Između zemlje i neba

07.03.2021.

Valovi

Ne znan da li će ovo ikad proć
ali ako ne prođe,
neka buden tvoja pjesma
koju pjevaš dok brišeš moj lik
iz sebe potpuno
u zaborav

Ne znan da li će ovo ikad proć
ali ako krenem nekim drugim putima
di se više ne pripoznajemo
Pamti me po onom laganom smiješku
pamti me po svoj mojoj divljini
i svoj Ljubavi koju je srce pumpalo

Znaš, ja već dugo vagam
između junaka i zločinca
nikad ne moš se previše klatit
ili na ljuljačci se previsoko ljuljat
a da se ne privališ na jednu stranu
i razbiješ zube

Dok ovo pišem, uistinu želin
da u tvoj um dam jedan pečat
jedan pjesnički zagrljaj, pjesnički
a ne pijanski
jedan Ljubavni odnos
koji ćemo voditi uz šolju kave
i razmjenjivat krv iz naših srca

Izazovi su izazovi
a izbori su izbori
neki na nama, neki otkinuti od nas
odabrali nas, umisto mi njih
ali ne mari za to, ne mari za poglede
ili za osmijehe koji se prosipaju iza tvojih leđa
hrabro koračaj i nikad
ne zaboravi svoje ime

Kad vrime dođe, a doće
raspustićemo svjetlosnu rapsodiju
koju čuvamo u tijelima
pridružićemo se kozmičkoj simfoniji
u slavlju Života
U slavlju Ljubavi
I dotaknićemo se ponovo, usnama na usne
i rećeš mi da si zaboravila ime
a ja znaću ko si

07.03.2021.

Vlak

Sjedim u kupeu u vlaku. Pored mene novine, tjednik neki, ne vidi mu se naslov. Desno dedo spava, dok ispred mene sidi žena sa dvoje dice. Žena puši cigaru za cigarom i priča o svom životu. Slušam, povremeno, a povremeno se pravim da slušam. Prepričava zanimljive događaje o svojoj komšinici. Kako je bila s prvim mužem par godina i dobila dite, ali nije njoj smetalo kad ju je on ostavija. Imala je ona jednoga drugog koji joj je bija na mapi. Znaš, onako mi reče, njoj je sad možda i bolje. Ima još dvoje dice, troje sve skupa. Priča žena entuzijastično dok jede neku pitu. Pa svako malo napravi pauzu za cigaru. Vozim se već par sati. Kupe je stariji, malo su sicevi izlizani, ali ima neki šarm, neki osjećaj da je to jednon bila vrhunska klasa vlaka u svoje vrime. Vlak ostarija kao što i ljudi stare, izližu se, posijede, dobiju bore, teže funkcioniraju, ali ako su kvalitetno ostarili, ugođaj s njima može bit puno ljepši nego s nekim mlađim, ili ti ga u ovom slučajevu u ovom vlaku je bilo bolje nego u novijem vlaku. Vlak se polako drmucka, kako prelazi brdovite predjele, žena i dalje priča, a dedo se probudio i počeo čitati novine. Nakon nekog vrimena, nije mi više bilo do priče, pa san se počeja pravit da spavan. Žena je samo nastavila priču dedi meni s desne strane. Govorila mu je o tome kako je teško bit roditelj i kako njeni susjedi odreda ne odgajaju dicu kako triba. Dedo ju je sluša i tu i tamo bi ubacija poneki komentar. Reka joj je da on nikad nije bija roditelj, a sad mu je ža, kad je stariji. Bilo bi lipo imat dicu. Žena je nastavila priču o tome kako nije lako bit roditelj, ali da se ne triba tim zamarat, govorila je to sve intenzivno pušeć i opominjuć dicu kako da se ponašaju. Ja san ju promatra. Njeno ponašanje bilo je poprilično prirodno. Nije se puno sekirala da li dicu odgaja kako triba, ponašala se je mahinalno, i tako je i živila. Imalo je neke čari pratit je kako se ponaša. Lako je bilo uć u njen svit jer ga je samo od sebe pružala, otvarala je sve ulaze u svoj svit i nije je brigalo kako će se ko prema njoj ponašati. Bila je živopisan lik. Dedo, s druge strane, je bija povučen čovik. Oprezno je pazija šta će reć i vaga svaku svoju rič. Nije djelova nešto posebno mudro. Izgleda je ko da je ostarija radeć iste stvari, vjerovatno na istom poslu i sad je u penziji, čeka iduću stanicu, a to je smrt. Nije doduše djelovalo da dedo čeka da umre, da je depresivan, ali je oko njega bila atmosfera smrti, jer je dedo zna da jedini novi uzbudljiv događaj koji će on doživit jest njegova smrt. Vozija san se u vlaku još neko vrime. Onda je došla stanica na kojoj žena izlazi. Povukla je za sobom neku hrpu kesa i sa dicon nekako ispala iz vlaka. Nakon par stanica izaša je i dedo. Ja san osta sam u kupeu, i vidija san da je vrime. Već se sva radnja odvila. Odlučija san u tom momentu da se probudin. I probudija san se. Bija je to još jedan dobar lucidan san. Bila je još noć, ima san par sati spavanja. Zaspa san opet, čekajuć da vidin šta ću sanjat.

07.03.2021.

Blogger.ba

Ja san trostruki bloger. Pišen na tri blog sajta na našem jeziku. Blogger.ba, blog.hr i blog.rs. Mogu reć da je ovaj naš blogger poprilično opustija (posta pust). Malo nas piše, malo je interakcije, komentara... Iman dojam da blogger pomalo zamire... Što mi je jako krivo, jer volija bi da ima puno ljudi i da ima dosta konverzacije, ko što je bilo na mom početku blogovanja tamo oko 2010te. S druge strane blog.rs ne pratim jer je praktički autističan, isto, ima svega šaka blogera, komentara nema uopće, tako da tamo samo kopi pejstam tekst koji objavim ovde i to je to. Na blog.hr-u je, s druge strane, drukčija situacija. Ima puno više blogera nego vamo i puno je više interakcije. Ne znan do čega je, ali je tako. Zato san zadnje vrime najviše tamo, mada, postove i dalje pišen ovde pa ih kopiran na blog.hr. Dobro mi je tamo, a šteta što mi nije tako dobro il još i bolje na ovom našem bloggeru. Ali šta je tu je. Ja iman osjećaj da će se ovaj blogger možda brzo ugasit... Ili ćemo se mi ko blogeri ugasit haha. Mada, neka ga, ja ću pisat na njemu dok god pišem.

06.03.2021.

Znanost i njena primjena

Sinoć san priča s jednon prijateljicon i raspravljali smo o par tema iz znanosti. Jedna od njih je bila vakcinacija ili cijepljenje, dice i odraslih općenito. Iako razumin ljude koji se plaše vakcinacije dice, koji su skeptični prema vakcinama i koji se plaše njihove štetnosti, moran priznat da tu ima par stvari koje triba istaknit. Ako vakcine i mogu naštetit, ta šteta evidentno nije u tolikoj mjeri u kojoj protivnici vakcinacije ističu, jer inače bi imali pošast oboljele dice i odraslih. Ne cijepit dite je rizik, jer ga izlažeš zarazi od raznih bolesti bez kojih smo uspješno živili već solidno vrimena. Mogu prihvatit i da je cijepljenje rizik, ali u datom izboru, ja bi izabra cijepljenje diteta, jer mislin da je rizik manji ako ga cijepiš nego ako ga ne cijepiš. Svaćan i tendenciju ljudi koji žele da žive potpuno prirodno, ali mi već mijenjamo svoju prirodu, i to odavno. Ovisimo o stručnjacima na više polja. Ovisimo o doktorima da nam daju lijekove kad smo bolesti, o zubarima kad nas zub boli, političarima da nam vode države... Isto tako zavisimo od znanstvenika da nam naprave cjepiva kojima ćemo spriječit oboljenja. Potpuno prirodnog života nema, i to je dobro, jer priroda vrlo brutalno riješi stvar.

Ljudi koji viruju u teorije zavjere na prvu idu s negativnim stavom prema svemu, u svakom novom koraku društva vide prijetnju. Tako na primjer u koroni, na svaki novi soj koji je pronađen, neko će reć da nam nešto kuvaju i spremaju, da nas manipulišu, a s druge strane možemo zauzet jedan sasvim normalan stav, a to je da je pandemija van kontrole i da realno niko ne zna točno kako da se postavi da je zaustavimo. Ne mora se odma vidit neka velika ruka koja miče figure i zlokobno nam priprema neke nedaće. Mada, triban dodat da postoje oligarhije i lobiji koji žele nas manipulisat, tipa patentiranjem simenja, namjernim poskupljivanjem vakcina protiv korone i slično. Nije sve bajno, ali nema razloga da se u sveme što se dešava vidi neka velika zavjera. Triba uzet u obzir koliko bi ljudi ta zavjera tribala uključit, da je to praktički neizvedivo, tipa da je sve oko korone zavjera da nam smanje broj ljudi na planetu recimo. Ili da se uništi ekonomija, ili koji bi već bija razlog. Koliko ljudi bi ta zavjera tribala uklučivat, znači u svim zemljama, doktore, zanstvenike, političare i to sve odreda da niko ne kaže i da se niko ne predomisli pa da kaže tu "pravu istinu"? Jednostavno, teorije zavjere oko ovih pitanja, nisu uvjerljive.

Još jedna stvar koje smo se dotakli je bila GMO hrana. Ja iman negativan stav prema GMO-u, mada, kad smo pričali neke stvari su mi prihvatljive. GMO hranom se jednim dobrim dijelom nastoji pomoć siromašnim zemljama da prižive i da se riješi problem gladi u svitu. Sad, kvaka je, što je meni jednostavno odbojna ta ideja da se u gen tipa kavode/paradajza/rajčice ubaciva gen od ribe. Jednostavno je neprirodno i ne znamo šta radimo s tim, kakve posljedice to dugoročno more imat. Čita san studije u kojima su na nekoliko generacija štakora koji su hranjeni GMO hranom, uočene negativne promjene, ali koje se ukazuju tek nakon nekoliko generacija. Prijateljica mi tvrdi da nema dokaza da je GMO štetan, ja nisan toliko upućen u problematiku, ali mi se GMO definitivno ne sviđa. Mislin da je rješavanje pitanja gladi GMO hranom, zaobilaženje glavnog problema, a to je kapitalizam kakav imamo danas i nepravedna preraspodjela dobara. Da se napravi fer sistem koji bi omogućija pravedniju raspodjelu hrane, koji bi pomoga siromašne zemlje da se dignu na noge, ne bi bilo potrebe da se problemi rješavaju GMO-om. Ali u međuvremenu, dok mi borimo borbu s kapitalizmom, ljudi umiru, i ako GMO hrana može pomoć tim ljudima da prižive, onda podržavam.

Još jedna stvar koja se tiče hrane, su biljke uzgojene na staklenoj vuni, koje nikad je osjete zemlju, ni pravo sunce. Kojima se na kapaljku daje kemijski sastav koji im triba da rastu. Ja mislin da je takav uzgoj hrane čisti pokazatelj koliko smo se mi udaljili od prirode. Koliko nemamo osjećaj za prirodu, koliko mašinski gledamo na žive organizme. Biljci triba zemlja, triba joj da osjeti da raste u zemlji, da osjeća povezanost s njom, da osjeća svoju prirodu u kojoj raste... Jednostavno, biljka je živo biće, a ne stroj za proizvodnju hrane. Zamislimo čovika u uvjetima u kojima ne vidi sunce, u kojima ne može prohodat po zemlji, i u kojima ga hraniš smjesom u kojoj su mu sve potrebne stvari za tijelo. Kako bi se taj čovik osjeća? Ali jedne kriterije primjenjujemo na nas, a druge kriterije za druga bića. Ja mislin, barem se nadan, da ćemo se jednom vratit prirodnijem načinu života, u kojem će se čovječanstvo osvistit i biljke će se uzgajat s poštovanjen i prirodno. U kojem ćemo vidit biće u toj biljci koju uzgajamo, a ne samo proizvod. Nadan se da ćemo doć do toga da se ne hranimo GMO-om, i hranom uzgojenom na staklenoj vuni i slično. A u međuvremenu, nek se ljudi snalaze kako znaju.

05.03.2021.

(Ne)prakticiranje vjere

Kad se neko, koga stišću problemi, uhvati vjere, uvik mi se pomalo čini da je to iz očaja. Ono, da pronalazi lažnu sigurnost u vjeri i da se opsesivno hvata vjere jer mu vjera može dat identitet u kojem se more osjećat sigurno. Međutim, stvar bi se mogla gledat i s druge strane. Ako neko, koga stišću problemi se uhvati vjere, to može značit da je vjera baš prava stvar, jer ti pomaže kad je najteže. Mislin da je ključ svega toga od osobe do osobe. Ako nekoga opere na vjeru pa samo moli povazdan, ili čita svete knjige i vjera mu je glavna i malte ne jedina tema, to mi je pokazatelj da tu nešto nije ok. Međutim, ako se osoba pronađe u vjeri ali ostane prizemljena i ima i druge identitete osim sebe kao vjernika, to mi je ok. Što ovo pišen? Znan za slučajeve di ljudi imaju ozbiljne mentalne probleme i postanu baš vjernici, dubinski i ozbiljno, postane im vjera baš glavni idetnitet. S druge strane, znan ljude koji su jedno vrime bili u vjeri, pa su izašli iz vjere i više ne žive kao vjernici. Znan i sebe kojeg stišću žešći problemi pa opet nikako ne bi moga bit religiozan. Ajd imat nekakav pojam Boga, i zahvalit se Bogu il molit za pomoć, to mi je ok, pod uvjetom da san ja svjestan da ja ne znan šta je Bog. Neman sliku Boga iz monoteističkih religija, naginjen više panteizmu. Ili umisto Bogu, obraćan se Svemiru, a moguće da je to dvoje isto... A za ljude, svi mi imamo vlastite izbore kako ćemo se nosit s nečim u životu. Mojoj jednoj prijateljici, koja je jako mentalno patila, i sad se pokrila i pronašla kakav takav mir u vjeri, želim da joj taj mir potraje. Mojoj drugoj prijateljici koja je bila pokrivena ali je prestala bit pokrivena, želin sriću sa njenin životnin izborima. Nek svak bira za se šta mu je najbolje.

04.03.2021.

Davanje

Živimo u svitu u kojem je sve što je nama okruženo nečim dano. Vodu koju pijemo i hranu kojom se hranimo rađa Zemlja. Pjesmu koja nas pogodi je da taj bend koji ju je sastavija il napisa. Knjigu koju čitamo je iz svog srca iscidija autor te knjige. Hranu koju jedemo su nečije marljive ruke sadile, zalivale, čistile od nametnika... Kad nam je teško, nečije uho, mirno i puno razumijevanja je nešto što nas liječi. Ceste kojima vozimo su razni ljudi u često jako teškim uvjetima radili. Zgrade isto tako, razni ljudi su uložili svoj trud i ljubav u taj rad, a mi im nikad nećemo znat sva imena. Nećemo nikad znat sva imena, jer da bi to znali morali bi znat sve ljude na svitu. Zato otkrijmo svoju ljubav i nešto što mi možemo drugima dat. Jer sve što imamo je nečiji dar, kao kap koja je pala na naše ispružene dlanove. Čuvajmo tu kap. I umnožimo je.

04.03.2021.

Nova psihologinja

Bija san kod nove psihologinje danas. Uživo je, što je plus. Za sad, neman neki veliki dojam nje, mada mi djeluje da bi mogla bit dobra. Put do Širokog i nazad je proša dobro, bija san relativno opušten... Pitala me je jesan li i za grupnu psihoterapiju, reka san da jesan. Tako da biće nekih novih izazova isprid mene. Ponovo me je za 12 dana, jedva čekan da se bolje upoznamo, mada mi je malo trta oko vožnje do nje i nazad, hvata me panika. Ali nema veze, iću jer moran ić, nema mi druge. Čini mi se kao odlučna žena, al eto, vidiću kakav će mi dojam bit kad je tek upoznam. Za sad mogu napisat samo ovo.

03.03.2021.

Pravila igre

Gledan na fejsu neke starije slike. Vrimena u kojima san bija sritan, bar u priliku sritan, jer uvik san ima svoje boljke koje su me pratile. Prije nego se je to sve naglo slomilo. Sjećam se kad san, nakon što se polomilo (a nakndadno san vidija da se ništa nije polomilo što već nije bilo puknuto), bija u izrazito lošoj percepciji. U svemu san vidija svoju vlastitu propast. Bila je opipljiva. Moj život je bija gotov. Ne mogu ni unić dalje u taj osjećaj, dolazi mi da mi je rano o tome pisat. Jer još uvik nisan pobiga iz ralja svojih demona. Međutim sada san otvoren. Percepcija mi se otvorila. Nema priče o takvoj zatvorenosti kao tada. Tada san jednostavno živija u jednom svom balonu u kojem se nije nudila ni jedna opcija nego propast. A to je balon u kakvom većina ljudi živi. Prijatelj mi je jedan npr reka, da se njemu desi šta i meni se desilo, da dobije nistagmus, da bi se on najvjerovatnije propija i posta alkoholičar. Nistagmus je neurološki poremećaj koji san razvija i koji je po medicini neizlječiv, a simptomi su užasni, za vas koji me ne pratite baš detaljno. Kad mi je dolazilo da se izvaljan u kafiću i kad san to uradija, prijateljica mi je rekla da bi ona na mom mistu poludila. Sad mi je nistagmus poprilično zaliječen, po mom mišljenju, zato što je psihosomatski i jer san ja uša psihički u energiju koja stvara moj nistagmus. Moj nistagmus je u biti moj psihički poremećaj, koji se nije moga drukčije ispoljit nego kao bolest, jer san ja tom dijelu sebe zabranija da se ikako drukčije ispoljava. Tako mišljenje iman za mnoge bolesti, mislin da in uzrok može bit u psihi, ali da osoba što svjesno što podsvjesno, svoje probleme potiskuje i onda se konflikt iz psihe nema kako drugačije izrazit nego kao fizička bolest. Sad trenutno san u situaciji koja je izuzetno zajebana. Disocijativni poremećaj koji iman, je užasan za živit s njim. Ali ipak, percepcija mi je puno bolja nego prije par godina kad san život vidija ko propast. Vidin opcije. Osjećan širinu. Osjećan svu moć svemira i prirode, da me obujme. Spreman san na kompromise. Spreman san na to da stvari više nikad neće i ne tribaju bit iste. Međutim, ne mogu sebi obećat da ću se izvuć iz ovoga pod svaku cijenu. Mada savršeno dobro razumin ovu igru, iz nedaća koje su me snašle san izvuka duboke uvide o ovoj igri koju igramo, ali neke poteze još nisan spreman napravit. Ostaje mi živit i borit svakodnevne borbe dok se nešto već ne pokrene. Jedno znam, sve, baš sve je Ljubav. I Ona je dublja od smrti. I Ona smo mi. I Njoj se vraćamo. Zapravo od Nje ne možemo nikad ni otić, možemo samo, ko što Rumi kaže, zablokirat kanale kojima ona u nas teče.

02.03.2021.

Šetnja

Odlučija san van ubacit fotke od svojih šetnji. Evo prve od jučer.

Polazak od kuće
Polazak od kuće


Krenula već šetnja
Krenula već šetnja


Ovde je nedavno gorilo
Ovde je nedavno gorilo


Dolazak do polja
Dolazak do polja


Ovo je potok di san se kupa ko dite. Sad su ga usrali betonom, bija je dublji, al ajd, lip je i vako.
Ovo je potok di san se kupa ko dite. Sad su ga usrali betonom, bija je dublji, al ajd, lip je i vako.


Moja stopala
Moja stopala


Pogled iz polja
Pogled iz polja


Jedan lip hrast
Jedan lip hrast


Stara mlinica
Stara mlinica


Di se voda iz potoka uliva u mlinicu
Di se voda iz potoka uliva u mlinicu


Evo malo moje malenkosti uz mlinicu
Evo malo moje malenkosti uz mlinicu


Njiva odma pored mlinice
Njiva odma pored mlinice


Ponovo poljana
Ponovo poljana


Nekad bija vinograd, sad zareslo
Nekad bija vinograd, sad zareslo


Trag traktorske gume
Trag traktorske gume


Još pola
Još pola


Srija prijatelja Stipu
Srija prijatelja Stipu


Počelo cvitat
Počelo cvitat


Kapela koju je napravija striko Vice, iz nedavnog posta o njemu.
Kapela koju je napravija striko Vice, iz nedavnog posta o njemu.


Kraj prid kućon, di je i počelo
Kraj prid kućon, di je i počelo


28.02.2021.

Želim zelenu

Želim da se zazelenim
Kao prašuma nakon jakih monsuna
Kao majka kad tek uzme u ruke čedo

Želin da se zazelenin
Kao proliće koje minja boje
Kad sunce peče, da se prisijavan
U granama drveća
U pjevu ptica
Ja želin bit
U njemu želin izgradit dom

Želin zelenilo, u mojoj duši
Da bukne, da viori

Želin da se zazelenim
I da pravim hlad,
mravima koji vuku terete
da dajem svježinu
gusjenicama koje prste moje listove

Želin da se zazelenin,
u srcima ljudi
U njihovom vječnom proljeću
U noći kad ćuk se glasa
samotnim zovom

Želin da se moje srce zeleni
da probije lance okova, zahrđale
da otključa katanac,
da nađem ključ koji se krije

U dubokom zdencu
u pogledu na nebo
Na majčinim rukama

Želin postat zelena
dok se ne stopin
sa šumon
u kojoj pripadam

Baš toj šumom
kojoj pripadam


Stariji postovi