerovatno još niz drugih manjih religija. Ovo je jedna velika grupa religija, ali one sve, skupa sa raznim filozofijama poput onih u antičkoj Grčkoj, propituju konačni smisao života, pitanje smrti i pitanje odgovora na patnju;ovo zadnje na svoj iskaz nailazi do najvećeg odjeka u budizmu, koji je čitav posvećen odriješenju od patnje. U ovoj grupi religija bi mogli podijelit one kojima je centralno pitanje dobra i zla, to su monoteističke religije: Zoroastrizam, Židovstvo, Kršćanstvo, Islam, i one koje propitivaju prirodu života, imaju za cilj ostvarivanje životne mudrosti i odriješenja od patnje, a to su: Budizam, Taoizam, Hinduizam. Zanimljivo je pitanje kako će se religije razvijat u budućnosti, oće li nestajat ili će pak nastajat nove? Do koje mjere zamah ateizma more ić? Oće li s vrimenon doć do sinkretizma poput ovog u Nju Ejdžu, pa će bit jedna velika lepeza vjerovanja od kojih će većina bit mješavina raznih tradicija? Ili pak do miješanja odvojenih praksi, poput toga da je neko recimo kršćanin, a ide na neke šamanske rituale i prakticira budističku il taoističku filozofiju i traži prosvjetljenje? Vidićemo već.

Kako stvari odmiču, barem kako ih ja vidin, ljudi sve više počinju odvajat religiju i duhovnost, odnosno, stvara se struja ljudi kojima je bitna duhovnost ali nisu religiozni u smislu da pripadaju određenoj religiji. Mislin da je to trend koji će rast, jer ljudi su po prirodi duhovna bića, odnosno pitanja poput dobra i zla, poput zdravog načina života, ispravnog odnosa prema sebi i drugima, pitanja poput smisla života, poput smrti i sama smrt kao fenomen, ta pitanja će uvik bit predmet ljudskog interesa i samim time duhovnost neće nestat. Iman osjećaj da se na ovoj točci približavamo jednom zdravom odnosu prema duhovnosti, nismo više tabuizirani i praznovjerni ko naš plemenski čovik, ali ni Bogovi nan više nisu na nebu i duhovnost ne nastupa nakon smrti, nego upravo u životu i upravo - zbog života. Također, nauka i religija se približavaju, tako npr koncept praznine, popularan u Budizmu i prisutan i u Taoizmu, naime, tvrdnja da su stvari po sebi prazne, sad ima i naučnu dokazanost jer je kvantna fizika dokazala da je sav prostor zapravo prazan, da se atomi sastoje od praznog prostora. Tako dobivamo sasvim novo svjetlo na cilu stvar. Također, sa Jungom je počela cila serija proučavanja fenomena sainkronizacije koji daju novi, opet djelom duhovni pogled na svemir koji nas okružuje. Procvat new age-a vraća također raznorazne šamanističke tehnike postizanja znanja i iscjeljenja, tako da smo trenutno u plodnoj, iako bolnoj fazi sazrijevanja, reka bi kako na duhovnom tako i na svakom drugom polju.

25.09.2016.

Plamen

Budi moje drvo
Ja ću biti hlad
Budi voda koja opija pore moje kože
Ja ću bit tvoj pogled dok je piješ

Bili smo drvo
U centru svemira
Izniklo iz želje
čiste želje
pitke kao voda

I kroz naše oči, zgusnuta lica prašine pjevala su
Pjevala su
O daljini
O slobodi
A stopala
Naša kisela, gorka i kamena stopala
Stajala su na zemlji
Ni više ni manje nego zemlji

I dok čekan, i dok čekan
Suzu svemira da padne mi u oko
(Budno ga držin otvorenog
Budno
Da je ne propustin)
I dok čekan
I dok kiše meteora padaju i paraju nebo svojin vatrenim glasovima
Sanjan
Sanjan ono što je prošlo i što se ne vraća
Sanjan ono što se nije desilo
I što ne dolazi

Budi moje drvo, biću tvoj plamen
Rasti u meni, budi
Budi centar centra moga svemira
Ja biću centar centra tvoga
(Svi smo mi centar, i baš centar svemira)
Koraljni vrtovi mojih suza će te mamit
Oštra britva moga intelekta
neće dat dosadi da ikad
svoje mutne i guste pipke prebaci priko tvojih očiju
i ugrabi ti tijelo

Ti bila si moje drvo,
Ja biću tvoj plamen
I ko dica, dica, zabludjela i užarena
što uhvatiše užarenu zvizdu misleć da je grumen zemlje
i dobacuju je ne moguć
držat je od vriline
I ko dica, i ko dica
što sjede u svojin trenerkama
tako ovozemaljskim dimovima cigara
dimovima
izdaje
običnosti i prosjeka
I ko dica
sjetiše se
sjetiše se da su odrasli.

24.09.2016.

Malo

Haha evo da se nasmijen prosto, danas san se naša na blok listi jednog autora iz ni sam ne znan kakvih razloga. Naime, na jedan post san mu da savjet kako da odvoji stihove u novi red na chrome-u, jer je pjesma nečitljiva kad se objavi tako nabacano i na još jedan ostavija komentar u kojem se razilazin stavom sa onim šta je on napisa... Pih, kakav ego ljudi imaju, stvarno za smijat se, ko trogodišnja dica.

Kad već život ne iđe ni po čemu kako triba, iđe Bonobo:



Došla mi je sestra iz Dubrovnika, al mi se ne iđe iz sobe... Da bar mogu na laptop kako oću. Ne pronalazin se u kućnoj atmosferi, razgovorima, toplini koja je tu prisutna. Ne provodimo vrime u istin djelovima mozga, jednostavno, nismo osobe koje se prirodno poklapaju u komunikaciji... A igron slučaja il neslučaja ista smo obitelj.

Puno je boli u tome svemu šta mi je život oduzeja... Veliki ciljevi su se priko noći pobrisali, i nalazin se u životu koji ni po čemu ne odgovara mojin željama. Nema te dnevne rutine koja mi je ok, nema zapravo u životu koji trenutno vodin, ništa što ja tu želin. A sumnjan da će ikad ono što stvarno želin bit dostižno, tako da neman ni motivacije da išta uopće i krenen. Neman ideje od čega da mi bude bolje. Na momente mi se i sviđa ovaj ladan osjećaj nekomunikacije, pustoši koja mi trenutno dominira u životu. Ladan san, izvana i iznutra, ništa ne mere prodrit u tu moju ladnoću, i nešto sumnjan da će ikad išta i moć. A život se kreće, a život se uvik kreće.

Toliko je u životu lipi stvari za doživit... Da bi bilo bolje da čovik more sve samo zaboravit. Da mi je doživit amneziju, permanentnu amneziju, dobit alzheimera, onu bolest spavanja, od koje samo spavaš, kako li se već bolest zove. Eish... Možda me vrime dovoljno pobriše da stvari postanu ok. Ionako se sve okrene na sranje više ili manje, kad stvari dovoljno dugo pustiš da idu svojin tokon. Neka se sranja vrate u normalu a neka sranja postanu normala. Reka bi da će u mene bit ovo drugo. Malo konstruktivnih želja i ideja iman, al da saberen šta bi tija i šta mislin da bi mi trenutno život učinilo kolko toliko podnošljivin bi bilo:
- par ljudi za družit se a da mi se s njima stvarno druži
- neki posa za radit, a da mi se taj posa stvarno radi
- samostalan život, da ne ovisin ni o kome
- mobilnost, da mogu tu i tamo putovat i osjećat tok života, na fazon da se osjećan da stvarno živin a ne da se koprcan na istom mistu i samo mrcvarin

22.09.2016.

Dojmovi

Bilo bi fino da se mogu odat depresivi radiohead-a opušteno, da se ne sekiran kolko će mi oči moć na laptopu... E jebo život da ga jebo. Koliko čovik ovisi o okolnostima koje mu se dešavaju, i kolko je ljudska sreća, a još stravičnije, ljudska ličnost, sama srž, sami fragmenti i stranice naše duše, knjiga naše biti kojom mašemo okolo i sa kojom marširamo, krhka i ovisna o potpuno nekontrolisanim okolnostima, to je naprosto stravično. Nikad više neću sa nekim čvrstim stavom posmatrati nekog prolaznika na ulici, il lika u kafiću, na čijem se licu ocrtava tuga, kiselost, il čak mržnja prema životu. Na drugačiji način posmatran mediokritete - zavidin in, zavidin jer mogu nešto što ja ne mogu, imat svoj mali nebitni životić i s njim bit sretan. Svi su naši životi nebitni i niko nije važan ni nezamjenjiv. Istina, nekolicini, maloj nekolicini bi falili kad nas ne bi više bilo. Al i oni bi nastavili i bili bi sritni bez nas. Nastavljaju i vako, dok smo još tu, sa stopama gazimo isti planet i isto tlo. Jedino mi sami ne meremo bez sebe, ostalo je sve... ples. Lip je i ugodan, s nekim partnerom je čista poezija, al jebo ga, ako jedan partner ode negdi van, neće parti zbog njeg propast.

Ipak, teško je, teško je kad si živija život trasiran za uspjeh. Uspjeh onako kako si ga želija i zamislija. Teško je kad si ima trasiranu stand up karijeru sa super reakcijama publike, još i frustriran na BiH publiku koja je poluglupa i moraš joj servirat dovoljno površna sranja da je nasmiješ, jer drugo ništa ne razumi, i kad si zbog tog, sa razlogom samopouzdano, sa razlogom, jer sumnje nikakve u to nije bilo, planira selit u Berlin i London i tamo opalit luđački dobru karijeru sa do jaja nastupima i potencijalnon svjetskon slavon. Sumnje u to nije bilo jer nije nedostajalo ni volje, ni energije, ni talenta. Ni zdravlja. Jedne stvari o kojoj nije bilo ni razmišljanja, jer ni u najgorim strahovima, kojih je bilo itekako jebenih, al ni u najgorima od njih nije bilo da bi se moglo desit ovo šta se je desilo. Oči koje ne mogu pod svitla normalno, govor koji je smeten i poprilično traljav za duge monologe i na kraju... Psihičko stanje koje je na rubu totalnog odlipljenja, raskida, psiha polupana toliko da je upitno uopće šta mogu da radin sam sa sobon. Jebo život, jebo ga, u facu mu krvničku pljunen, mater mu mrtvu jeben. Kaže De Mello da je najteža stvar na svitu, puno teža od ikakvih naučnih nedoumica, pritvorit mržnju u ljubav. Ako ja svoju mržnju prema sebi, ovakvom kakav san sad, i prema životu koji živin, pritvorin u ljubav, bogami, ton ljubavi ću moć napajat pola države, istribiću glad u svitu, sve ću gladne svojon ljubavi hranit, neće in ništa više tribat.

Generalno se ne pripoznajen u životu koji živin. Danima, misecima. Apsolutno sve šta jesan, sve šta me je činilo, ono esencijalno, životno na širem planu ko i svakodnevna rutina, sve je nestalo u tren oka, i zaminilo nečin što... što za me nije život. Sad jest, i ko da na momente izgleda da bi s tin moga bit i ok. Čak i želin s tin bit ok, da mi je neko reka prije da bi tako nešto moga čak i želit... Usra bi se ko pička od te pomisli. I sad se negdi, neko unutra, neko unutar mene trese i grči od te ideje. Al taj neko se je odlipija od mene, i ovo međustanje između ničega koje je trenutno ja, to međustanje nekako hibernira i diše, boga pitaj kako. Ideje o nekoj promjeni vrtin, o nekom pokretanju, al sa toliko san čvrstih, bijesnih - neću - fiksiran, da san zatvoren u začarani krug neću. Zatvoren san u trokutu, od kojih je jedna točka mirenje sa besmislenim životom kod kuće u svom usranom selu, druga točka je samoubojstvo, treća je točka pokušavanje nečega što je pet klasa ispod onog kako san živija i deset klasa ispod onoga kako oću živit. Ipak to je jedini logičan izbor, jer me bar pokreće, al toliko ne prihvaćan to da sad s ljudima moran bit ovakav, sa vliko smetnji, i da bi ja takav triba živit i dalje sve radit, i da pola stvari ne mogu odradit, da ne znan kolko će muke još morat proć a da ja neki pokret iz ovog sranja pokušan napravit.

U međuvremenu san razvija disocijaciju ličnosti, totalno san se odvoija od sebe, nekad se osjećan ko da ja nisan ja, ko da sve što doživin doživljava nekakva ljuska koja na meni stoji a unutar mene je crna rupa koju ništa ne dotiče. Bilo bi najlakše, da u ovom usranom svitu, se čovik jednostavno more ubit al da ga stvarno nestane, al ne mere jebeš ga a znan i kad bi stvarno moglo da unutar sebe to ne bi želija, da bi se zgrčija i pobunija protiv te opcije da me stvarno nestane. Al mislin da bi, da virujen da je takav nestanak moguć, u vremenu ove sve muke se bacija u tu provaliju. Teško je, život koji je izgubija svako tlo pod nogama i ni u najsitnijim segmentima ne znan šta mogu očekivat, šta planirat. Oćul ikad više film pogledat? Oćul ostat vako psihički rastrojen da mi mozak trni kad o nečem proban razmišljat dubinski, da san nekad samo tup i prazan ko da ne postojin, da nekad neman koncentracije ni razgovor pratit? Kako ću sad do zime ić na kave kad ne mognen više na terase di nema sijalica nego u unutarnje prostore? Oću li poludit u ovom selu? Mogu li ja išta uradit da mi bude bolje? Oću li zajebat, odustat, zakazat, bit ko svoj ćaća i svezat se samo kućnog života i odustat od svih svojih talenata? Ima li ikakve šanse da ja sebe kreativno ostvarin, da uz ovo sve nađen neku vrstu samoaktualizacije? Jel se možda mogu i izličit? Šta ako se izličin a ostanen psihička razvaliina? Oće li me privagnit da se jednostavno ubijen i bacin se u ko zna kakve patnje? To su pitanja koja mi ispunjaju dane.

Ko dodatak na post, dodaću šta kažu neke internet stranice na dijagnozu koju su mi dali na psihijatriji, Borderline Personality Disorder, skraćeno BPD il prosto Borderline. Uz to iman i anksiozni poremećaj kako to oni zovu, al anksioznost je mala maca za ovo.

Borderline personality disorder (BPD) is a serious mental disorder marked by a pattern of ongoing instability in moods, behavior, self-image, and functioning. These experiences often result in impulsive actions and unstable relationships. A person with BPD may experience intense episodes of anger, depression, and anxiety that may last from only a few hours to days. They have problems with managing their emotions regularly and are intensely overreactive on negative emotions in their surrounding. Their impulsive behavior also tends to break their relationships and is hard to control. Their image of themselves is fluctuating and they might find it hard to have a stable impression of who they are. Some people with BPD also have high rates of co-occurring mental disorders, such as mood disorders, anxiety disorders, and eating disorders, along with substance abuse, self-harm, suicidal thinking and behaviors, and suicide. It is estimated that 75% of people with BPD will attempt suicide and 10% of them will succeed in it.

Ne bi reka da je u mene nešto radikalan oblik ovog poremećaja, al mogu se pronać donekle.

21.09.2016.

Grotlo

Zemlja je podrhtavala i propadala. Svuda okolo bila je panika, urlici, bezbrojni urlici i osjećaj gnušanja. Osjećaj je bija preplavljujući, stvarniji i neminovniji i od čega već osjećenog. Zemlja se polako otvarala, tlo je uranjalo, rupe su se otvarale nasumice, a cili pod je vibrira i zrnca su poskakivala u zrak. Ogroman zvuk metala se je čuja kako dopire odasvud. A nebo. A tek nebo. Osjećaj je bija... Neizreciv. Neuhvatljivi zvukovi su parali dušu, parali su samu utrobu duše, okrećući je i lomeći je u najsivlje i najgnjojljivije djelove. Prvo su komadi neba otpadali, topeć se do poda i padajuć kao sumporna kiselasta tekućina. Iza njega je bilo grotlo vatre koja je bila u plinovitom stanju, vrtila se i isijavala vrelinu. Vrtila se spiralno, kao vir koji usisava sam sebe a u sredini se miješala tama sa palacajućim plamenovima odasvud.

Strah i jeza su preplavljivali okolinu, mogli su se napipati, pojesti, preplavljivali su toliko da je nesta i najmanji tračak nade, nade u išta. Zemlja je ubrzo potpuno propala i iščezla, i čitava gomila ljudi propala je u prazni bezdan, padajuć i ne osjećajuć išta osim padanja, beskrajno dubokog. U međuvremenu, osjećaj je posta poput neke normale, pa je umisto padanja ostala samo neka bestjelesnost, poput višenja u zraku. Tada su došli oni. Niko nije vidija kako i odakle su se stvorili, samo su ispružili svoje duge pipke i umočili ih u same njiove duše. Pili su im duše, unutrašnjost duše su im pili i isisavali. Osjećaj je bija previše jak da se uopće stvarno doživi, toliko jak da je gotovo nastala i afektivna vezanost između njih i duša koje su pili, duše su ih gotovo pa volile i percipirale ko vlastite roditelje, bogove, davatelje. U međuvremenu, nesvjestica se otriznila i bija san sam. Nije bilo nikog i ničeg, samo tama. Tama, i nepostojanje ikakva čulnog opažaja, tama, golema kao more beskraja, tama i ništavnost. Osjećaj je težak za opisat, svjest je bila bez opipa, bez ičega što postoji osim nje. Osjećaj je bija potpuno neimanje, nepostojanje ičega, nešto što se riječima ne može izreć osim prosto imenovat kao praznina i nepostojanje. Osjeća san to ko tamnicu. Tamnicu ništavila i ničega, jednu vječnost potpune nezamislive samoće. Pita san se oće li ikad ovo završit. Šta ako odsad pa za uvik, uvik, uvik i uvik, ostane samo ovako, samo ova praznina i jedno potpuno nemanje, jedno potpuno, svjesno ništa?

20.09.2016.

Ciklus života i evolucija svijesti bića - Drugi dio

Ono što zapravo ja mislin da se dešava i da je poanta cilog tog procesa života na ovom planetu, je jedan otprilike budistički koncept koji interpretiran na svoj način. Nije baš doslovno budistički, jer nije identičan tom konceptu u budizmu, ali je sličan i na toj je bazi. Mislin da je ljudska vrsta neka vrsta prijelazne faze, vrsta smo u kojoj kulminira doživljaj života na zemlji i - vrsta koja je prijelaz i moguća karta za odlazak sa ovog planeta. Neko bi se možda pita, odlazak, zašto? Hm, i ja bi se možda to pita nekad prije, sada, u fazi koju proživljavan, sasvin mi je jasno zašto i zašto bi tija otić sa zemlje. Bez sumnje, zemlja je predivan planet i život na zemlji jeste jedno prekrasno, jedno profound, i jedno neizrecivo iskustvo. More poezije bi tribalo, i ni tad ne bi bilo dovoljno, da se opiše sva tečnost, ljubav, koju čovik doživi na zemlji. Al uz to, također, a djelom i baš zbog toga, na zemlji je svako biće koje živi podložno patnji. Nema života bez patnje, i nema bića ni vrste koja ne pati, na najstrašnije zamislive načine. Tu se već dolazi do srži budizma, kad se radi o patnji i o tome kako da se da odgovor na patnju i, kako da čovik dostigne odriješenje od patnje. Tu se ne slažen potpuno sa odgovoron budizma na tu temu, ali ipak prosto da konstantiran, budizam tu temu dotiče direktno, a ne indirektno kao monoteističke religije koje tu temu dotiču kao nuspojave teme borbe dobra i zla. Budizam se izdiže iznad dualizma onog što mi percepiramo kao dobro i kao zlo, i dotiče se pitanja patnje i jednog i jedinog odgovora na patnju, a to je - kroz znanje. Naime, po budizmu se pati zbog neznanja, a odriješenje patnje se postiže kroz prosvijetljenje, to jeste dostizanje konačne i savršeno jasne spoznaje o sebi, i u momentu dosezanja te spoznaje, čovik dolazi do apsolutnog znanja i prestaje patiti. Vratiću se na to brzo, a sad prosto ko digresiju mogu ubacit jednu banalnu činjenicu a to je: čitav se život na zemlji temelji na ubijanju. Sama elementarna stvar ko preživljavanje zahtijeva ubijanje, bilo životinja bilo biljaka. A da ne dotičemo temu bolesti i drugih problema u vezi sa tijelom, ili kad se radi o ljudima, raznih oblika psihičke patnje od kojih su neki pravi pravcati pakao, pakao ravan onom religijskom, nema potribe da se ikakav drugi pakao zamišlja.

Nusproizvod života je bez sumnje patnja, ali reka bi, nusproizvod ovakvog života koji mi živimo, a ne života ko potencijala. Znanost je ustvrdila da ljudska vrsta, ili svakako, oblici koji su prethodili današnjim nama kao homo sapiensima, postoje milionima godina, ako ne i stotinama miliona godina. Također toliko i duže, možda i milijardama godina, postoje drugi oblici života na zemlji. Dosta tih oblika i danas žive, bakterije, mikroorganizmi, raznorazne životinje i biljke. Da bi postojala, svaka ta bića moraju imat određenu životnu energiju (što bi indijci rekli kundalini, ili kinezi chi). Moremo prosto i reć da posjeduju i svijest, određene vrste. Postojanje svijesti kao takve je očigledno, ipak, nije očigledno to da se ista svijest more nastavit i nakon smrti. Ipak, meni je logično jer bez svijesti kao svojevrsnog entiteta se ne mere objasnit razlika između živog i mrtvog tijela, ne mogu se objasnit čudesna iscjeljenja od nekih bolesti, a također, postoje jaki dokazi u prilog reinkarnaciji poput ovog: https://www.youtube.com/watch?v=6wvbEQytuQk Ima puno informacija o ljudima koji se sjete svog prošlog života, svakako, dovoljno da se uzima u obzir ko logična mogućnost. Dodatan razlog za zaključit je očigledna besmislenost života kao takvog, okoliko je sve što postoji jedna slučajna biološka jedinka koja nestaje sa smrću. Generalno, pitanje odkud uopće išta i kako to da išta postoji, pa onda i odkud života kao fenomena, je jedno vječno pitanje i logično je da se na nj daju bilo kakvi odgovori, ne mere se reć da jedan vridi a drugi ne, nego prosto se radi o tome kome odgovara kakav tip odgovora. Meni odgovara ovaj. Sad, gledajuć iz te perspektive, ja mislin da mi, kao bića, kao duše, živimo već, ko zna koliko? Teško je uopće govorit jer je vrime subjektivan doživljaj stvarnosti i ono ko takvo možda uopće ne postoji. Ono što postoji je promjena, ali ona nije mjerljiva vremenon, jer, promjena je možda zapravo jedan jedini konstantan zakon u svemiru i postojanju općenito. Haha, smišno, da je zapravo, konstanta promine jedino što se nikad ne minja. xD

Sociološki gledano je činjenica da ljudi ili praljudi žive stotinama miliona godina na ovom planetu. Ako ćemo virovat u reinkarnaciju, a ja virujen, toliko smo stari i mi individualno. Ali stari smo vjerovatno i više, jer do dolaska u ljudski ili praljudski oblik bili smo i nešto drugo. Zapravo, u stvarnosti mi vjerovatno dolazimo iz tog vječnog vrela svijesti, što bi budisti i taoisti nazvali prazninom, i putujemo svoj put do ovog sad trenutka, momenta u nama. Koliko bi to bilo mjereno zemljinim okretanjem oko sunca, boga pitaj. Vjerovatno su u pitanju eoni, milijarde godina. Ono šta bi u našem ljudskom životu mogli doseć je to što se na istoku naziva prosvjetljenjen, drugin riječima, mogli bi spoznat sami sebe i svit oko nas. To je po meni jedna prijelomna tačka u našem postojanju i jedan momenat kad bi mogli bit spremni da u idućem životu napustimo zemlju i postojanje na zemlji. Ali prvo, to stanje moramo dostić baš na zemlji, moramo dokazat da smo spremni, da smo naučili sve šta je potribno, ne zato da bi nas neko nagradija pa da moremo otić, ko što bi rekli monoteisti, koncept nagrade i kazne je meni lično glup; nego zato da bi mi sami bili sposobni prić u novu vrstu postojanja. Jer, naime, da bi mogli negdi doć, moramo prvo znat put. A put do tog mista svak od nas traži napose i znamo da smo stigli tek onda kad izbijemo baš na to misto koje tražimo. Mi smo, zapravo, eonima izgubljeni i pijani. Kompletan život i životi prolaze u pijanstvu. Cili proces življenja je proces individualiziranja i osvještavanja. Životinje nisu svjesne sebe u odnosu na okolinu. Nisu ni dica, dica tek sa oko tri godine postanu svjesna da su odvojena od okoline, tek tada razviju ego. Ali, kad se ego razvije tek je početak, jer i dalje se projiciraju vlastiti psihički sadržaji u okolinu, tako uplašen čovik u svima vidi prijetnju, ljut razlog za svađu, nacionalista od ljudi vidi etikete sa imenima nacija, ljudi u plemenu u suncu vide božanstvo, kao zapravo projekciju svoje unutarnje energije na vani. A i mi sami i dan danas, čak, znanstveno vidimo u stvarnostima znanstvene dogme. Takva je recimo, danas već pomalo zastarila percepcija svemira kao stroja. Čisti primjer znanstvene dogme, isto ko što neko iz nekog plemena misli da je sunce božanstvo jer projicira svoje karakteristike na njega, tako i mi projiciramo svoje percepcije vezano uz mašine koje pravimo i koje nas okružuju, čineći ambijent našeg života, na vani, i tako vidimo svemir kao nešto mrtvo i mehaničko. A zašto to svemir ne bi bija živ? Nije logično da nešto more bit živo u nečem neživom, jer postojanje života implicira nešto živo što je stvorilo taj život. Život ko takav sigurno postoji izvan zemlje, inače ga zemlja ne bi mogla rodit. Samo je pitanje kakav je zapravo taj život.

U ovoj točci dolazimo do toga da vidimo u prvom redu, naivnu grešku plemenskog čovika koji vidi sunce antropomorfno, kao projekcija čovika. Paralelno tome, on sam ne percepira sebe kao odvojenog od prirode pa i sunca ko takvog, zato sunce i vidi takvim. Kako ide proces rasta individue i njegovo osvještavanje, stvarnost je sve manje napunjena ljudskim atributima, ali zato čovik upada u drugu krajnost i vidi stvarnost kao beživotnu naspram ćovika. Onaj pravi put, jedinstva suprotnosti, ili Tao-a, je put viđenja stvari po sebi, ili, potpuno otvaranje stvarima da budu šta god da jesu, pa makar to bilo i kroz stav da mi ne znamo šta su one. Tako opet dolazimo do onog prvog jedinstva, samo što je to ovaj put, osviješteno jedinstvo, a ne nesvjesno poput životinja ili projektovano kod plemenskog čovika.

Svakako, trnci prođu tijelo, duša se uzbudi i živne od ideje da smo milijunima i milijardama godina živi. Ali također smo milijunima i milijardama pijani, odnosno nesvjesni. Ko što dite se osvištava sazrijevanjem, isto vridi i za civilizaciju, kao oblik sazrijevanja kompletne ljudske vrste. Tu se dolazi ponovo do nas kao transformatora energije, čovik, naime, mora dovoljno sazrit da bude spreman na hranjenje čistom energijom, energijom koja neće proizvodit otpad, da bi moga transcendentirat život kroz zemaljsko tijelo. Psihološki govoreć, mi moramo potpuno odrast, potpuno se osvijestit, potpuno sazrit. Svi mi imamo infantilne tendencije i svi se damo pijanstvu. Čovik zapravo, jako često, čezne za izgubljenin rajen, zavidi životinjama na njiovoj prirodnosti i traži nešto da se u tome utopi i izgubi, bila to nacija, vjera, žena, mater, prijatelji, droga, alkohol, kocka, itd, suvišno je nabrajat, jasno je da život vrvi takvin pijanstvima. Zbog takvih pijanstava se vjerovatno o rađamo ponovo kroz tuđe tijelo, jer nam je to potribno, ne znamo drukčije nego da opet postojimo kroz nečije tijelo psihološki potpuno sjedinjeni s ton osobon. Poanta čovika je postajanje potpuno svjestan, potpuno samostalan. To znači da čovik kako De Mello kaže: "nema mista da na njem nasloni glavu", to znači da čovik postaje potpuno oslonac sam sebi, nosioc svoje sudbine i sebe pa šta god to značilo. To znači potpuno savladavanje svog straha, bivanje sposobnim nosit i svoje najveće strahove. Tako, prevazilazimo strah kao jednu bazičnu emociju karakterističnu za sve životinje. Tako također, dolazimo do potpune samostalnosti, koja, posljedično, dovodi do toga da nećemo imat potrebu da se utapamo i u kakvo pijanstvo. Čovik se praktično, čitav život trizni. Naše bazično stanje, polazna točka je pijanstvo, i to pijanstvo koje vjerovatno eonima traje. Da bi došlo uopće do formiranja ega potrebni su bili milioni i milijarde, a sa egom prava stvar tek počinje, tek postajemo svjesni, imamo polaznu točku da se osvistimo, to jest otriznemo. Zato i nije čudo da je taj proces toliko bolan, kad je to rasčišćavanje karme koju eonima nosimo u sebi. To je zapravo, jedna, jedan kroz jedan promjena, jedna profound promjena u bivanju, promjena naše same srži. Pravo je uzbuđenje činjenica da je takva promjena moguća (takva promjena uma je činjenično moguća, bez obzira na virovanje il ne virovanje u život poslje smrti). Tada, u takvom slučaju bi mogli prić u stanje čistog postojanja kakvo više neće zahtijevat hranu zbog kojih ćemo patit. Hranu mislin i doslovnu i metaforičku, to jeste, mislin je kao energiju uopće. Tada se nećemo morat ponovo rađat kroz drugo ljudsko biće jer ćemo postat praktično sami sebi otac i majka i svijest će nam nakon smrti bit sposobna da funkcionira samostalno. Ali, dug je i trnovit put do tog, i, ko što eonima traje ovo putovanje do sad, niko ne zna ni do kad će ova sadašnja faza trajat, govoreć o svakom ponaosob.

19.09.2016.

Ciklus života i evolucija svijesti bića - Prvi dio

Nego... Tema o kojoj mi se je pisalo je jedna koja me okupira zadnje vrime, koja me generalno zanima i o kojoj razmišljan. Nisan siguran kako da uđen u nju (u temu mislin xD), pa ću samo počet kronološki ko obično. Razmišlja san već davno o osjetilima, čulima ko takvin, i neku večer, ima možda tjedan dana san isto tako nešto vrtija po glavi, tema mi je bila: kako nastaje zvuk. Kako to da, sad kad kucan po ovin tipkama ja čujen zvuk kao efekat? I svijetlo, kako to da ja vidin ove tipke? Po onome što je fizika dokazala, zvuk nastaje zbog kretanja unutar tijela, na molekularnoj razini, znači, kad udarin tipku njene molekule se pokrenu, onda pokrenu strujanje u zraku između njih i mene i polako, to strujanje se kreće u obliku vala prema meni, dok ne uđe u moje uši, i tu u kontaktu zraka sa mojin bubnjićen nastaje efekat na mom bubnjiću koji ja percepiran ko zvuk. Svijetlo, također, zapravo mi nikad ne vidimo neko tijelo kakvo jest, vidimo svijetlo koje to tijelo reflektira. Ja zapravo, ako oću bit do kraja precizan, mogu slobodno reć da po danu vidin jedino sunce, jer ono što ja u principu "vidin" je sunčevo svijetlo koje se odbija odasvud i dolazi do mog oka. I samo to "viđenje" nastaje na mojoj retini, zapravo, oko upija zrake svijetlosti koje se odbijaju i to je ono što ja percepiran ko vid. Zanimljivo da tu večer kako san leža, dolazilo je malo misečine, i ja san diga ruku da je pogledan, da bi skonta da ruka blokira svitlo koje dolazi i vidin je ko mrak, vidin mrak, odnosno nedolazak svitla do mojih očiju, i taj nedolazak ima oblik moje ruke koju gledan. To je dobra slika i onoga kad vidin ruku, ja zapravo nikad ne vidin nju samu, nego samo svjetlosni efekat koji ona ima na moje oči, pod određenim uvjetima. Zanimljiva je stvar sa opipon i generalno sa kožon kao osjetilon. Kako to da percepiramo toplo-hladno, grubo-fino, tvrdo-meko, tupo-oštro? Ili mirisi i okusi, o njima nisan ni mislija, ali moga bi ih možda proguglat da vidin šta kažu za njih. Što se kože tiče, skonta san da mi zapravo kožon nikad ne osjećamo neko drugo tijelo, nego samo efekat tog tijela na našu kožu. Osjećamo kakvo je tijelo, ali ne to tijelo po sebi, npr kad upiren prston u dasku osjećan jak otpor i to percepiran ko tvrdoću, kad upiren u jastuk osjećan mal otpor i percepiran ga ko mekoću. Toplina znan da prilazi s jednog tijela na drugo, ne znan kako funkcionira, vjerovatno je to brzina kretanja tijela, opet unutarnjeg kretanja. Okusi i mirisi su efekat koji doživimo kad inhaliramo ili konzumiramo određenu stvar.

Kad se cila stvar sagleda, mi smo zapravo cilo vrime uronjeni u stvarnost i u stalnom smo procesu konzumacije stvarnosti i vraćanja energije nazad. Vidimo tako što upijemo svijetlo okom, čujemo tako što nam se u uhu zaustavlja kretanje zraka, osjećamo kroz kožu stalnim kontaktom sa vanjskim svitom (evo sad npr osjećan noge jednu na drugoj, laptop na sebi, krevet ispod sebe, malo mi je sviježe po rukama i prsima). Također, jedemo, pijemo, dišemo, konstantno i isto tako izdišemo, pišamo, seremo. Elementarno smo u stalnom procesu konzumacije i vraćanja energije, to je jedini način na koji uopće postojimo. Zapravo smo, kad se sagleda kao neki transformator energije jer, ne samo što vraćamo energiju, bitan je i kvalitet koji vraćamo. Dobro, kad seremo jednostavno poseremo tvari koje nan ne tribaju, nema neke dubine u tom, pišanjem isto, a izdišemo jednostavno ugljični dioksid. Ali također, vraćamo i puno profinjenije stvari poput recimo, muzike koju proizvodimo, poput likovne umjetnosti i filma, poput raznoraznih kombinacija jela ili parfema, il recimo krema, a isto tako vraćamo i govor, pisane knjige, internet i slično. Čovik je zapravo, transformator energije, ili da budemo preciznije, sve što postoji je transformator energije, i energija stalno teče, između ostalog, i kroz nas. A sve kroz šta energija teče je izbacuje na svojoj frekvenciji, energija ulazi kao jedno a izlazi kao drugo, ali opet kao energija. Sa ovin zapravo je jako uprošćena ta new age varijanta u koju san sklon virovat, naime, to da je sve jedno. Kad se sagleda stvar kako jest, sve jeste jedno, bez ikakvih duhovnih il metafizičkih konotacija, sve je jedno prosto fizičkim postojanjem. A siguran san da naša svijest proizvodi i puno finije vibracije (neke su i dokazane, kao npr magnetno polje srca), koje također vraćamo u okolinu. Čovik u jednu ruku, svojim povratnim informacijama daje drugačiju teksturu i koheziju, podlaže ih logici, svojoj logici. Na drugi način rečeno, energija kroz čovika izlazi u specifičnom formatu čovika ko vrste a i kao jedinke u smislu pojedinog ljudskog bića. Na ovaj način gledano, nije teško pojmit kako bi čovik moga živit nakon smrti, to jeste, kako bi ljudska svijest ili duša mogla nadživit ovaj život i nastavit postojat, naime - na isti način ko i dosad, bivajuć, upijajuć energiju i vraćajuć je vani, ko što to dosad radimo eonima godina. Jedina razlika je zapravo u kvalitetu te energiju i u tome kako se hranimo (i metaforički a i doslovno). Naime, da bi bili sposobni za život poslje smrti koji ne bi bija kroz oblik tijela od materije, morali bi bit sposobni za hranu koja nije od materije, kakva god da hrana bila. Ali princip ostaje isti, primamo i dajemo. Tu se već nalazimo na uvodu u srž teme, o kojoj ću u idućem postu, da ne bi odjednon objavija roman koji niko neće čitat.

18.09.2016.

Misli

Teško bi bilo adekvatno opisat kroz šta prolazin. Nema riječi u koju to iskustvo more stat... Nema ničega. Ludilo, nepodnosiva bol, nepodnosiva napetost, uskraćenost i hendikepiranost, izoliranost, težina. Isto kao da je svaki dah teret, kao da je tijelo samo po sebi, svaka nit postojanja golem teret, kao da ti je čitav svit i kompletno tvoje bivanje zapelo u grlu gušiš se i grčiš. Mjesecima. I mjesecima. Post je triba bit o nečem drugom, i vratiću ga na to drugo, al prirodno ove misli su mi pošle. Teško bi bilo i opisat uopće, ne znan... Nisan siguran mogu li i dotaknit sve to šta mi se dešava. Ljudi. Recimo, banalna stvar s kojon san bija okružen čitav život, i za kojon jasno, iman potrebu, čitav život je gotovo iščezla iz mog života. Jedva koga od ljudi i viđan, sem mojih kući, viđan par ljudi i to je to, a i to ne toliko često. Svakako ne koliko bi tija ili koliko bi mi pasalo da nisan sam. Samostalnost, ko druga crta. Neman svojih primanja, ne mogu ni vozit baš opušteno i normalno, rizično je i neopušteno (sve, svaka i najsitnija normalna stvar mi je postala neopuštena, do srži). Spontanost, povezano sa ljudima i općenito je gotovo nestala. Teško mi je i pomislit da san nekad bija tako prirodan, poletan i opušten u susret svakoj novoj situaciji i čoviku. Teško, jer mi je teško priznat da sad to nisan. Kad svaki mobitel more bit smetnja, kad odlazak na svako novo misto povlači za sobon pitanje oće li tu smetat neka svjetla, kad san po noći gotovo slip zbog običnih sijalica, kad mi se u životu već pola godine dešava gotovo jedino moja bolest, za koju mi je također teško izgovorit tu riječ "bolest", to se malko promine. Na gore, jasno. Ko i gotovo svaka promjena koju kod sebe mogu primjetit, ide na gore. Taj osjećaj da s vrimenon umisto da postaješ bolji, postaješ sve gori. A imaš 24 godine. Za laptope gotovo i ne mogu, ovo što pišen sad pišen sa napola sklopljenin ekranon da ga ne vidin, jasno, da mi ne smeta. Kontakti izblide i želja za njima, iako u dubini sebe iman jasne i jake sve stare želje, al jednostavno san sputan, i ovo malo prostora što iman, malo prostora za karikiranje nekakve normale, neman snage da uopće i koristin. U par navrata san bija jako blizu suicida, al uvik nekako nešto izleti pa se to ne desi, il bolje rečeno, sam se nekako vratin nazad sa te crte koja sve odvaja i vodi u nepovrat. Teško se mirin i sa čin od ovoga šta mi se dešava i uopće sa idejon da bi mi ovo sad moga bit život. Ovakvi problemi sa vidon, problemi sa govoron, i problemi sa spolnin organima, ti zadnje doduše ne baš strašni reka bi, al s obziron da san navika na svoje jako dobre performanse (sat bez svršavanja bez problema, da se pofalin :D), pad na nekakav muški prosjek od 5-10 minuta, ako je tako sad, što ne mogu bit siguran jer, jel, nisan odavno, mi je ugl katastrofa. Sve je katastrofa, cila činjenica da ja vjerovatno moran živit i od ovakvog života nešto pravit. Da ima kakav reset na default, il kakav checkpoint u životu pa da se stvari samo vrate. Al nema, i dobro znan da nema, zato i ne razmišljan o tome nego ugl razmišljan kako bi se moga jednostavno rješit svega toga. Malo razmišljan i o tom da bi moga ozdravit, nije ni to isključeno, al nakon pola godine bukvalno ničega, kokošiju i mačaka po prikući mi, ne ostane puno prostora za optimizam. Uopće ne znan kako da se postavin i kako da i najmanju nadu izvučen. I ne zamjerin si, msn prvi jedan dobar prijatelj mi je reka da bi se on propija i pijančija po vas dan da mu se ovo dešava, a recimo sestra mi reče da bi ona vjerovatno po godine odležala na psihijatriji. Dobar san, ja san odleža samo dva tjedna.



Ima nešto sudbinski, il bolje rečeno karmički u svemu tome. Znan to. Znan da se dešava jer se triba dešavat. I to me iritira, jer mi daje jednu jasnu poantu: dešava se da to privaziđen, dešava se jer mogu da od tog nešto izvučen i iman odgovornost da to uradin. A ja bi vrlo rado zaključija da jednostavno mogu mačiće bacit u vodu. Al ne mogu to uradit, bar ne tako lako jer znan da tu nije kraj, i da, u tom slučaju, me samo čeka novi život na ovom il nekom drugom planetu, u kojem bi mi se samo desilo isto, ili gore, i tako će bit dok god ja sam ne ispišen svoj put iz svega toga. U jednu ruku mi je drago da odrađivan ono šta znan da moran. Kad ne dominira želja da se ubijen, tu i tamo mi bude i drago. Cili život slutin takve stvari i iman jake strahove da će se nešto vako desit. Samo što san ugl mislija da ću uz svoju borbu, svjesnost i stručnu pomoć privazić te strahove, to jest da su tu u pitanju samo strahovi. Al sad vidin da nisu. U pitanju je životna realnost koju je jedan dija mene, jedan dija duboko u meni zakopan i svjestan šta me čeka, tija sabotirat i opira joj se je. Da, mislin da mi se je ovo moralo desit i mislin da san to u sebi cilo vrime zna i biža od toga. Ipak, generaalno kroz svoj život, poznajen se kao borca i to si mogu otvoreno priznat, i to neko ko slične borbe nije prolazija ne mere ni imat pojma koliko su teške, pa tako san se doveja i u ovo, da to valjda priđen. Sa nekakvon viron da mogu. Nekakvon viron općenito, da se mora moć. Te vire u se trenutno neman gotovo ni najmanje. Ima san san, koji me je ponuka da to zaključin, da zaključin da ssan se u prošlom životu vjerovatno ubija. U snu, sanjan, vidin sebe, sa sviješću odvojenon od sebe, vidin se i znan da san ja taj kojeg posmatran jel. I taj ja, kojeg posmatran, uradi jednu zanimljivu stvar, udupla se, i taj novi uduplani ubije tog prvog. Drugin riječima, ubijen se. Taj ja u snu ima neki čudan kvalitet mene, ima izgled drukčiji od mene, iman savršeno jasnu sliku, malo je mani od mene, možda metar i 80 ima, šire face i šire vilice, ima malo stomaka i malo je zdepast, al samo malo. Nosi nekakav šorc i crvenu majicu. Iman i osjećaj o njemu, vrlo je agresivan i sirov, ne da je prirodno takav da nema potencijala za više, nego više ko čovik koji živi vrlo neuredan život pa mu njegovi profinjeni osjećaji otupe, recimo ko neko ko je već dugo pijanac. Tog sebe u snu percepiran ko sebe, i bilo mi je čudno, al mi je u par navrata nakon tog sna se to vraćalo u glavu i primjetija san da zapravo s vrimenon od svog stanja u kojem san postajen pomalo više i više nalik tom sebi u tom snu. Nema sumnje da taj ja u snu predstavlja jedan ajmo reć dio mene, sad, bez obzira na reinkarnaciju il ne. To jeste ja, neka malo uža verzija mene. Nije isključeno da ću kasnije u životu, čega se bojin, postat više nalik njemu. Toga me je strah, osjećan gnušanje prema takvom životu i toj mogućnosti, gnušanje koje je samo po sebi dovoljno da to okončan. Vjerovatno se je i on slično osjeća, zbog boga pitaj čega, pa je to okonča. Ugl, mislin da ta osoba jeste ja, ja, koji je prije postoja, ubija se, i sad se stvar ponavlja da se razriješi, odnosno da sad razrješin te razloge zbog kojih se je on ubija i da nastavin dalje normalnin tokon života. Normalnin jako uvjetno rečeno, jer upitno je koliko dalje od ovoga išta more bit normalno. Strah me je sklizavanja u novi suicid, prvenstveno me je strrah prolaženja kroz iskustvo smrti, jer je u slučaju samoubojstva vjerovatno vrlo traumatično, teško da išta more uzrokovat veću bol kroz koju nakon smrti prolaziš nego samoubojstvo. A jasno, strah me je i mogućih posljedica koje bi to imalo na moj idući život u kojoj god on sferi bija, jer bez sumnje, karma vako prljava ko što je moja sad, ne bi izašla na dobro. Na momente nehajno zaključin jednostavno da vako više ne mogu i da je bolje bilo šta novo nego ovo. Nadan se da me te misli neće povest u tu opciju, ili rečeno drugin djelon mene koji to želi, nadan se da oće. Napisaću sad drugi post o temi o kojoj san tija pisat, pa ga objavin drugi put. See ya.

P.S.:


Knjiga je puno bolja za čitat nego za slušat o njoj, btw.

16.09.2016.

Javan (ko javna kuća)

Tajan, kao tisuću godina izgubljen
Tajan, kao tisuću godina sam
I kao more konopaca što stežu me oko vrata
Konopaca, koje do kraja svog života,
znaću, samo ja
Kao ona tragedija po imenu život
kojoj je udes čudan
da
to šta nosiš
šta god da nosiš
uvik i jedino
znaš samo ti.


Stariji postovi