Hod po rubu

20.10.2017.

Pozdrav raja

Javljam vam se preko prijatelja i dalje ne mogu na laptop, ne mogu čak ni da mi netko čita šta pišete, klima mi se glava . Uglavnom tu sam, stvari su ok koliko mogu bit. Krivo mi je sto se ne mogu čut s niskim od vas, al ajde valjda će doć bolja vrimena. Pišem ovo samo da znate da sam ok, a ima i nekih doživljaja koji su nevjerovatni.  Ne znam bil o njima moga pisat čak i da mogu.
Sjetim vas se nekad. Imate puno pozdrava od mene...
Evo vam nesto malo (zapisano u glavi).

Da se izgubim

Da se izgubim
Uz koziji put
Okolo suhozidi
U šumskoj Hercegovini
Samo nebo i ja

Da se izgubim
I ne znam si ni ime
Ni dane, ni godine
Uz miris vriska i poljskih trava
Samo nebo i ja.

23.05.2017.

Sumrak

Srebrene niti iz utrobe svemira
Pružaju nježno svoju ljubav
Kroz okno sumraka

Noć se šulja
Dolazi putem sve sjajnijih zvijezda
Uvlači se u prostor između misli
Ispunjava unutrašnjost, vulgarnu i rastvorenih prozora
Kao pučina

Sve diše
I pjeva
I slavi
Dolazi noć!

Mirno pružam svoje pipke
Da se preklapaju i isprepliću
Sa ticalima svemira
Neka me nose do jutra!

Neka me pregaze
Neka me poraze
Neka me popiju

Mačka hoda balkonom,
Doji,
Kao što ja dojim nebo
I kao što noć siše moja slova.
Ptice cvrkuću i razbijaju svoje zvukove o
Gorostasne skute noći!
Sa strahopoštivanjem se naklanjam tajni bivanjav
Što pleše tajno, tanano, tako tanko
Da je nevidljiva
najvećoj tajni, toliko nevidljivoj
Da je potpuno očita.

Napadna, čak i nasrće
Dok ćuvari vrata sa svojim haljama prate noć
U novi pohod
Kao poplava
Dok se povuče
U novo besanje
Sunčevu, vulgarno materijalnu
Strasnu
Trezvenost
I zdrvozagotovost.

08.05.2017.

Rat

Živ san, za one koje zanima ta informacija. Mada san ima nekoliko potpuno isključen s neta. Zanimljivo je stanje, za jednu modernu osobu, da se nalazi u situaciji da uopće ne mere koristit ništa od tehnoloških uređaja o kojima smo postali praktično i ovisni. Sam ne bi zna koliko je to točno da se ne nalazin di se nalazin. Dane provodin bižeć od sebe i nadanjen da će se nešto prominit. U sigurnoj san zoni, kod kuće, uljuljkan u situaciju sa minimalnim smetnjama mom zdravstvenom stanju. Iman osjećaj da odumiren. S druge strane iman osjećaj da odrastan. Barem se nadan, nema druge nade, nego da odrastan. Ulaskon na blog nakon nekog vrimena, živnu stvari... Živne taj kreativni, senzibilni dija mene, fluidni, govorljivi. Taj dija mene koji san volija i kojeg i sad volin i koji je jako dugo bija praktično jedino što san bija. Uz napade panike i ostale smetnje koje san nastoja uspješno odstranit. A i one su bile ja, mada mi se taj ja manje sviđa. Al ko da je bitno na kraju šta ti se u sebi sviđa il ne sviđa, ko da išta time minjaš? Moga bi kukat o tome šta mogu i šta ne mogu, izlagat teškoćžće oko obaveza koje iman. Smmetnje svjetala su ozbiljne, tako da ozbiljno dovode u pitanje nastavak mojih ambiccija koje san ima, jednostavno jer stalno nešto smeta. Ali neću o tome dubinjat. Time samo uranjan sam sebe u položaj bespomoćnosti. Vrime koje provodin i način na koji ga provodin nije ništa obećavajuće. A sve u svemu mi se sviđa. Čovik, se iznad svega, ne želi minjat. I pakao, ako je poznat, već dovoljno opipan, omirisan, osjećen pakao, je bolji od promjene. Iznadd svega čovik se boji nečeg novog. Moj pevi blog koji san na ovom servisu otvorija zva se je strah od nepoznatog. Znakovito. Sati prolaze, minute šute, sam san se navika tom tupilu i sve u svemu ne smeta mi toliko. Smeta mi ovaj dija mene koji se buni. Koji oće normalan život. Koji oće nešto što nije odlaganje ustajanja dok se god more jer je dan previše dug da ga istrpiš, nešto više od ispijanja kava kojima gledan ubit vrime i čitanja Kastanjede i sanjarenja, uživljavanja u bajne mogućnosti koje ljudska svijest, čovik, mi, ja, mogu dosegnit. Puno se je lakše nadat i iščekivat nego radit nešto. Sve u svemu, najteže mi pada dosada obaveza koje iman, i strah od izlaganja riziku koji sa sobom nosi ikakav život van ustaljene, prohodane rutine. A pisa san poeziju, sićan se, baš o ljudima koji se prepuštaju rutini, i o svoj besciljnosti i promašenosti takvog života. I ovo sad što pišen više je stvar navike. Ja koji ovo pišen hlapi, hlapi sve više i više svakin npvin slovon koje otkucan. I to je dobro, i to me veseli. Činjenica je da ja triban ishlapit i nestat. Stvar je u tome što ja mogu da nestanen na više načina, neki su dobri za mene a neki ne, ali i to opet ovisi o kojem meni pričamo, jer onom meni koji želi da uništi svijest o sebi potpuno i zatoči se u tamnicu iz koje nema ama baš ni jednog mogućeg poteza koji bi uzdrma moju unutarnju praliziranost, voljnu paraliziranost, šaku komfora koju držin čvrsto stisnutu, a ona se već u rukama pritvorila u prašinu, i sipi, sipi ko pješčani sat, samo što kad čitava izađe iz moje ruke, neće ostat ništa da okrenen nazad, jer će prašina otić u nepovrat. Tom meni svakako, odgovara bilo šta, osim neke promjene. Da li je moguće da čovik proživi život a ostane isti? Sam se mogu osvjedočit o sudbinama ljudi koji su sebi nekad, negdi u sebi stavili blokadu. Tomo Pilatić, jedan pijanac iz mog sela, tako hoda, pijan, bala mu visi, odrpan i neureda, agresivno se svađajuć sam sa sobon, sa fantomskin neprijateljima u glavi mu. Gledajuć ga jednon, jasno san vidija da njemu i nije toliko loše. On je stavija blokadu poprilično plitko u sebi. On vjerovatno nikad nije uša dovoljno u bol koji osjeća, nije otiša do dna, nego je u samom početku bola, pri prvom otporu, agresivno se usprotivija, počeja psovat i svađat se sa samim sobom, i tako kako je to uradija, radi evo, godinama. Pitanje je i kakve ko boli ima, i kakve je ko snove ima. Snovi, ta tanka, suptilna stvar, taj prekrasni model od ideja, emocija, riječi, to remek djelo uma, remek djelo uma kao samog master remek djela. Postojanje je više nego što izgleda, s jedne strane, no ono nije onako kako mi mislimo da je više nego što izgleda, s druge strane. Goddine teku, i idu, i zastrašujuće je kako se vrata s godinama polako zatvaraju i sužavaju. Život nas more zatvorit ko klopka i potpuno nas ugušit, ako se ne trgnemo i ne krenemo borit.

Od svega šta Don Huan oči Kastanedu, u svim knjigama koje opisivaju njegovo učenje, najbitnije je bit ratnik. Ratnik je osoba koja sve prihvaća kao izazov, sam život prihvaća kao izazov. Običnom čoviku su sve stvari koje mu se dešavaju ili prokletstvo ili blagoslov. Ratniku je to sve međutim, izazov. Ratnik je strateg i promišlja pomno svoja djela, ratnik uvijek procjenjuje svoj strah i rizik, i nikad se ne prepušta svojim osjećanjima, bilo da je to nekontrolisan strah ili pak izliv užitka. Ratnik je uvik spreman na borbu i uvik je u sadašnjosti, prošlost za ratnika ne postoji i ona nije važna. Ratnik u svom životu bira put srca, i uvik se pita, ima li ovaj put srca? Jednom kad izabere put, za ratnika se kapija zatvara i za njega nema više nazad. Ratnik ima nepokolebljivu namjeru, što znači djelo koje ratnik čini i čini uporno i uporno, iznova i iznova, dok samo po sebi ne postane sila u ratnikovoj ličnosti. Ratnik je iznad svega, uvik svjestan svoje smrti. Ratniku je smrt najbliskiji prijatelj, ratnik zna, osjeća to cijelim svojim bićem, da upravo zbog smrti čitava magija života ima smisla. Ratniku je život neobjašnjiva misterija i čudo koje je neiscrpno, samo po sebi se nikad ne okončava, i ratnik nikad ne prestaje da mu se čudi. Put ratnika čovik ne bira sam, prije bi se reklo da taj put bira čovika, ili pak da se izabiru uzajamnim djelovanjem. Don Huan bi možda reka da čovika za taj put bira moć. Ratnik u svom životu računa jedino na sebe, i ako čeka, čeka jedino na svoju volju, koja je neobjašniva sila, koja jednom kad se razvije u ratniku, omogućuje mu da čini nezamislive podvige a da sam ni ne primjećuje da ih čini. Čovik, kad se jednom zaputi na stazu znanja, ne preostaje mu nikakav drugi izbor doli da živi ko ratnik. Drugog izbora čovik nema, ako želi da preživi. O čovik, jednom zapućen na stazu znanja, se nikad ne mere vratit nazad, za njega svit koji je napustija više ne postoji, a pred njim se nalazi nezamislivo i nespoznatljivo nepoznato, i vječnost. Jedino kao ratnik, čovik more da živi u tim uvjetima. Od svih citata koji su me se dojmili u Kastanedinim knjigama, dok opisuje svoje učenje kod Don Huana, najviše mi se sviđa ovaj. Ne sićan se kako je točno iša citat, nepravilno ću ga citirat, međutim, mislin da je to ok za ovu prigodu: "Ratnik ništ ne uzima zdravo za gotovo i cijeli svoj život doživljava kao jedan beskrajan izazov. Ratnik svim svojim srcem vodi svaku svoju bitku, i čak i ako je to njegova zadnja bitka, ako zna da je ta bitka izgubljena i da ga u njoj čeka njegova vlastita smrt, ratnik se i dalje svom snagom bori, i znajući da mu je volja bez mane, ratnik se u toj bitci smeje, smeje"

23.04.2017.

Marš za znanost

Prije par dana održan je mrš diljem svijeta u svrhu podrške znanstvenom mišljenju i 'donošenju odluka temeljenih na činjenicama'. Svjetski marš za znanost, kako je nazvan. U načelu, mislin da je to dobra stvar, ja sam podržavan znanost i znanstveno mišljenje, točnije, mislin da je to jedini način kako možeš donosit ispravne odluke. Znanost podrazumjeva otvorenost, kritičko mišljenje, i iskrenu znatiželju. Zato mislin da svak ko iole razmišlja, treba podržavat znanost. Dosta toga što je navedeno u skupu je hvale vrijedno, poput naglaska na sekularnim vrijednostima, zaštite okoliša i tako. Međutim navedene su i neke druge, poprilično upitne stvari. Između ostalog, organizatori skupa zalažu se za odbacivanje pseudoznanstvenog mišljenja poput toga da cjepiva uzrokuju bolesti, ili da globalno zatopljenje nije uzrokovano ljudskim djelovanjem. Navedeno, su navodno, pseudoznanstvene zablude, iako postoje znastvenici,i to popriličan broj njih, koji izražavaju sumnju u cjepiva zbog supstanci koje sadrže, i koji su svojim istraživanjima iznijeli tezu da globalno zatopljenje ne uzrokuje ljudsko djelovanje, nego promjene na suncu. Dakle, navedeno iznose znanstvenici. I onda u maršu za znanost nas pozivaju da prihvatimo 'činjenice' i odbacimo ove zablude. Kad te pozivaju da tezu koja nikad nije dokazana prihvatiš kao činjenicu, znaš da nemaš posla sa znanosti. :) I to je problem koji vidin sa ovin skupon, i razlog zbog kojeg, i da san moga, ne bi sudjelova u njemu. Navedeni stav nije znanost nego scijentizam. Za one koji ne znaju, scijentizam je dogmatično virovanje u sve šta je mainstream u znanosti i odbacivanje svega ostalog. U svrhu stvarnog znanstvenog mišljenja, mislin da se triba ukazat na problem scijentizma u znanstvenim krugovima i među ljudima i pozvat na pravo znanstveno mišljenje, što znači otvorenost prema svim znanstvenim istraživanjima i svim izvorima znanja, a ne samo nekima koji nama odgovaraju iz ovih ili onih razloga. Umjesto da se poziva na 'prihvatanje činjenica', mislin da je puno korisnije pozvat na otvorenost i kritično mišljenje i na zdravu i korisnu debatu o stvarima koje nisu nesumnjivo dokazane.

01.04.2017.

Bretarijanci i drugo

Dok partijan sa svojin demonima, ili bolje rečeno, puštan ih da partijaju u mojoj glavi, guglan i hranin se idejama o raznoraznnim ljudskim mogućnostima. Sam san proba neke od ovih stvari nepravilno, i nikome ne preporučan da na svoju ruku oprobava išta od toga, al ipak je zanimljivo vidit šta sve postoji, i može da postoji. Ne znan jeste li ikad čuli za Bretarijance? Ljudi, navodno, žive samo od zraka. Dakle, samo zraka, ništa ne jedu i ne piju. Zvuči nemoguće, al ipak, mislin da ne mere cila priča oko toga bit obična izmišljotina. Imaju svoj sajt : http://www.breatharianworld.com/en/bios-2016/
Drže predavanja, seminare, ima ih dosta, a o nekima san čita i da su rađena znanstvena istraživanja u kojima su ih pratili i dokazali da fakat ne jedu i ne piju. Ako je ovo fakat točno, stvar je golema, a mogli bi se i zapitat kako to da stvar nije više popraćena i proučavana? Vjerovatno svak ko bi ozbiljnije znanstveno proučava ovaj fenomen i zaključija da postoji i da je moguć, bi naiša na ismijavanje i odbacivanje i izgubija bi znanstveni kredibilitet. S druge strane, većina zanstvenika vjerovatno na samu pomisao da ovakve fenomene proučava ima podsmjeh. Pa ipak, neka su znanstvena proučavanja rađena, imate ih ovdje: http://www.collective-evolution.com/2016/03/28/breatharianism-science-examines-people-who-claim-not-to-eat-heres-what-they-found/

Nekome ko ozbiljnije proučava ljudske potencijale za navodno nemoguće stvari ovo ne bi tribalo bit čudno. Ako utvrdiš da postoje stvari poput telepatije i sinkroniciteta, koje su potpuno nesvatljive našem razumu, da postoje budistički svećenici koji mogu kontrolirat temperaturu svog tijela, šaolin borac koji kontrolira svoju kožu da ju ni bušilica ne mere probušit, i da se sve to fakat dešava, ni ovakvi fenomeni sami po sebi nisu toliko neizgledni. Uz to bi mogli dodat i ljude koji, navodno, žive samo od energije sunca koju upijaju tehnikom sun gazinga. Mada, ove tehnike su opasne ako ih oprobavaš bez dobre pripreme i bez nadzora, i sigurno nije preporučivo samo tako buljit u sunce i prestat jest. Mislin, to je glupo, ali ne znači da su ovakvi fenomeni nemogući. Pitanje je koliki su stvarni dosezi ljudske svijesti, šta možemo. Postoje medicinski neobjašnjiva ozdravljenja ljudi, npr Anita Moorjani, nek neko gugla ako ga zanima, je nakon iskustva bliske smrti izličila rak, ili točnije rečeno, rak je samo nesta. Sad drži predavanja o svom iskustvu. Svojevremeno san nailazija na snimke ljudi kako levitiraju, a vjerovatno dosta ljudi zna za takve priče o moćima koje neki ljudi navodno imaju. Isus je navodno hoda po vodi, između ostalog. Kao bića smo više nego što mislimo da jesmo, mada opet, ne znači da moremo tek tako kad nam prane činit čuda. Al eto, opet, fino je znat da postoje mogućnosti koje su ravne čudu, a da neki ljudi te mogućnosti žive. Za to je vjerovatno potrebno veliko požrtvovanje, rad na sebi i potpunno prihvaćanje sebe i spoznavanje samog sebe. Zanimljivo, u svakom slučaju.

31.03.2017.

Zatvor

Zarobljen sam u svom umu i tijelu.
Okovan
Bolima
Pripet
Strahom

Koračam, raskidan između dva polja sila
igla, u ogromnom vortexu svijesti
koja se priliva i sjedi
mijenja lica i oblike
a ipak, varljivo je ista

Zarobljen, zakovan, pripet.
Sloboda
Pojam koji je skovan
da zagorčava.

Zatvor
miriše,
miriše.

Ima okus govana u kanalizaciji
Ima okus ljudskog straha, okus jada
okus bijede, odustajanja i
linije manjeg otpora

Zatvor stoji, čvrst kao kuća
zatvor u mojim prsima.
Zaključan, zatvoren u sebi
svaki korak
koji napravim
donosi novi problem
novi problem - novi strah
novi strah - novi problem.

U snu, sanjam, snove bez soka
Kopnim, a neumoljivo opstajem
beznadan, težak, ključam
pitam se, u šta se ovo pretvaram?
Gdje su granice, gdje je spas
postoji li išta, išta
zbog čega bih?

Bolan i izgažen
zatrovan
sam sobom
svoj sam dželat i ubica
svoj sam otrov i spas
zlikovac i božanstvo.

Zatvor, samo zatvor je stvarnost
svakodnevica
i mada i postoji nešto
osim njega
ne postoji ništa
izvan njega.

30.03.2017.

Realnost

22.03.2017.

To to

Težak je život. Život kojeg živiš na silu. Život kojem ne vidiš smisla. Živin po inerciji, zbog inercije. Stvarne hrabrosti neman, ili je iman vrlo malo. A mislija san da san naučija. Mislija san. A nisan. Drukčije je, ovaj put kad razmišljan da bi najradije da okončan to sve jednin kratkin činon, nije motivirano ljutnjon, bijeson, nije puno konflikata i natezanja, rastezanja, razmišljanja o tome da to fakat uradin. Ali je nekako, prosto jednostavno, iskrenije. Ne želin ovakav život. Život s ovakvim problemima. S ovolikin strahon. Strah je najgori u ciloj toj priči. A mislija san da san naučija. Razmišljan kako bi volija da me se prepusti u kakvu kozmičku rupu iz koje nema izlaza, u kojoj će mi postavat sve gore i gore, dok odustajanje i prepuštanje strahu ne postane gore nego borba za neki, ipak bolji život od ovog koji živin. Mada, neman ni motivacije. A znan da ona triba doć iznutra. Mada nije da neman želja... Ali otpor je golem, strah je... Ne mogu izreć. Uopće ne mogu izreć. Jednostavno, igradija san svoj sigurni svit sad vamo, u svom selu mi, u kojem mi nigdi nikakva svitla ne smetaju, znan sve di ću sist, kako ću sist, u kafićima di i kako... Ne znan kako više ikad da živin slobodno s ovon bolesti? Problem kad mi svitla smetaju je taj što se more pogoršavat, ako trpin neko svijetlo koje mi smeta. A skoro sve pomalo smeta. Uz to misteriozno nespavanje koje se pojavi tu i tamo, i kojem ni ne znan baš jasan uzrok. Također, problemi sa govoron su dovoljni da mi mrse profesionalne planove. Na životni put su mi stavljene ozbiljne blokade. Bilo kakav izlazak iz rutine mi u kojoj se osjećan sigurno je obilježen sa toliko straha da je to nemoguće. Svaki put je strah preplavljujući. I svaki put se osjećan gotovo potpuno bespomoćno. A istovremeno iman dušu koja teži totalnoj slobodi. Koja ne želi nikakve granice. Kako nać kompromis? Kako nastavit živit život slobodno? Jedino pokušavanje me more do tog dovest. Ništa od cile priče, jer priča je džaba. Uistinu džaba. Jedino plan i konkretna akcija, ili prepuštanje ovoj inerciji kući mi. Nevjerovatno, da se vidin kako postajen na nivou kakvog klošara ili prosjaka...

Trik sa tonjenjem je, što ne dosežeš taj nivo kad je poravnjeno. Barem ja ga ne dosežen. Kolko god da toneš, nema momenta kad prestaje bit loše. Dok god postojiš, ako konflikt gori u tebi, ostaje loše. Možda prestane bit loše kad potpuno odustaneš, cjelin svojin bićen. Možda ih i nije malo što tako odustanu. Stvar sa mnon je što se ja dobrin djelon već osjećan ko gotov slučaj. Kao, malo ja ovo još se trzan, migoljin, a zapravo san odusta i samo neću da to vidin. To more bit i zato jer iman u familiji primjer osobe koja je odustala i živi život samo bivajuć kući i to je to. A more bit i zato što je tako. U prvoj knjizi od Castanede, Don Juan, njegov učitelj, govori o tome kako je strah prvi neprijatelj čovjeka od znanja. Čovjek od znanja je inače zasebna kategorija čovika, i Castaneda je bija na učenju da to postane, morete pročitat u njegovim knjigama ako vas zanima. Don Juan kaže da jednon kad čovika pobjedi strah, ne mere se više nikad oduprit i pobjedit ga. Kad Castaneda pita, može li čovik dugo godina bit pobjeđen i onda se oduprit i ipak pobjedit strah, Don Juan odgovara: U tom slučaju on se još nije prida, nego je samo izgledalo ko da ga je pobjedija strah. Iman osjećaj da se opredjelin da ću se borit, kad bi donija stvarnu unutarnju odluku u tom smjeru, isprofilira šta želin i usmjerija se ka tome, da bi nekako i moga. Moj problem je unutarnji konflikt, dija mene koji želi da odustane, i buni se, čak i ljuti i prigovara, samo što se uopće želin borit za najosnovnije stvari. Stvar dolazi dotle da od straha ne želin ni ustat iz kreveta, jer znan da će dan bit pun toliko stresa. Motivacije neman... Jer mi djeluje da sve što san želija ne mogu, a ne znan uopće šta bi novo. Ditinjasto al eto, kontan da bi najradije otiša u Ljubljanu, zaljubija se u ovu Slovenku i onda da me to motivira da se odselin u Ljubljanu i nađen tamo posa. Magična rješenja, ditinjastog uma, što je najgore i razmatran ih zaozbiljno. Dobro, otić onako, pa šta bude bude, je normala... Valjda ću nešto već od svega toga isprofilirat... Neman motivacije, jer jednostavno ne znan kako da živin ovaj novi život koji je prida mnon osvanija. Uopće ne znan, i ne vidin kako da pronađen u njemu sriću. Moran napravit prvi dobar plan i u akciju. Druge nema. Samo što... Draže mi je ne radit ništa. Pizda san, jebiga, i ne pada mi teško da odustanen samo po sebi. Samo da kratko traje, da znan da tipa iman još tri godine života, baš bi lipo prispava sve te godine. Ovako... Valjda ću u međuvremenu doć do sebe i prizvat se u realan svit. Drugin riječima, nadan se da ću odrast. Nek ovaj blog bude dnevnik mog odrastanja, ili pak spomenik mom odustajanju. Nešto od tog dvoje je.



21.03.2017.

To

Mrzin, mrzin, mrzin kad mi strah prekine neki osjećaj. A sad mi tako bi, slušan Trag u beskraju od Olivera, i u momenat mi krenu predobar osjećaj, onako, meditativan ajmo reć, teško za objasnit, i odma ga strah prisiče. Strah da ako se prepustin da će mi se počet mantat i da opet neću moć spavat od toga. Ne mere čovik ni u pjesmi uživat jebote, pa di to još planetu ima, da mi je znat, ima li iko na planetu još taj problem da od straha se ne mere prepuštat trenucima koji su možda i najlipši u životu. Da bukvalno ko protoavionac, ko raketa se lansira i presječe mi osjećaje i film, i ostanen ko posran, a taman se počeja super osjećat... Eh, da mi je se otpetljat iz ove klopke...

Pisaću, mada mi se ni ne piše... Od svih ovih belaja što me vrte u krug ko budalu, ne znan šta je najgore. Zasad mi se čini da je nespavanje najgore. Fakat, kad tjedan dana skoro nikako ne spavaš za kurac si, al doslovno, ni do čeg ti u životu nije. Nakon toga slijedi ovaj strah. Da ne mogu opušteno poslušat pjesmu, pročitat poeziju, od straha. Počeja san čitat Sto godina samoće i samo ostavija, jer vidin da neću moć od grča. Toliko je jak, jer je toliko realan. Nedavno san ima momenat kad san jasno vidija da moj strah nije stvarnost. On je strah, on je u meni. Međutim, moja nesanica jeste stvarna. Moj nistagmus jest stvarana, i kad dugo trpin svjetla koja mi smetaju on se more pogoršavat, potencijalno dotle da dođen do tog da ne mogu ni pričat ni vidit skoro nikako. Strah nije stvaran, ali bolest koju iman jest. Lako bi se nosija sa strahon koji nije toliko fiksiran na ovo na šta jest kod mene... Bukvalno se u par navrata dnevno osjećan ko da se borin za goli život... Lega vcrs malo bezze, odmorit na balkonu, slušat žabe, ptice, i čim se počnen prepuštat odma proradi isti strah. Kad bi nekako moga prihvatit da bude šta god triba bit, možda bi bilo lakše. Možda bi se lakše nosija sa svime ovime... Opet, nel moguće baš sve u životu fakat prihvatit? I ostat sritan u sebi, unatoč svemu.

Danas san u jednon momentu potpuno iskreno konta kako bi najradije da se ubijen. Msm, ne triba se niko alarmirat, neću, ne planiran, ali ovo stanje je toliko loše i toliko bijedno se čovik osjeća izgažen svim ovim, da prosto ne znan šta bi. A da ne kažen šta ću ako se nesanica nastavi, sinoć san malo odspava, fala svemu što postoji, al nema nikakve garancije da ću i večeras. Gura me ovo do ruba. Fakat, pitanje je, čemu ovakav život kakav ja živin? Prosto ne znan što da ga živin, neman volje, neman želje za životom u ovom stanju nikakve. Mogu jedino napamet se probat borit, isplanirat koje bi promjene moga napravit i ić za njima, pa možda se nešto promine. Ništa se neće prominit ako ja to ne prominen. Al ovi svakodnevni strahovi, i to što ne mogu opušteno uživat u vlastitim mislima i osjećajima... To mi je za izist se ciloga, živ bi se izija. Iskreno bi radije da me zapale i poliju cilog kiselinon, da osjećan kako mi tijelo izgara čitavo, dok same kosti ne popucaju i istope se, nego ovo trpija šta me je trpit svakodnevno. Prosto ne vidin zašto. Osim što me neka energija u meni gura i ne pita se zašto, valjda volja za životom, čista, sama po sebi. Još uvik je iman, samo kad sagledan kakav mi je život trenutno, nije mi ni drago što iman volju za njega.

Od opcija... Iman trenutno da učin od kuće i izlazin na ispite. Da gleda bi li moga iskemijat kakav posa u Sa, pa se vratit gori, il da pokušan se vratit pisanju za neke portale, sad kako mogu na laptop nekoliko sati dnevno. Možda bi se moga probat vratit i drugin stvarima koje san radija... Al sve je to toliko stresno, ispunjeno s toliko straha da bi najradije taj cili zalogaj s mržnjon pljunija iz usta. Ravno na pod. Ali mora se naprid, kako tako. Ima i ova jedna Slovenka koja me zove da dođen u Ljubljanu... Sviđa joj se moja poezija, a već san se bija zbarija s njon u Sarajevu, ima godinu i nešto... Msm neman pojma u kojim je šemama, al me nešto mami ideja da se zbarin s njon... Pa san razmišlja o tome da bi moga otić do nje u Ljubljanu, da se vidimo prosto, pa ak šta bu bu. U Bledu ima lik, odnosno grupa ljudi koji rade terapije reikijem... Iman preporuku od psihologinje mi za tog lika, kaže pomoga je njenoj sestri s nekim problemima. Pa razmišljan da možda to dvoje iskombiniran. Nije da nešto previše virujen u to, kad skontan i nekako mi djeluje glupo da samo tako neko meni otkloni moje probleme... Al eto, nean pojma. Odlučiću već nešto. Samo mi nije jasno što me ovaj planet više ne dotuče, kad me već muči vliko mater mu... da ne reknen. :D

20.03.2017.

Krugovi

Šetan neki dan i gledan, dica (ajmo reć) se vraćaju iz srednje škole... U njoj ih uče o tome kako je Bosna stara hrvatska zemlja i kako su zapravo Bošnjaci, Hrvati koji su prišli na islam... Generacije odrastaju usvajajuć uvjerenja koja su par budala izvukle iz konteksta i ukalupile kako njima odgovara. Na zidu kraj igrališta je ispisan grafit o učlanjenu u Hajduk u kojem je slovo U napisano sa onim karakterističnim proširenjem pri rubovima... Ustaško U, ako neko ne konta. Na sve zločine koje su činili 'naši' se zaboravlja ili pak su to samo 'komunističke', 'srpske' podvale, itd, itd. Na fakultetu mi prolaze generacije i generacije i generacije studenata... Iz povijesti uče o zlim katolicima koji su u Bosni ugnjetavali Bogumile, i onda su došli anđeli osmanlije (koji su porezom diskriminirali sve nemuslimane, a praktično nisu priznavali ni jednu religiju osim islama, židovstva i kršćanstva...) I onda su u tom 'tolerantnom i miroljubivom i multikulturalnom' ambijentu Bogumili koji su godinama odbijali katoličanstvo se svi odjednom prosvitlili i prišli dobrovoljno na islam. Niko, ili baar skoro niko ne vidi manjak logike u datom. Uči se o zlim Srbima i Hrvatima koji su genetski zločinci, o tome kako su zaapravo sve u BiH Bošnjaci i tako, i opet niko, ili skoro niko ne vidi u tome išta sporno ili nelogično... U Srbiji psihopata koji je sudjelova u opsadi Sarajeva i koji je tražija da se ulica u Bg nazove po zločincu osuđenom za genocid se kandidira za predsjednika i time stiče totalnu kontrolu nad državom... Na cesti kojon šetan je neki dan neko izbacija dvi velike crne vriće pune smeća. Na sri ceste. Također uz prolitnje cviće izniklo je i par busenova opušaka koje je valjda teško prosut igdi sem drito kroz prozor na put. I onda ljudi kažu da nam je loše. Pa, kakvi smo, i dobro nam je. Samo je čudo što zemlji više jednom ne dojadimo pa da nas strese sa sebe, ko kakva životinja buhe. Al onda kontan, buhe su žilave, ne daju se lako strest.


Stariji postovi