Hod po rubu

16.07.2018.

Duhovnost (znanje)

Od kad znan za sebe nisan se zadovoljava uobičajenim objašnjenjima svita. Bog tvorac, raj i pakao, za mene nisu pili vode. Barem ne na način na koji se to u monoteističkim religijama prikazuje. Zanimalo me je nešto dublje, osjeća san nešto dublje, osjeća san jednu stvarnost koju propuštamo i koja je tu. I to me je dovelo do doživljaja Znanja. Potpuno san raskida svoj ego i vidija svit očima ko da ga gledan prvi put. I vidija san ljubav i smrt. To da je ljubav dublja od smrti. To da je ljubav ne izvor svega nego i sve to čega je izvor. Ljubav je sve. Međutim, jednom kad uđeš u te dimenzije stvarnosti, moraš prihvatit da nema nazad. Ne znan koliko to moje iskustvo ima veze sa mojin trenutnim problemima. Znan da najviše nade u svom stanju polažen u meditaciju. Danas san meditira na jednom brigu kraj kuće mi, i krenu mi se dizat emocije, ljutnja, tuga, ljutnja, tuga. Par san puta udara šakom šiblje uz put. Tuga mi izvije lice u poziciju plača i krenen ječat, al ne mogu plakat. Moja unutarnja blokada. Vratin se kući i nastojin ostat u istom stanju, ne prianjat uz misli nego pustit potpuno moju unutrašnjost da se manifestira kako ona želi. I krene me uzimat lagana panika, od stanja u koje ulazin. Sasvim jasno san vidija da je moja nestabilnost u mene, mene je strah mene samog, a napadi panike pred drugim ljudima su samo reakcija na glumu da san normalan. Put kroz život je težak i neizvjestan, i potribno je puno hrabrosti da ga koračaš. Posebno kad nemaš uobičajene oslonce da se njima tješiš, ko što, kako meni izgleda, imaju vjernici. Koračat na stazi znanja je opasno i teško. Ne kažen da ni neki vjernici nisu na toj stazi, sve ovisi kako vide svoju vjeru. Mada mislin da, da bi stvarno bija na stazi znanja moraš napustit sva vjerovanja. Jedino potpuno prazan možeš vidit znanje. Ne znan koliko ovo što prolazin ima veze s mojim svaćanjem svita, al znan da je to št prolazin jedno, između ostalog i duhovno iskustvo. Svako intrizično iskustvo je ujedno i duhovno, i iskustva patnje nose u sebi klicu rastuće duhovnosti. Mada, mene zanima konkretna realnost i konkretan život. Već san toliko dugo nefunkcionalan da san zaboravija kako izgleda normalno živit. Već san dvi godine sa roditeljima u svom selu. Kad će doć na red da tu nešto minjan. Ne znan. Sad ne mogu ništa jer mi psihičko stanje to ne dozvoljava. Strah me da ću od napada panike puć i opet završit na psihijatriji. Mada, i to je samo misao. Možda bi bilo dobro da se krenen bojat da ću uspit, bit normalan (šta god to bilo) i bit sretan, živit ispunjen život. Ne bi bilo loše kad mi se ionako svi strahovi ostvaruju. :)

16.07.2018.

Izgubljeni

Nebo se otvorilo
Nebo koje guta
Gdje idemo, kamo ćemo?

Crnina prekriva sve puteve
Sjene otkrivaju nijanse ludila
u zraku

Vruće je, i nema nas
izgubljeni smo
Lutamo ovom kožom
po bespućima beskraja

Beskraj bolno probada našu kožu
Bolno ju ranjava
Oh, gdje idemo, kamo ćemo?
Gdje nas čeka jutro?
Gdje nas čeka zora?
Gdje nas čekamo mi?

15.07.2018.

Drama



Wrote a little book where I put your name
Turn the page and wrote the same
I wrote in blood
Turn around the corner and saw your face
Every time I look, well something breaks
I wrote in blood, I wrote in blood
We can leave now, just drive away
Only you and me, we could leave today
Let's take a chance, like we used to
We can go back, find something new
Made a little call on the telephone
Tried to see if you're alone
I wrote in blood
Took a little pill to see your face
Fell asleep in your embrace
I wrote in blood, I wrote in blood
We can leave now, just drive away
Only you and me, we could leave today
Let's take a chance, like we used to
We can go back, find something new

13.07.2018.

Noć

Noć je pala. Frustriran sam. Samotno je ovdje kod mene. Zrikavci se čuju. I ništa više. O sebi ne mogu da pišen. Ne mogu da si dodirujen unutrašnjost. Možda neman ni zašto. Ne volin da se diran kad san nedovršen za dodira. Već je dugo vrimena prošlo. Di je vreva, di je elan, di je onaj osjećaj, zanos, da si stvarno živ? Izgubija san te pojmove. Mada, nisan se prida. Samo je teško vuć prerano umorne kosti kroz ovu frustriranu večer. Odavno ne očekujen bolje sutra. Ne očekujen ništa. Možda je tako i bolje. Bar je tu muzika, da popuni nešto od praznine koju trenutno osjećan.

13.07.2018.

Bez teksta

12.07.2018.

To

Nemam plannova za budućnost. Nemam neku perspektivu u kojoj se vidim. Jedino što iman je jedna maglovita ideja da jednon kad se sredin ću znat šta ću. Nistagmus me poprilično sputava, ne mogu vozit, ne mogu dugo bit na sunncu... Ne mogu se ni dopisivat priko vibera i whatsappa na mobitelu jer mi se odma pojave tikovi. Iako je opet dobro kako je bilo, i više nego dobro. Danas san meditira, iman osjećaj da me meditacija more ojačat. Al me zato zbog gubitka kontrole kući opucaju napadi panike. Strah me da me ne bi opet prenjelo na agresiju pa da moran nazad na psihijatriju. Sem toga nema ništa posebno, ugl se dosađujen i slušan muziku. Ni utakmice me nešto posebno ne zanimaju. Neman volje čitat, a ni koncentracije i smirenosti, ne gledaju mi se filmovi. Čudna faza u najmanju ruku. Jednoj san se ajurvedskoj doktorici iz Zg javija mejlom, još mi nije odgovorila. Kad bi nekako uspija nosit svoje osjećaje, ne bit im rob, nego doć do djela sebe u kojem je mir i spontana sigurnost. Ostaje za nadat se da ću uspit. Istovremeno mi se meditira a i strah me. Naša san dobar bend koji slušan danas cili dan, evo plejlista:

11.07.2018.

Crna kronika

Bila je sparina tu večer kad je odlučija: Uradiće to. Uzeja je pištolj i sakrija ga iza leđa. Zna je već di se nalaze i di se seksaju. Kroz glavu su mu prolazili svi prizori u kojima ju je volija, u kojima je bila njegova. Ljubav je sad zamjenila mržnja, potpuna sumantost. Nije bilo poslje. Život nakon toga nije bija moguć. Ona je bila sve, iako nije smjela ništa. Bila je jedina osoba koju je ima hrabrosti da ju udari, bila je njegova, njegovo vlasništvo, njegov vjerni sluga, njegova ljubavica. I da mu uradi to, njemu, da njega izda. Alternative nije bilo, um je bija samo jedna točka, jedna točka na koju je fokusiran. Dalje nije bilo. Sija je u auto i odveza se do motela. Uzeja je sobu pod krinkom da će i on noćit. Kad su ga pustili, divljački je provalija u njihovu sobu. Nastavak nije moglo spriječčit ništa. Oboje njih, uhvaććenih na djelu, su bili zabezeknuti. Nisu imali riječi, ali nisu vidili pištolj. Draga, voliš li me? - upita je. Volin te, oprosti, oprosti, sva prestraljena mu je odgovorila. Uvik se bojala ovog trenutka, mada je bija neizbježan. Ako me voliš onda ćeš i umrit sa mnom, reka joj je i izvadija pištolj. Počeli su bježat al je bilo prekasno, potrošija je pet metaka na njih i popadali su u lokve krvi. Nakon toga je staja dva minuta i samo gleda prizor. Njegova ljubav i kako se je završila. Onda je prislonija pištolj sebi na glavu. Bija je miran. Radnica u motelu čula je još jedno: BAM.

09.07.2018.

Ona

Smrt sam preslušao. Svirala je na starom radiju, ja, nijem sam posmatrao kako me vrijeme krade iz sekunde u sekundu. Radio je bio zahrđao, al je još bilo moguće slušat ga. Nakon smrti otiša san u prirodu, da u miru upijem odslušano. Smrt je bila ugodna, gotovo kao let leptira. Gledala me je cilo vrime, i pratila u stopu, ne dajući mi da pogriješim. Kada san doša na vrh brežuljka lagano je utihnula, dozvoljavajući da se prepustin bezbrižnosti, mada, bezbrižnost je umijeće koje nisam savladao. Kad san se vratija kući, radio je bio pri kraju emisije, i smrt je odlazila, pa ipak: Osjetija san je u vjetru. Plesala je po zrakama sunca. Sakrila mi se u džep i pretvorila u kamen. Pozdravila me je prijateljski. Ja sam joj odgovorio na isti način.

08.07.2018.

Život

Život je nekad bija nešto di san vidija prilike. Danas mi je život nešto di vidin samo prepreke. Da li je moguće transformirati se iz tog stanja ponovo u ono prvo. U mom slučaju nema povratka na staro. Međutim, da li život može ponovo da bude misto u kojem prevladavaju prilike? Tribalo bi da bude moguće. Kako se čovik zakomplicira je nejasno i njemu samom. Još je nejasniije tu kompliciranost objašnjavati nekom drugom. Vjerovatno je ključ u neodustajanju. U to ime nazdravljan danas, sa dvi stvari koje san sluša cili dan:



Lako je sa strane davati savjete i prijedloge, ali niko nije ni u čijoj koži. Niko ne zna šta se odvija u nečijoj glavi, nego samo ta ista osoba. Drugima se možemo "otvoriti" ali ipak, drugi imaju ograničenu moć da čitaju ono što im mi prezentiramo, a i naša moć prezentiranja je ograničena. Ukratko, lako je nekom sa strane srat da triba ovako il onako. Život je zajeban.



Ipak mislin da ne postoji nesretan kraj. Ako nije sretno nije kraj.

07.07.2018.

E

Reče mi Srbijica da za promjenu nešto fino o sebi napišem. Ja trenutno to nisan sposoban jer ne vidin ništa vridno spomena kod sebe. Mogu možda reć da je dobro to što se unatoč žestokim problemima ipak borin. Mada se opet osjećan ko kukavica. Neko bi na mom mistu možda do sad potonija, il se pustija, ko tikva niz vodu što kažu. Svakodnevno proživin stresa ko neko za pet godina. Zajebano je kad si labilan do mjere da jedva funkcionišeš. I kad si stalno napet, imaš napadaje panike prilikom kojih imaš osjećaj da moš puknit i počet se sumanuto ponašat. To mi je problem. Na psihijatriji san bija dva miseca na intenzivnoj. To je odjel za najgore pacijente, di su sv praktički ludi. Ja nisan bija lud, ali me držala agresija, baca ssan stolice, privrnija im kompjuter, dva put čak fizički napa tehničara što radi. Čudna je ta agresija kod mene, ko da je nekako preduboka, i neman kontrole nad njom. Nekad iman osjećaj da je moran ispoljit kako ona oće da izađe, a inače se ugl pokušavan kontrolisat i ne dopustit agresiji da izađe. Problem je što se ona javljala kad se opustin, i ja sad ne znan kako da se opustin od straha da će me opet počet pucat takvi prenosi. Neman nikakav oslonac u sebi, kad me opuca napadaj panike osjećan se ko da neman tlo pod nogama. Triba mi nekakva pomoć, gledaću je tražit idući tjedan. Al me opet jebe što bukvalno iste ssekunde kad s nekin koga ne znan dobro počmen pričat, panika me počme prat ko luda. Osjećan se da me strah stavlja u klopku, ne mogu vamo zbog agresije koja se more probudit, a ne mogu ni tamo zbog napada panike koji se javljaju. Komplicirana situacija, ne znan jesan li je ja zakomplicirra ili je fakat od sebe zajebana. Mislin da je ovo drugo al ima i prvog. Osjećan se potpuno nestabilno, neku večer san požurija prijatelje na piću da iđemo kući jer san se osjeća toliko nervozno da nisan to moga trpit. Znan da je snaga u meni, nadan se da postoji dija mene koji je dublji i od te agressije, da se mogu opustit a da me ne pucaju prenosi na agresiju. Mada strah me je kopat po sebi, trenutno mi je draže ne kopat po sebi, nego preživljavat dan za dan najbolje što znan. Kad bi reka drugim ljudima da san bija dva miseca na intenzivnoj svi su bili u nevjerici, kako san izdrža toliko. Valjda je to znak da u meni ipak ima snage. Kad su me pribacili na blaži odjel bilo mi je dobr, skompa san se sa ekipon tamo i mogu reć da san stvarno upozna dosta ljudi koje volin. S nekima od njih bi se moga i družit, al to zbog napada panike nisan u stanju. Izgubljen san i skroz na skroz preplašen. Strah bukvalno divlja mnome, toliko san ga pustija. Don Huan je Kastanedi reka da je strah prvi čovikov neprijatelj. Mene nije još porazija, al ne mogu se pohvalit da se baš dobrro nosin s njim. Dobrro je što nisan suicidalan, mada djelon iman osjećaj da san promašija život i da od mene nema ništa. Barem ako se ne sredin, a to ne znan mogu li sam. Mada svi kažu da je najviše do tebe, da sse sam tribaš vadit, ja sebi previše štekan, ne znan kako dalje da si pomognen. Jedino meditacija u priirodi me smiriva, iman neku nadu da bi tu moga pronać stabilnost, al jednom me je prilikom meditacje počela uzimat agresija, pa mi je sad i ta opcija pod upitnikon. Ovako kako sad funkcioniran nije održivo, moraće se mijenjat. A ja san u blagoj apatiji, bilo koju opciju da proban mi se ne da, ili mi je zbog napada panike to preteško. U klopci san. Neman ni neke nade da će ovo proć, prosto ne vidin kako da prođe. Tako, toliko od mene za sad, a da udovoljin Srbijici evo ovo:


Stariji postovi